NOVE STARE LAŽI: Josipović raspalio po ‘desnim’ portalima

Petak, 8 svibanj 2015 13:00
Written by: milanN
Leave a reply

Josipović raspalio po ‘desnim’ portalima pa kao Goebbels zaključio: Ponovi tisuću puta laž pa će postati istina! – U kolumni na autografu, portalu na koji se Josipović preselio nakon odlaska s Pantovčaka, Josipović se ponovo očešao o ‘dnevno’ pa je neki red i da se mi očešemo o njega. Čitav tekste je zapravo klasična zamjena teza, gdje se zlo diktature i totalitarizma želi prikazati kao univerzalno dobro ‘antifašizma’.

“Dan pobjede? Čije pobjede”, naslovio je bivši predsjednik broj dva svoju novu kolumnu. Radi se jasno o proslavi pobjede u Drugom svjetskom ratu. Odgovor na sam naslov nije teško dati. U zapadnom svijetu, pobijedila je sloboda i demokracija. U Hrvatskoj, očito, nije. Zadnji čin tog rata u Europi odigrao se 1989., padom Berlinskog zida i “antifašizma”, a u Hrvatskoj 1995. padom Knina, no Berlinski zid izgleda i dalje postoji u nekim glavama koje ne mogu shvatiti da poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu nije svim narodima donio slobodu i demokraciju. Neki su je morali čekati još desetljećima. Postoji jedan drugi rat koji je to donio Hrvatima, nedavni, ali one koji su to izvojevali se danas u Hrvatskoj tretira kao neprijatelje.

Zašto se uopće Josipović, pa i dio medija u Hrvatskoj stalno vraća na taj nesretni Drugi svjetski rat? Pa, to je onaj u kom su oni pobijedili, bar u Jugoslaviji. Domovinski je onaj u kom smo mi pobijedili, a oni su ga izgubili. Ivo Josipović u svojoj kolumni opisuje “alternativnu prošlost”, a nas svrstava u “društvo-baštinik fašističkih i nacističkih vrijednosti”. To su očito sve one vrijednoti koje nisu komunističke i “antifašističke”. Valjda je i sam Tito bio baštinik tih nacističkih vrijednosti, jer ga se prvi među antifašistima, Koba, odrekao i prisilio ga da potraži pomoć pod američkim skutima, bar nakratko, da bi se kasnije pod Hruščovom lesi vratio kući, suočen s prijetnjom uvođenja demokracije na kojoj su inzistirali Amerikanci u zamjenu za svoju zaštitu. Uglavnom, Josipović u tom tekstu nakon opisa “alternativne povijesti” kaže:

“Vratimo se stvarnosti. U Hrvatskoj je na djelu opasna revizija povijesti. Upravo zato sedamdeset godina pobjede svijeta nad fašizmom dočekajmo kao veliki dan svjetske i naše povijesti!

Dan pobjede nad fašizmom dan je pobjede dobra nad zlom, čovječnosti nad neljudskosti, slobode nad tiranijom i ropstvom. Danas bi stvarno trebalo biti svejedno kome je otac ili djed bio partizan, kome ustaša. To bi bilo tako kad bi dominantno prihvatili tezu kako je prošlo dovoljno vremena od Drugog svjetskog rata da možemo s pijetetom staviti cvijet na grob svake žrtve, da možemo osuditi svaki zločin.

Ali, i jasno i nedvojbeno reći da je bilo dobro biti na strani antifašizma i da je otići u partizane bio pravi put, otići u ustaše krivi. Moćne snage ovog društva to ne dopuštaju.”

Prvo, istina je da je u Hrvatskoj na djelu opasna revizija povijesti. Ali upravo je on na čelu te revizije. To je revizija povijesti koja kaže da je Hrvatska slobodu izvojevala u Drugom svjetskom ratu. A od kog smo se vraga onda oslobađali devedesete ako smo već bili slobodni i imali demokraciju? Reviziju povijesti u ovoj državi provode upravo mas mediji koji jednog notornog diktatora pokušavaju prezentirati kao velikana demokracije, reviziju povijesti provode oni koji Domovinski rat krste građanskim, oni koji svim silama pokušavaju spriječiti suđenje u Munchenu koje bi moglo otkriti neke povijesne činjenice o nedemokratskom, antidemokratskom, i nehumanom karakteru “antifašističkog” režima. “Danas, kada u Hrvatskoj jačaju snage koje žele reviziju povijesti, koje od dobra žele napraviti zlo, a od zla dobro, više nego ikada moramo inzistirati da se povijesna istina o antifašizmu sačuva”, kaže Josipović. Koja bi to revizija povijesti bila? Tko to tvrdi da su nacisti bili dobri dečki? Istina je međutim da u Hrvatskoj postoji ‘ustašonostalgija’ uglavnom na folklornoj razini, no zato jugonostalgija i nostalgija za diktatorom postoje na političkoj i institucionalnoj razini! Zapravo, radi se o tipičnoj taktici izvrtanja pile naopako, odnosno distrakcije sa stvarnog problema. A stvarni je problem taj što postoji mnogo onih koji tvrde da su komunisti bili dobri dečki, poput njega: “Hrvatski su antifašisti u Narodnooslobodilačkoj borbi, nasuprot kvislinškoj NDH i ustaštvu, osvjetlali obraz hrvatskog naroda koji je zajedno sa Srbima, Slovencima, Bošnjacima i ostalim narodima ustao protiv zla i pobijedio ga. Trebamo biti ponosni na naše partizane i sve one koji su im pomagali, ponosni na domoljublje i slobodarstvo koje su pokazali”, kaže on.

Pobijedili zlo? To što je Hitler bio loš dečko, a Staljin se borio na suprotnoj strani od njega, zajedno sa svojim najvećim (do 1948) štovateljem i najradikalnijim učenikom Titom, ne znači da je ovaj drugi bio nužno dobar dečko. To što NDH nije bila demokratska zemlja, ne znači da je SFRJ koja ju je naslijedila bila. To što NDH u stvarnosti nije bila neovisna, ne znači da je Hrvatska bila neovisna u SFRJ. I to što su se partizani borili na strani saveznika, ne znači da su se borili nužno iz domoljublja i slobodarskih poriva, jer povijest, nerevidirana, kaže da se Tito borio prije svega za vlast i uvođenje komunističke diktature. Da je otići u ustaše bio krivi put, nije naročito sporno. Da je otići u partizane bio pravi put je pak prilično sporno, jer oni nisu donijeli Hrvatskoj slobodu, tek novu okupaciju i novu diktaturu s drugim predznakom. Međutim, Josipović ovdje suptilno podmeće logiku “ili mi ili oni”, odnosno “tko nije s nama, “antifašistima”, taj je protiv nas”. A upravo je “tko nije s nama taj je protiv nas” temelj fašističke prakse! I uostalom svakog totalitarizma.

“Lako možemo zamisliti kako bi danas izgledala Hrvatska da su pred 70 godina pobijedili fašisti, a ne antifašisti”, kaže Josipović. “Zapravo, nama je puno lakše zamisliti kako bi to izgledalo nego nekom Nijemcu, Britancu ili Francuzu. Zašto? Zato jer i danas, u državi koja je Ustavom definirana kao baštinica antifašizma, kao da slike iz rečenog filma žive u stvarnosti.” Ta izjava zapravo dokazuje da “fašisti” i “antifašisti” i nisu tako različiti, naime upravo je ministar nacističke propagande Goebbels izrekao onu čuvenu rečenicu maksimu da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. Pa se tako tisućiti put ponavlja laž kako je Hrvatska “Ustavom definirana kao baštinica antifašizma”. U Ustavu to nigdje ne piše, naravno, jer u Ustavu postoji samo jedna ideološka odrednica Hrvatske države. A ona spominje “odbacivanje komunističkog sustava”. Kako bi neustavno bilo prizivati komunizam, pa se on mimikrijski prezentira kao “antifašizam”. A između spominjanja odluka ZAVNOH-a kao političkog tijela, dakle vlade tadašnje Hrvatske, i “baštinjenja antifašizma” kao ideologije postoji razlika koju Josipović kao pravnik svakako razumije. Hrvatska je i baštinik starohrvatskih kraljevstava, koja se također spominju u ustavu, pa to ne znači da je baštinik feudalizma i monarhija.

Ako bismo se već igrali Josipovićeve igre alternativne povijesti, nije teško zamisliti Hrvatsku u kojoj nije bilo ‘antifašista’, koju bi poslije rata okupirali / oslobodili Amerikanci ili Englezi, što bi svakako rezultiralo ako ne neovisnošću iste od Jugoslavije, a ono svakako demokracijom i ljudskim pravima te uvođenjem pravne države, a vjerojatno i odsustvom masovnih pogubljenja nakon rata, što zapadni saveznici na svom teritoriju nisu baš tolerirali. No ja se ne volim baviti spekulacijama i ŠBBKBB pričama, pa više volim pričati o onom što i kako jest, i kako je bilo, a ne o tome što je i kako moglo biti. A nesporno je da za Hrvatsku taj dan pobjede koji se danas slavi, ne znači ono što znači za Rusiju, koja je iz rata izašla kao neovisna, ili za Ameriku, koja je spasila vrijednosti koje je zastupala, poput demokracije. Zato je njegova tvrdnja da je “Dan pobjede nad fašizmom dan je pobjede dobra nad zlom, čovječnosti nad neljudskosti, slobode nad tiranijom i ropstvom” relativna, jer smo u Hrvatskoj i dalje imali tiraniju, neljudskost, i neslobodu i nakon 1945. I ne, nije svatko kojem je demokracija bliža srcu nego “antifašizam” koji je došao u Hrvatsku sa Staljinovim tenkovima nužno apologet ustaštva i NDH, kako se podmeće. Netko možda i jest, ali većina Hrvata ipak prepoznaje da hrvatska demokracija i sloboda nemaju s “antifašizmom” i Drugim svjetskim ratom baš ništa. Radi se zapravo tek o još jednom pokušaju pisanja “alternativne povijesti Hrvatske”, odnosno omalovažavanju Domovinskog rata, koji je stvarno bio oslobodilačkog karaktera, što bar u Hrvatskoj Drugi svjetski, antifašistički ili ne, nikako nije bio. Ali od strane Josipovića, uz istovremeno optuživanje svih drugih da to rade. Po starom udbaškom obrascu.

Josipović svoj tekst završava konstatacijom: “Svojoj djeci dugujemo pobjedu u toj borbi, pobjedu za istinu o hrvatskom antifašizmu i za vrijednosti koje je iz antifašizma baštinio cijeli progresivni svijet. Zato na kraju ove kolumne, svim ivkošićima, despotima, ljubiteljima Kevinih jama, dnevnim, direktnima, jurčevićima, šeparovićima, tomcima i inima u inat, evo prave, pobjedničke partizanske pjesme!” Svojoj djeci, jasno, dugujemo istinu, no ta istina je jednostavna, vrijednosti “antifašizma” poput onog Staljinovog nije baštinio nikakav progresivni svijet, on je propao s berlinskim zidom. Djeci dugujemo jednostavnu istinu da je Hrvatska kao demokratska država stvorena “antifašizmu” unatoč, jer na antifašizam se uostalom, baš kao i Josipović, pozivao i Milošević u borbi protiv hrvatske neovisnosti. Pa tim povodom i mi darujemo jednu pravu antifašističku, danas pomalo zaboravljenu pjesmu Ivi Josipoviću.