Prvo treba razjasniti jednu stvar: brojni političari, poput Mesića, spekuliraju da bi ovo moglo povući za sobom, recimo, rehabilitaciju Ante Pavelića. To se, naravno neće dogoditi, čak i kad bi to netko ozbiljan htio, iz vrlo jednostavnog razloga: rehabilitirati je moguće samo one koji su pred sudom osuđeni. Kako dotični nikad ni pred jednim sudom u Jugoslaviji nije za ratne zločine osuđen, pa ne može biti niti rehabilitiran.

Alojzije Stepinac, međutim, može i treba biti rehabilitiran, baš kao što je rehabilitiran i Andrija Hebrang. S te strane, plašenja Vesne Pusić i Stipe Mesića kako će to otvoriti put rehabilitiaciji ustaških ratnih zločinaca su posve neutemeljena, njima u SFRJ uglavnom nije niti suđeno, bar ne vrhušci pokreta, pa se nema koga niti rehabilitirati. Ali je moguće, i potrebno, rehabilitirati prije svega žrtve Golog otoka, i političkih montiranih procesa u periodu 1945-1990. Zato proces rehabilitacije kao takav ne treba gledati negativno isključivo zbog slučaja Draže – naime, pitanje rehabilitacije žrtava poslijeratnih komunističkih montiranih sudskih procesa je bitan dio izgradnje demokracije i pravne države. Temeljem sudskih odluka po Zakonu o rehabilitaciji u Srbiji je od 2006. do danas doneseno oko 2.000 rješenja o rehabilitaciji, iako je, prema službenim podacima, u Srbiji bilo oko 50.000 političkih osuđenika i kažnjenika u tom periodu. Među njima i brojni intelektualci. Temeljem toga, isplaćen je i određen broj odšteta. Samo za 15 zarobljenika Golog otoka Srbija je morala 2012. isplatiti 120.000 eura odštete.

Rehabilitacija ne znači da Draža nije bio ratni zločinac, ali će se tako tumačiti

No vratimo se Draži Mihajloviću. Ova odluka ima političke i pravne implikacije, i dok su političke vrlo neugodne, prvenstveno po Srbiju, pravne zapravo i nisu. Vrhovni sud u Beogradu je bio više nego jasan: obrazlažući jednoglasno donesenu odluku o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, sudac Aleksandar Trešnjev naglasio je da sud nije utvrđivao je li Draža Mihailović bio ratni zločinac ili ne, već isključivo je li imao fer i pravedno suđenje. Tijekom postupka sud je ispitao brojne svjedoke, uglavnom povjesničare, preslušao audiosnimke sa suđenja, i prikupio brojnu dokumentaciju. I došao do logičnog i očitog, pravno posve utemeljenog zaključka: suđenje Draži je bilo političko suđenje, s brojnim kršenjima zakona i sudske procedure. Sud je utvrdio da Mihailović nije imao pravo na obranu, da nije vidio svoga odvjetnika sve do početka suđenja, i da je sporna presuda donesena u nezakonitom procesu, motiviranom političkim i ideološkim, a ne pravnim razlozima. S te strane, čisto pravno gledano, poništenju presude se nema što prigovoriti – poznato je kako su partizanski sudovi sudili. Ne zaboravimo, nije sve što je legalno ujedno i legitimno, uostalom i u konc logore su tijekom Drugog svjetskog rata ljudi slani temeljem sudskih presuda, pa je to s te strane bilo legalno – no, jasno, ne i legitimno.

Uostalom, o kakvim se suđenjima radilo, dovoljno podsjeća velik broj dostupnih sudskih presuda koje je nakon rata većinom potpisivao sudac Ranogajec u Zagrebu. Radilo se u pravilu o smrtnim presudama za krivično djelo “suradnje s okupatorom”, koja se u to vrijeme nije niti dokazivala – a te presude su uvijek sadržavale i konfiskaciju imovine. U stvari, velik broj osuđenih je ubijen već ranije, pa su se presude pisale retroaktivno, kako bi se pravno pokrila ubojstva, a presude su do danas ostale sačuvane jedino zato jer su odmah slane u državno tijelo koje se bavilo nekretninama, kako bi novi vlasnici legitimno dobili papire za svoje nove stanove i kuće. Kad su dokumenti uništavani, devedestih, zaboravilo se da su poslani u preteču gruntovnice, pa su tako ostali sačuvani. Iz njih je razvidno da je najviše “suradnje s okupatorom” bilo u boljim kvartovima Zagreba, na Pantovčaku, Gvozdu, i Tuškancu, i da su presude pisane bez provođenja bilo kakvog dokaznog postupka, kamoli da bi optuženici imali odvjetnika. Ukoliko bi nasljednici tih “narodnih neprijatelja” kojima se sudilo kao na tekućoj vrpci pokrenuli pitanje legalnosti tih presuda i tražili povrat konfiscirane imovine, vjerojatno bi dobili, kao i Dražin unuk, presude u svoju korist. Dakle, ako nekog treba kriviti za ovakav razvoj situacije, to je upravo sud tadašnje FNRJ koji Draži nije omogućio pošteno i pravedno suđenje – pa je on sad, pravno gledano, neosuđivan. Što jasno nema nikakvog konkretnog učinka, jer je ionako odavno mrtav.

Miniranje “regiona”

Ali sudac je bio vrlo jasan u još jednoj stvari: “Ovo nije bila rehabilitacija Ravnogorskog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini jer je to učinjeno brojnim zakonima koji se odnose na boračka pitanja”, rekao je Trešnjev. No, novog suđenja Draži neće biti, jasno, jer nije moguće nekom suditi posthumno. Ukratko, presuda ne znači da Draža nije bio ratni zločinac. Podsjetimo, nikad nisu osuđeni niti Adolf Hitler, Slobodan Milošević, spomenuti Pavelić, i brojni drugi. Znači li presuda da su četnici bili antifašisti? Ne nužno, jasno, iako će presuda svakako biti upotrijebljena u političke svrhe od simpatizera ravnogorskog četničkog pokreta, koji već dugo dokazuju kako su četnici zapravo bili saveznički borci. Jesu li? Nesporno je da su u početku rata nešto muljali protiv Nijemaca, no pravu prirodu četničkog pokreta je možda najbolje opisao naš povjesničar Dušan Bilandžić, koji je ustvrdio kako je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio prvenstveno građanski po svoj karakteru. I Tito i Draža su računali da će rat završiti pobjedom saveznika i posljedičnom restitucijom Jugoslavije nakon toga, a kako su njihove dvije vojske bile jedine na terenu koje su zastupale ideju jugoslavenstva, odnosno borile se za istu stvar, žestoke sukobe među njima treba gledati prvenstveno u svjetlu borbe za vlast. Obojica su računala, ispravno, da će na kraju saveznici dati vlast onom tko bude kontrolirao stanje na terenu. Zato se taj rat i sveo uglavnom na sukobe četnika i partizana, dok se na deklariranog neprijatelja – Nijemce, ustaše, Talijane – malo tko od njih obazirao, i protiv njih je Tito do pred sam kraj rata ratovao tek sporadično. Dražin problem je bio taj što je stvarima pristupio krajnje makijavelistički, računajući da je jedino bitno dotući partizane i zauzeti teren, i u tome je sklapao i savezništva s Nijemcima – jedinim raspoloživim saveznicima protiv partizana na samom terenu – te manje-više otvoreno ratovao na njihovoj strani, sve po sistemu neprijatelj mog neprijatelja je moj saveznik. To mu je, jasno, uništilo kredibilitet kod zapadnih saveznika, da bi na kraju stigla naredba iz Londona o pristupanju četničkih postrojbi partizanima. Zašto su upravo te postrojbe iz južne Srbije, Druga armija sastavljena gotovo isključivo od četnika pod zapovjedništvom Koče Popovića, morale prve ući u Zagreb “slavnog” 8. svibnja, gdje su ga “oslobodile” iako je već danima bio prazan i napušten od Nijemaca i ustaša, dok je 10. zagrebački korpus zaustavljen na prilazima gradu, ostaje pak pitanje za povjesničare. Ne za Jakovinu, jasno.

Predstavlja li rehabilitacija Draže za Hrvatsku ikakav problem? Zapravo, ne. Napisi u nekim srpskim novinama – koje prenosi i Jutarnji – “Hrvatska gori zbog draže” – nemaju veze s mozgom. Ali je istina da gori u redovima hrvatskih profesionalnih “antifašista”, kojima ovakav razvoj situacije nikako ne ide na ruku. Oni su se obrušili na Srbiju zbog ovoga, no zaboravljaju jednu stvar: politika ne bi smjela utjecati na rad pravosuđa, niti se u njega miješati. S te strane kritike upućene Srbiji su neutemeljene, samo otkrivaju mentalni sklop političara koji i dalje smatraju da je politika ta koja treba donositi odluke umjesto sudova. Problem je međutim reakcija hrvatskih političara, poput Vesne Pusić, koja kaže da ovo ne smijemo zloupotrijebiti za kočenje Srbije na putu u EU. Ništa ne smije stajati na putu “regiona”! Naime, rehabilitacija Draže prošla je uz prešutno ili javno odobravanje većeg dijela javnosti u Srbiji (političari su se, jasno, dijelom ogradili, jer ta odluka ipak ima negativne političke konotacije, no to je jedino što mogu), pa bi sad valjda svakom trebalo biti jasno u kakvom se političkom okruženju nalazi Hrvatska. U Makedoniji, započelo je stvaranje treće albanske države na Balkanu. U BIH vehabije dižu policijske stanice u zrak a neprijateljstvo prema Hrvatima se u Sarajevu može nožem na kocke rezati. U Srbiji, veći dio javnosti Dražu smatra antifašistom i borcem za pravednu stvar, iako su njegove postrojbe poklale ogroman broj Hrvata i Bošnjaka. Raspad BIH je praktički neminovan u srednjeročnom razdoblju. No, unatoč svemu tome, dio hrvatskih političara i dalje priziva nekakvo bratstvo i jedinstvo, lupeta o nekakvom “regionu”, iako Srbija kakvu oni prezentiraju u svojim tekstovima postoji samo u njihovim snovima. Stvarnost Srbije su frustracije zbog poraza u ratovima devedesetih, i dođu li u priliku osvetiti se za poraz, to će i uraditi. Zato simpatije za Dražu – koje ne dijeli cijela srpska javnost, ali to i nije bitno – ne trebaju nikog iznenaditi.

A dio hrvatskih političara i dalje pokušava oživjeti mrtvog druga Tita, u nadi da će ovaj uskrsnuti, rastjerati četnike, vehabije, i ustašku zmiju, umjesto da se pripreme – vojno, diplomatski, i politički – na razvoj situacije, u kom će se Hrvatska jednog dana možda čak i vojno naći suprotstavljena Srbiji, naročito ukoliko ova odluči otići gdje je srce vuče, pod ruske skute. Srbija je još osamdesetih prva u Jugoslaviji prihvatila da je Tito mrtav, i krenula svojim putem: Hrvatska i danas priziva Tita, preko Mesića i ostalih. To nam se osvetilo jer smo rat dočekali nepripremljeni. Badava je ljubiti se tri puta i lamentirati o dobrim odnosima. A sad će to biti i znatno teže, odnosno, hrvatski “antifašisti” tipa Vesne Pusić će sad mnogo teže pronalaziti opravdanje za svoju politiku ljubakanja sa Srbijom pod Titovom slikom i priče tipa “ko nas bre zavadi”. Što je za Hrvatsku u konačnici dobro, bar kao buđenje svijesti o tome da nas u Srbiji pretjerano ne vole i ne pate za nama (a zašto bi pobogu i trebali, naročito nakon zadnjeg rata). A dobro je i kao podsjetnik da montirane presude kad tad moraju pasti.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save