PREMIJER ILI ULIČAR
Odgovor Zorana Milanovića na poziv šefa oporbe Karamarka da uspostave dijalog nikoga nije iznenadio. Premijer koji se cijeli svoj mandat svađa s novinarima, koji ženi čija je kuća do krova u vodi, poruči da je i njemu pukla cijev u stanu, koji nezaposlenoj učiteljici kaže da se bavi politikom pa će imati posao, nije se mogao odreći svoga karaktera i prihvatiti se dijaloga kad je pred njime bila tako dobra prilika za još jednu svađu. Premijerova prgavost na koju smo već toliko navikli da je više niti ne registriramo, nije mogla odoliti još jednoj prilici za tako lijepom svađom i pravim uličarskim prepucavanjem. Navikli smo i na to što Zokija nije nimalo briga koliko narod trpi zbog njegova takva ponašanja.
Poziv premijeru na dijalog koji je uputio Karamarko, bio je iznenađujuć iz najmanje dvaju razloga. Prvo, bilo je jasno da Milanović ne prihvaća lako pozive na razgovor. Kad bi on malo više razgovarao čak i sa članovima svoje Vlade, sjednice bi im trajale dulje od 11 minuta, a ministri se ne bi javno prepucavali i usklađivali izjave o nekim pitanjima. Drugo, jasno je da bi Milanovićevo prihvaćanje poziva na dijalog koji mu je uputio šef oporbe, značilo priznavanje poraza i nemoći da državu izvuče iz krize. Postavlja se, dakle, pitanje je li ovo bio poziv na koji Milanović u stvari i nije mogao dati odgovor koji mu nebi politički naškodio. Dobrome političaru takvo se pitanje nikad ne može postaviti. Da on to nije, Milanović je pokazao načinom na koji je odgovorio.
Budući da nas on i njegovi ministri svakodnevno obasipaju lažnim podacima o izlasku iz krize i svekolikome gospodarskom prosperitetu Hrvatske, Milanović je mogao, na primjer, poručiti Karamarku da se kasno sjetio pozivati na dijalog i to sad kad navodno rad njegove Vlade daje rezultate. Takav odgovor ostao bi u sferi civiliziranih medijiskih i političkih analiza te nikoga ne bi posebno uzbudio. U stvari, tada bi se možda malo značajnije analizirali učinci Milanovićeve Vlade. Je li ovakvim svojim odgovorom on baš to htio izbjeći? Što god bio razlog, Milanovć se odlučio za klasični uličarski žargon i za komunikaciju koja je nedostojna vodećih političara. On je pokušao biti sarkastičan i pri odbijanju poziva na razgovor prozvati Karamarka zbog navodna sukoba interesa vezanog uz automobil koji koristi.
Šef oporbe možda jest u sukobu interesa, posebno ako netko bude mogao dokazati da on sa svojom sadašnjom životnom družicom živi na istoj adresi posljednje tri godine, ali taj njegov mogući sukob interesa još uvijek je beznačajan u odnosu na ono što nam skoro svakoga dana serviraju Milanovićevi ministri. Da ne bude zabune, nisu ti ministri nikakvi posebno nemoralni ljudi i nisu njihovi grijesi nešto posebno veliki. Rekli bismo da su krivi za ono što je u našoj politici postalo običajno pravo. Problem je što je sve njih u vrlo tešku poziciju doveo baš sam premijer svojim neodmjerenim izjavama. Kad se htio obračunati s Mirelom Holy zbog interesa svoga koalicijskog partnera Radimira Čačića, kojemu je za 5 posto glasova dao 25 posto Sabora, Milanović je ničim izazvan pričao o visoko podignutoj moralnoj ljestvici. Da je tada šutio, nitko mu danas ne bi mogao spočitavati da mu je ta ljestvica pala u blato.
U stvari, kad bi Milanović konačno zašutio, možda bi tada i mogao početi neki dijalog u državi. Ovako, pametni baš i ne mogu razgovarati tamo gdje se uličari deru i pozivaju na nove svađe.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
