Razlog duhovne katastrofe Crkve u Njemačkoj su svećenici koji se ne mole i ne ispovijedaju

KATASTROFALNI STATISTIČKI POKAZATELJI – Prema rezultatima istraživanja 54% ispitanih svećenika odlazi na ispovijed jedanput godišnje ili rjeđe, a njih 58% izjavilo je kako svakodnevno moli jednom ili više puta. Iz perspektive ovoga istraživanja postaju nam jasnijima i „razumljivijima“ rezultati presinodalnog upitnika provedenog među njemačkim katolicima, a prema kojemu većina vjernika očekuje „daljnji razvoj crkvenog nauka i prakse u pogledu bračnog i obiteljskog života“

Kažu da je statistika točan zbroj netočnih podataka. Pa ipak, što god mislili o statistici i koliko god držali ili ne držali relevantnim određena istraživanja i ankete, rezultati upitnika objavljeni na stranici Njemačke biskupske konferencije ne mogu nas ostaviti ravnodušnima.

Naime, istraživanje provedeno među 8000 katoličkih pastoralnih djelatnika u Njemačkoj u razdoblju od 2012. do 2014. godine otkriva žalosnu sliku stanja njemačkog vjerničkog života. U ukupnom broju sudionika spomenutog istraživanja katolički svećenici činili su 48% (u Njemačkoj djeluje ukupno 18.365 katoličkih svećenika, op.a.), a upravo su njihovi odgovori na neka pitanja vrlo simptomatični. Tako na pitanje o celibatu, polovica ispitanika odgovora kako bi ponovno odabrali takav oblik života, dok jedna četvrtina uopće ne želi živjeti u celibatu. Značajan broj svećenika najvećom poteškoćom smatra „emotivnu osamljenost“ zbog nedostatka dugotrajnog odnosa s drugom osobom, a jedan dio njih svoju seksualnost smatra nezrelom.

Posebno su zabrinjavajući odgovori koji se tiču praktičnog vjerničkog života. Prema rezultatima istraživanja 54% ispitanih svećenika odlazi na ispovijed jedanput godišnje ili rjeđe, a njih 58% izjavilo je kako svakodnevno moli jednom ili više puta.

Odlazak na ispovijed među trajnim đakonima još je rjeđa – njih 70% ispovijeda se jednom godišnje ili rjeđe. Kod ostalih pastoralnih djelatnika žalosni postotak još je veći.

Iz perspektive ovoga istraživanja postaju nam jasnijima i „razumljivijima“ rezultati presinodalnog upitnika provedenog među njemačkim katolicima, a prema kojemu većina vjernika očekuje „daljnji razvoj crkvenog nauka i prakse u pogledu bračnog i obiteljskog života“.

Sažimljući odgovore svojih vjernika, njemački su biskupi izjavili kako „većina vjernika želi vidjeti jasnije korake prema nadvladavanju podjela između stvarnosti obiteljskog života u župama i nauka Crkve“. I dok se većina vjernika slaže oko vrijednosti monogamnosti, vjernosti, bračne plodnosti, braka kao takvog, te odbacuje pobačaj, većina ih ne prihvaća crkveni nauk o kontracepciji, pričesti za rastavljene i civilno vjenčane, te homoseksualnosti.

Oslanjajući se na apostolsku pobudnicu Familiaris consortio koja u br. 84 kaže kako rastavljeni i ponovno vjenčani trebaju imali „aktivnu ulogu u župi“, njemački biskupi zaključuju kako se uskraćivanje sakramenata ovim parovima protivi uvjerenju većine njemačkih katolika da Bog oprašta svaki grijeh. Zanimljivo, biskupi ne spominju nastavak istog broja 84 u kojem stoji kako „Crkva, ipak, ponovno potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji. Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe“. Biskupi potom ponavljaju svoj stav iz 2014. godine prema kojemu se ispovijed i pričest dopušta civilno vjenčanima čak i ukoliko ne žive u čistoći.

Što se tiče stava prema homoseksualnosti, „samo mali broj ispitanika odlučno odbacuje istospolne odnose smatrajući ih teškim grijehom. Velika većina očekuje od Crkve da razvije diferencirano moralno vrednovanje koje će uzeti u obzir pastoralno iskustvo i znanstvene rezultate“. Većina njemačkih katolika ne izjednačava brak i istospolno partnerstvo, ali istovremeno prihvaća istospolne odnose ukoliko su utemeljene na ljubavi, vjernosti i odgovornosti. Uz to, jedan dio vjernika smatra kako bi Crkva trebala uvesti neki oblik blagoslova za ovaj oblik partnerstva.

Konačno, njemački biskupi naglašavaju kako većina njihovih vjernika od skore Sinode o obitelji očekuje „razvoj crkvenog nauka“, a prema riječima predsjednika Njemačke biskupske konferencije kard. Marxa ova očekivanja zapravo pomažu otvaranju Crkve i traženju novih putova. Njegove je riječi komentirao prefekt Kongregacije za nauk vjere kard. Müller (vidi OVDJE).

Ovdje ne želimo niti možemo ulaziti u istinske motive očitog podilaženja svijetu u pitanjima crkvenog moralnog nauka. Ostavljamo to boljim poznavateljima crkvenog života u Njemačkoj. Ipak, razmišljajući o svim ovim rezultatima, na pamet nam dolaze misli jednoga od najpoznatijih njemačkih pastora Dietricha Bonhoeffera koji upozorava kako je „jeftina milost“ smrtni neprijatelj Crkve. „Danas se u Crkvi bije odlučni boj za skupu milost“, piše ovaj protestantski pastor. Čini nam se kako upravo njegove riječi izvrsno otkrivaju uzroke određenog urušavanja vjerničkog života u Njemačkoj (a i šire).

Poslušajmo stoga do kraja njegovu misao ili bolje rečeno ispit savjesti i molimo za svoju Katoličku Crkvu, a posebno za onu u Njemačkoj.

„Jeftina milost jest roba za rasprodaju, u bescjenje; jeftina rasprodaja praštanja, rasprodaja utjehe, rasprodaja sakramenata; rasprodaja milosti u bescjenje iz neiscrpne zalihe u Crkvi iz koje se olako milost sipa, kao iz rukava, bez promišljanja i bez ikakvih ograničenja ili sustezanja. Milost bez cijene, milost bez naplate, troškova ili žrtve s čovjekove strane, sa strane vjernika. Zna se reći, da, to upravo i jest bit milosti, da je naime, Netko – sam Isus Krist – platio cijenu i račun već unaprijed, za sva vremena. Na već plaćeni račun moguće je stoga dobiti sve besplatno, ni za što. Beskrajno su veliki uloženi troškovi pa su time beskrajno velike i mogućnosti korištenja i trošenja. Što bi onda bila milost kad ne bi bila jeftina milost?

Međutim, nije li cijena koju danas moramo plaćati zbog urušavanja institucionalne Crkve išta drugo nego nužna posljedica jeftino stečene milosti? U bescjenje smo propovijedali. Jeftino i u bescjenje smo dijelili sakramente. U bescjenje krštavali, jeftino dijelili potvrdu, jeftino masovno odrješivali od grijeha, sve bez ikakve razlike. Nismo tražili ništa zauzvrat, sve smo radili bez upitnika i protuusluge, ne postavljajući nikakve uvjete. Svetinja se s razloga nekakve ljudske samilosti u bescjenje dijelila prezirateljima, izrugivačima Svetoga, pa čak i nevjernicima. Rijeke su milosti obilato tekle, bez prestanka. Jeftina milost jest milost kao nauk, kao princip, kao sustav. Jeftina milost jest oprost grijeha kao uopćena istina, jeftina milost jest ljubav Božja u zreniku kršćanske ideje Boga. Tko je prizna, već je dobio oprost svojih grijeha. Crkva takva nauka o milosti jest samim time dionica milosti. U takvoj Crkvi svatko nalazi jeftino pokriće za sve svoje grijehe, koje nikada nije okajao, kojih se nije voljan odreći niti osloboditi. Jeftina je milost stoga nijekanje žive Božje riječi, nijekanje utjelovljenja same Božje Riječi.

Jeftina milost jest opravdanje grijeha, a ne grješnika. I budući da sakramentalna milost djeluje sama po sebi (ex opere operato), logičan je slijed da sve ostaje pri starome… Jeftina milost jest propovijed o oprostu bez pokore, krštenje bez životne stege, euharistija bez priznanja grijeha, ispovijed i odrješenje grijeha bez osobnoga kajanja i obraćenja. Jeftina je milost milost bez nasljedovanja, milost bez križa, milost bez živoga, utjelovljenoga Isusa Krista.“

Autor: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Odgovori

Skip to content