Obitelj je uzrok nejednakosti među ljudima, imati obitelj koja vas voli je ‘nepravedna prednost’
LUDILO POLITIČKE KOREKTNOSTI – Filozofi Brighouse i Swift: Obitelj je uzrok nejednakosti među ljudima, imati obitelj koja vas voli je ‘nepravedna prednost’
Jednakost i nediskriminacija su neka vrsta kamena mudraca za kojom tragaju filozofi, aktivisti, i općenito lijevo nabrijani ljudi. Potraga za prisilnom jednakošću nam je donijela komunističke diktature, teror, razne oblike ograničavanja slobodnog djelovanja pojedinca u ime jednakosti, a sad nam filozofi Harry Brighouse i Adam Swift donose novi prijedlog za ukidanje društvenih nejednakosti: ukidanje obitelji kao takve.
Mislite da ne može gore od Kapovića? Harry Brighouse je profesor filozofije na sveučilištu Wisconsin–Madison. Jedna od njegovih prethodnih knjiga na sličnu temu je “Izbor škole i socijalna pravda”. Adam Swift je profesor političke teorije na sveučilištu Warwick, autor knjige “Kako ne biti licemjer: izbor škole za moralno zbunjene roditelje”. Zadnju knjigu su napisali zajedno: zove se “Obiteljske vrijednosti: Etika odnosa roditelja i djece”. U jednoj od recenzija te knjige piše: “Ovaj promišljeni rad adresira tenzije između slobode roditelja da odgajaju svoju djecu kako oni smatraju da treba, dužnosti roditelja da osiguraju djetetu razvoj autonomije, i uloge obitelji kao prepreke za ostvarenje jednakih mogućnosti”. Naslovi poglavlja su “liberalizam i obitelj”, “jednakost i obitelj”, “opravdavanje obitelji”, “stjecanje prednosti”.
Ono što je već na početku zastrašujuće je to što oni postavljaju pitanje tko uopće ima pravo biti roditelj, odnosno podizati djecu! Jedna od posljednjih preostalih “nereguliranih” ljudskih sloboda je sloboda rađanja djece, iako se i to pokušava ukinuti raznim lijevoliberalnim inicijativama poput Estrela reporta o “reproduktivnim pravima”, kojima se pod firmom “davanja prava” ovoj ili onoj odabranoj skupini zapravo jednostavno ukidaju Bogom dane slobode. Jer, ako vam netko propisuje kakva imate prava, onda vam je automatski ukinuo autonomiju u odlučivanju: dok je nekoć važilo pravilo da je dozvoljeno sve što nije zakonom izričito zabranjeno, danas se umjesto zakona koji nešto zabranjuju jednostavno donose “liberalni” zakoni koji naoko nešto dozvoljavaju, dok je u stvarnosti sve ostalo automatizmom postalo zabranjeno. Uostalom, čim vam netko određuje kakva imate prava, automatski niste slobodni.
Neki roditelji su bolji od drugih, a to nije fer
Oni u svojoj knjizi tvrde kako neke obitelji brinu za svoju djecu više od drugih, odgajaju ih na pozitivan način, od malih nogu im usađuju pozitivne životne vrijednosti, potiču ih na sport, na učenje, upisuju ih u bolje škole, i tako dalje. Ta roditeljska briga prema njima uzrokuje nejednakost u društvu, jer druga djeca čiji se roditelji ne brinu toliko za njih nemaju iste uvjete odrastanja. Zato sretna obitelj po njima obespravljuje druge članove društva, sretne obitelji stvaraju privilegiran sloj društva. Logičan zaključak koji se nameće je da obitelj treba ukinuti, a brigu o djeci ili treba preuzeti država, ili djecu treba dodijeliti nekim drugim ljudima koji im nisu biološki roditelji. Zapravo ideja i nije tako nova, nešto slično je iznio i Platon još u antici: u njegovoj idealnoj državi, djeca bi bila “socijalna”, zajednička, svačija, u biti državno vlasništvo. Slične ideje su imali i brojni diktatori socijalističkih država, koji su u tajnu policiju u pravilu regrutirali napuštenu djecu, što je ekspicirao Orwel u svojoj Životinskoj farmi, gdje svinje odgajaju napuštene psiće u čuvare svoje vlasti. Marks je također smatrao da je obitelj uzrok klasnih podjela, te da je preduvjet stvaranja besklasnog društva ukidanje obitelji i religije. Doduše, nema to toliko veze s filozofijom i filozofima koliko s totalitarnim tendencijama za apsolutnim monopolom nad ljudima, i za apsolutnom kontrolom svih aspekata njihova života, srca i uma. A nema boljeg načina da se to uradi od otimanja djeteta iz majčinih ruku i “moralno ispravnog odgoja” u režiji države, u skladu s interesima vladajuće bande ili one koja vlast želi monopolizirati stvaranjem “novog i pravednijeg društva”.
Kako su slične pametne ideje još pametnijih filozofa koji su egalitarizam smatrali vrhunskim dostignućem u povijesti nanijele mnogo zla, iako nikad nisu objasnili zašto je jednakost zapravo dobra i pravedna kad su već svi pokušaji stvaranja društva jednakih donijele tek mnogo zla i nepravde, takve stvari treba spriječiti u korijenu. No što ova dvojica mudrosera, nasljednika Platona, zapravo kažu? Swifta najviše muči situacija koja se javlja kada roditelj želi učiniti najbolje za svoje dijete, ali u tom procesu čini situaciju za druge još težom. Naravno, razuman čovjek bi lako uvidio da je sretna obitelj pokretač društva. Ali filozofi često slijedeći svoju “agendu” zaboravljaju na zdrav razum.
‘Zainteresirao sam se za taj problem jer sam zainteresiran za jednake mogućnosti svih’, kaže on. ‘Proučavao sam socijalnu mobilnost (napredovanje ili nazadovanje u društvu, op. M.H) i postoji masu dokaza o tome da razlog što djeca iz različitih obitelji imaju različite izglede u životu leži u onom što se događa u tim obiteljima’. Misao za Nobelovu nagradu, zar ne? Kao da to ne zna svaka seoska baba! Jednom kad se uhvatio razmišljanja, Swift je zaključio da problemi idu mnogo dublje od činjenice da neke obitelji mogu svojoj djeci priuštiti privatne škole, dadilje, i kuće s vrtom u predgrađu. Fukncionalna obiteljska interakcija – od odlaska na sportska događanja do čitanja priča prije spavanja – tvori nevidljivu ali veliku razliku. Rezultat je, kaže on, smanjena mogućnost napredovanja u društvu za neke, koja može potrajati generacijama. Jednakost sviju pred zakonom je dobra stvar, no to jasno ne znači da svi imamo i da trebamo imati jednake mogućnosti, kamoli da bi to dovelo do jednakosti ishoda, do toga da svi postižemo iste rezultate. Nismo svi jednako sposobni, nadareni, i pametni. To je razne pametnjakoviće razočaralo, jer, iako ateisti, smatraju da je Bog sve ljude stvorio jednakima u svakom pogledu, a sve ostalo proglašavaju “socijalnim konstruktom”. Pa sad posežu za socijalnim inženjeringom kako bismo milom ili silom postali jednakiji, zaboravljajući pritom da je to duboko nehumano, nemoralno, i nepravedno. Tretirati jednako vrijedne i sposobne različito temeljem recimo rase je nepravedno: tretirati različito sposobne ljude jednako u ime nametanja jednakosti, čemu naša civilizacija danas teži, je još mnogo nepravednije.
“Ukidanje obitelji bi bilo očito rješenje, ali…”
Dakle što Swift predlaže? Po njemu odgovor na (nepostojeći) problem je jednostavan. ‘Jedan od načina na koji filozofi mogu razmišljati o rješavanju problema društvene nepravde bi jednostavno bio ukidanje obitelji. Ako je obitelj izvor nepravde u društvu, onda je opravdano misliti da bismo ukidanjem obitelji dobili pravednija pravila igre”, smatra Swift. Nije to prvi put da filozofi razmišljaju o tako drastičnom rješenju, Platon je pred dvije tisuće i četiristo godina obrazlagao da država treba preuzeti brigu o djeci, no njegov učenik Aristotel se nije složio, rekavši kako bi u tome sva djeca bila zapuštena i zanemarena, jer “o onom što je zajedničko i svačije ljudi najmanje brinu.” Šteta da to nije došlo do Marksovih ušiju, ili mozga, jer je povijest socijalističkih država upravo to dokazala: svjedočili smo da je “društveno vlasništvo” uglavnom služilo za krađu, pa su čak i “društveni stanovi” i zgrade u kojima su se nalazili u kratkom vremenu zanemarivani. Zašto bi s djecom bilo drukčije? Ali, istina, ako bismo svi bili jednako zanemareni kao djeca, vjerojatno bi društvo bilo više egalitarističko, svi bismo vjerojatno imali više jednakosti. Kao što je socijalizam jednako raspodjeljivao bijedu svima, dok kapitalizam “nepravedno” dijeli bogatstvo, tako bismo vjerojatno u takvom svijetu svi pravedno raspodijelili zlostavljanje i nedostatak roditeljske ljubavi, dok je ovako roditeljska ljubav “nepravedno raspoređena”. Uostalom, je li uopće pravedno da glupi i lijeni žive jednako dobro kao vrijedni i pametni? Je li kapitalizam baš tako “nepravedan”, ili jednostavno evolucija pa i razvoj civilizacije ovise upravo o tome da napreduju bolji, sposobniji, prilagođeniji?
To Swift ne uviđa, u svojoj potrazi za nepotrebnom jednakošću, ali bar uviđa da ideja možda i nije najbolja: ‘Gotovo svi koji su razmišljali o tome došli su do zaključka da je stvarno loše rješenje da djecu odgajaju državne institucije, osim ako nešto baš ne pođe po zlu u obitelji’. Pa zato Swift i njegov kolega Brighouse prionuli na posao analiziranja obitelji, pokušavajući objasniti samima sebi nešto što je inače nama koji nismo filozofi jasno samo po sebi: ‘Zašto je zapravo obitelj dobra stvar? “Po onom što mi znamo, u interesu je djece da budu odgajana unutar obitelji i da budu dobro odgajana. No s gledišta odraslih, biti roditelj je nešto jako vrijedno i važno.’ On smatra da roditeljstvo nije za svakog i da obitelj može biti i pakao, no da je generalno obitelj nezamjenjiva institucija. (Hitler se isto bavio idejama da roditeljstvo nije za svakog, pa je nižim rasama i sličnima kanio zabraniti razmnožavanje – on je to doduše radio u skladu s eugeničkim teorijama, ali u konačnici dođe na isto).
Pa su se tako Swift i Brighouse bacili na to da utvrde, onako filozofski i znanstveno, koje su to aktivnosti unutar obitelji koje stvaraju “društvenu nejednakost”. Opet, razuman čovjek bi krenuo od toga da će dijete budale vjerojatno isto tako biti budala (inteligencija je nasljedna) kako god ga odgajalo, a dijete alkoholičara i narkomana vjerojatno isto tako alkoholičar i narkoman, neovisno o tome tko ga odgaja: studije su pokazale da djeca alkoholičara u pravilu i sama postaju alkoholičari čak i kad su odmah po rođenju dana na usvajanje obiteljima u kojima nitko ne pije, dok obratno ne važi – djeca ljudi koji nisu alkoholičari će, primjerice, mnogo rjeđe postati alkoholičari čak i ako su odgajani u posvojiteljskim obiteljima u kojima se pije. Pa je time i društvena nejednakost dobrim dijelom uvjetovana našim nasljednim potencijalima i sposobnostima, ne samo odgojem.
“Roditeljima treba zabraniti aktivnosti koje vode do nejednakosti”
‘Shvatili smo da je potrebno razmišljati u smjeru toga što roditeljima treba biti dozvoljeno u odgoju svoje djece, i da roditeljima nikako ne bi smjelo biti dozvoljeno provoditi aktivnosti koje vode do porasta društvene nejednakosti’, smatra Swift. Test za to koje su aktivnosti dozvoljene su bazirali na nečem što zovu ‘familial relationship goods’; “dobra koja proizlaze iz obiteljskih odnosa”. Jedna od onih koje nisu prošle test su privatne škole: po njima, sva djeca trebaju ići u jednako loše škole, kako ne bi stekla “nepravednu prednost” u životu. ‘Privatne škole ne mogu biti opravdane”, smatra on. ‘Jednostavno ne stoji da ako želite ostvariti intiman, na ljubavi baziran, autoritativan, privržen odnost sa svojim dijetetom morate biti u stanju poslati ga u elitnu privatnu školu”, kaže on. S druge strane, čitanje priča u krevetu svom djetetu isto stvara “nepravednu prednost”. ‘Dokazano je da je razlika u izgledima za uspjeh u životu između djece kojima roditelji čitaju priče prije spavanja, i onih koji su za to uskraćeni veća nego između onih školovanih na elitnim privatnim školama i onih drugih’, kaže on. Ovakve “znanstvene činjenice” jasno vode do očitog zaključka – da bi u interesu “izgradnje pravednijih pravila igre” također trebalo ograničiti čitanje priča prije spavanja. Tu, kaže Swift, stvari postaju nešto složenije. ‘Morate dozvoliti roditeljima čitanje priča prije spavanja, u stvari ohrabrujemo ih jer se na taj način izgrađuju [poželjna] dobra koja proizlaze iz obiteljskih odnosa.’ Hej, genije, a je li ti ikad palo na pamet da roditelji koji čitaju priče svojoj djeci u pravilu dolaze iz viših socioekonomskih slojeva, onih koji više brinu i općenito se odgovornije ponašaju, pa su ta djeca ionako od roditelja naslijedila nekakvu kulturu i inteligenciju?
Swift kaže da iako i elitne privatne škole i čitanje priča prije spavanja “stvaraju društvenu nejednakost” zabrana privatnih škola ne bi ne bi utjecala na izgradnju odnosa ljubavi i poštovanja unutar obitelji, dok oduzimanje knjiga bi. ‘Mogli bismo zabraniti privatne elitne škole bez ikakve štete za obiteljske odnose, ali ako bismo baš zabranili čitanje priča prije spavanja jer je to nepravedno, obzirom da neka djeca to dobivaju a druga ne, to bi možda bio prevelik udarac na samu suštinu obiteljskog života.’ Drugim riječima, nije pravedno da volite svoje dijete više nego propalica alkoholičar iz susjedstva koji ga namlati kad dođe doma, ali za sad to nećemo zabraniti u ime “jednakih šansi”. Škole pak hoćemo, pa je najbolje da svi idu u jednako loše. Problem s takvim razmišljanjem je taj što on doduše pridonosi “društvenoj jednakosti”, ali smanjuje ukupno bogatstvo društva, koči razvoj najsposobnijih i najpametnijih, prisiljavajući ih da se školuju po istom programu po kom se školuju i ona najgluplja djeca. Time društvo, jasno, gubi na kvaliteti u ime pravednosti – kao što uostalom i “uravnilovka” u ekonomiji doprinosi manjim socijalnim razlikama, ali i manjoj količini novca u svačijem džepu u konačnici. No trebaju li roditelji, po Swiftu, biti zabrinuti time što, odgajajući ga odgovorno i u ljubavi i slozi, daju tom djetetu “nepravednu prednost” pred ostalima? “Ne smatram da se roditelji koji čitaju svojoj djeci priče prije spavanja trebaju stalno opterećivati osjećajem krivnje zbog toga što na nefer način dovode u podređen položaj djecu drugih roditelja, ali smatram da bi tu i tamo trebali razmisliti o tome,’ mudruje Swift. U konačnici on se slaže da sve obiteljske aktivnosti stvaraju neku vrstu disbalansa u društvu – od odlaska u crkvu do odlaska na utakmicu nedjeljom – i zbog toga smatra da treba uspostaviti teoriju “obiteljskih dobara” kako bi se zaštitilo obitelj od optužbi da stvara socijalnu nepravdu. ‘Moramo se pomiriti s tim da se mnogo stvari događa u zdravim obiteljima – stvari koje naša teorija dozvoljava i brani – a koje će donijeti nepravednu prednost djeci iz tih obitelji,’ kaže on.
Zašto dvoje roditelja, pa može i tri, pet, deset…
‘Kad govorimo o pravima roditelja, govorimo o pravima onog tko podiže djecu’, kaže Swift. ‘Jedna od implikacija naše teorije je da biološko roditeljstvo nema previše veze s pravima roditelja’. Za Swifta i Brighousea, naše društvo je nepravedno i zaostalo zbog tumačenja vlasničkih prava: ako je dijete biološki vaše, ono vam pripada. Oni ne smatraju da je tako. ‘Iako u praksi možda ima nekog smisla da podižete svoje vlastito biološko potomstvo, to ne znači nužno da imate roditeljska prava samim tim što ste nekom biološki roditelj.’ Ima li onda dijete pravo na to da ga podižu biološki roditelji? Swift i na to ima odgovor. ‘Istina je da u društvu u kom mi živimo, biološko porijeklo ima važnu ulogu u formiranju nečijeg identiteta, no to je većinom socijalni i kulturološki konstrukt. Pa tako možemo zamisliti pravednije društvo u kom roditelji i djeca mogu imati odlične međusobne odnose iako među njima nema nikakve biološke veze.’ Zamišljati je, naravno, moguće svašta. Međutim, nebuloze da je biološka obitelj socijalni konstrukt pobija jednostavna činjenica da je to tako kod manje više svih sisavaca, naročito primata. U pravilu, roditelji podižu vlastito potomstvo, što je uostalom jedan od temelja društvenih odnosa i u čoporu majmuna ili među lavovima, kamoli u civiliziranom ljudskom društvu. Nije to nitko izmislio, to je jednostavno tako.
No iz tog mudrog zaključka, iz tog promišljanja u kom je sve socijalni konstrukt, i u kom ništa nema veze s ničim, proizlazi jasno da roditelja ne moraju biti samo dva. ‘Ništa u našoj teoriji ne pretpostavlja samo dva roditelja: mogu biti dva, mogu biti tri, i može ih biti četiri,’ kaže Swift. To malo podsjeća na hipijevske zadruge iz sedamdesetih, gdje su djeca bila vlasništvo sviju u komuni, doduše u pravilu su bila i zlostavljana i žrtve pedofilije. A zašto uostalom ne samo jedan roditelj, pita se Swift? Istraživanja međutim jasno dokazuju da djeca samohranih roditelja postižu osjetno lošije rezultate u školi, osjetno češće ne završavaju školovanje, završe u zatvoru, postaju ovisnici. Ne bi li možda razumnije rješenje išlo u smjeru povratka tradicionalnoj obitelji, manjem broju razvoda, čime bi isto bilo manje “deprivilegiranih”, umjesto ovakvih suludih socijalnih eksperimenata?
“Znate mi zapravo branimo obitelj…”
‘Političari vole govoriti o obiteljskim vrijednostima, no u međuvremenu obitelj kao takva prolazi kroz promjene i htjeli smo se vratiti filozofskim temeljima kako bismo shvatili čemu obitelj zapravo služi i zašto je to tako velika i važna stvar, i onda tek možemo početi razmišljati je li važno imate li jednog roditelja ili dva ili tri, jesu li oni heteroseksualni i tako dalje’, kaže Swift. Doduše odgovor na to bi jednostavnije mogao saznati tako da pita bilo koje malo dijete zašto je to važno. Ako ne znaju filozofi, znaju klinci zašto je važno imati mamu i tatu. Po jednog, ne tri.
Ipak, u svom dubokom promišljanju obitelji, Swift ipak daje malu koncesiju nama tradicionalistima. ‘Mi želimo obraniti obitelj od kompletne fragmentacije i raspada. Ako počnete razmišljati o djetetu koje ima deset roditelja, onda to izgleda kao da dijete odgaja komitet; u tom slučaju dijete zapravo nema pravih roditelja uopće.’
Je li to što oni govore uopće filozofija ili zloporaba filozofije? Sofističko mudrijašenje? Reklo bi se da se tu radi sumnjivih ciljeva poput društvene jednakosti sviju odbacuju i činjenica i logika i zdrav razum. Filozofija se uvijek mora držati znanstveno utvrđenih i provjerivih činjenica i čvrstog okvira logike u intepretaciji istih, u protivnom nije filozofija uopće. Konzumerizam, promicanje homoseksualizma, imigracija, napadi na tradicionalne vrline i identitetske okvire poput vjere, nacije, i sad obitelji, sve je to tek dio procesa depriviranja ljudi od civilizacije i svođenja nekoć slobodnih ljudi na pokorne građane, u biti samo inteligentne životinje koje su odbacile sve što nije biološki uvjetovano (jer je to sve po njima “socijalni konstrukt”, a zašto pobogu i ne bi bio, pa razvoj ljudi je socijalno uvjetovan). Wilhelm Reich je u vrijeme seksualne revolucije obrazlagao kako uništiti obitelj – to ultimativno zlo i trn u oku svih totalitarnih režima – uz pomoć nemorala, promiskuiteta, zadružnih obitelji, kampova, a ovo je samo perfidnija inačica istog razmišljanja. Obitelj je posljednja linija obrane od ispiranja mozga, i kao i organizirana religija predstavlja strahovitu prepreku inženjerima ljudskih duša koji ih žele modelirati po svom kalupu i po svojim vrijednostima. Okrutnost u nekim obiteljima se sve češće koristi kao opravdanje za oduzimanje djece roditeljima koji ih ne odgajaju “na pravi način”, a da pritom nitko nikad nije objasnio zašto bi bilo pravedno da svi budemo jednaki, i kako bi ljudi uopće mogli imati jednake izglede u životu kad se rađaju različiti? U glavama neomarksističkih kvazifilozofa i danas živi ideal egalitarizma. Život međutim nije pravedan, mali mačići ponekad umru jer ih mama odbaci. Odrastite, pobogu, gospodo filozofi, i pomirite se s tim da život kao takav nije pravedan. A ispravljajući ga na takav način možemo samo donijeti na svijet još više nepravde.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
