Slaven Letica: Perspektive izlaska iz društvene i ekonomske krize
Raščlambu prof. dr. Slavena Letice na naslovnu temu s VIDIK Festa Hrvatske udruge Benedikt, prenosimo s portala velečasnisudac.com.
„Krivo imenovanje stvari povećava nesreću svijeta.” (Albert Camus)
Prošlog sam tjedna (u četvrtak 16. travnja 2015. od 19.30 do 21.30) bio gost splitskoga „VIDIK festa”, koncepcijski i sadržajno izuzetno bogatog i zanimljivog multimedijskog zbivanja koje, prema zamisli idejnog začetnika i organizatora Hrvatske udruge Benedikt: „promovira kulturni aktivizam, kritičke teorije i razvojne inicijative za izlazak Hrvatske iz društvene, ekonomske, kulturne i moralne krize. Raznolikim sadržajem koji uključuje tribine, okrugle stolove, filmove, humanitarne koncerte, izložbe i edukativne radionice, VIDIK fest će nastojati podići svijest građana o gorućim društvenim problemima kako bi ih se motiviralo na društveno odgovorno i angažirano djelovanje.”
Organizatori (dobri su duhovi VIDIK-a mladi liječnik-pulmulog dr. Vide Popović, predsjednik HU Benedikt, i diplomirana arhitektica industrijskog dizajna, majstorica filozofije i teologijskih znanosti te pjesnikinja i dramska spisateljica Silvana Dragun) su me ovaj put pozvali da kroz razgovor-raspravu (moderatorica našeg divana bila je novinarka-voditeljica Sandra Barčot) s dr. Ljubom Jurčićem (sveučilišnim profesorom međunarodne ekonomike i još poneke znanstvene discipline, ali i predsjednikom stranke „Novi val”) i Juricom Dobrinićem iz udruge „Franak” raspravimo veliku i za nas Hrvate gotovo vječnu temu: “Perspektive izlaska iz društvene i ekonomske krize”.
Kako smo u Splitu o zadanoj temi vodili razgovor, a ne držali predavanje, u ovaj ću osvrt sažeti ono što sam o spomenutoj temi kazao i propustio kazati, a sada mi se čini važnim, pa to želim podijeliti s mojom čitateljima na portalu velecasnisudac.com.
Povijest hrvatske kronične ekonomske bolesti
Moje uvodno slovo započeti ću citatom jedne rečenice iz eseja Umberta Ecoa „Vječni fašizam”, objavljenog prije dvadeset godina (1995.), vrlo aktualnog (politički i civilizacijski) i danas. Ta rečenica glasi: „Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja”.
Organizatori naše današnje javne tribine nazvali su, naslovili: „Perspektive izlaska iz društvene i ekonomske krize”.
Postavimo pitanje zašto su se odlučili za glagolsku imenicu „izlazak” koju su vezali uz imenicu „kriza” kojom označavaju vrlo teške ekonomske, političke, ljudske i ine probleme s kojima se susreću hrvatski građani, obitelji, gospodarstvo, pa i narod, društvo.
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo znati da su RIJEČI vrlo važni znak ili pokazatelj načina razmišljanja, pa i djelovanja.
Tome da su riječi ili ra/um (logos) polazište djela znamo još iz svetih knjiga, primjerice, Ivanova Evanđelja (“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj:”; Ivan 1:1-3.), ali možemo za svjedoka o presudnoj važnosti izbora riječi navesti, kako to čini Umberto Eco, francusko-rumunjskog dramskog pisca Eugènea Ionescoa koji je zapisao: “računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje”.
Vraćajući se našoj današnjoj temi, mogli bismo kazati da je organizatorima bliska pomisao kako negdje postoji tajnoviti „izlaz” ili „izlazak” iz teškog stanja u kojem se godinama, da ne kažem desetljećima, pa i stoljećima nalazimo.
Ideja „ulaska” i „izlaska” u, primjerice, raj ili pakao, dio je naše podsvijesti i zrcalo našega duha. Na sličan način kako o ekonomskim nevoljama razmišljaju naši domaćini, razmišlja i naša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović
Komentirajući (13. travnja 2015.), pomalo gnjevno, nedolazak predsjednika VRH-a Zorana Milanovića na razgovor s njom, kazala je da je razlog što je na divan pozvala stranačke prvake i prvakinje„ otvaranjem dijaloga za izlazak iz teške gospodarske krize u kojoj se Hrvatska nalazi već godinama”.
Osvrćući se na ekonomsko, ali i političko, pa i emocionalno stanje hrvatske nacije danas i u prvih petnaest godina XXI. stoljeća, biblijskim jezikom kazano, mogli bismo kazati da je iza nas sedam debelih (2001.-2008.) i sedam mršavih godina (2008.-2015).
Pitanje na koje bismo mi trebali danas tražiti odgovor glasi: Kako će izgledati slijedećih sedam godina, od 2015. do 2022.?
Poznati britanski i u svjetskim stručnim krugovima vrlo utjecajni tjednik The Economist objavio je potkraj prošle godine (28. studenog 2014.) krajnje pesimističku, da ne kažem porno-pesimističnu prognozu za hrvatsku ekonomiju.
Napisali su: „Očekujemo da će hrvatska ekonomija ostati jednom od najlošijih ekonomija kroz cijelo razdoblje 2015.-2020. Zaustavljanje gospodarskog srozavanja (sklizanja) iz posljednjih šest godina (ekonomija nije zabilježila rast od 2008.) tražit će značajne strukturne reforme.”
Uz kratki članak, The Economist je objavio i ova dva, doista pesimistična, grafikona:
The Economist, kao i brojni europski i hrvatski političari (među njima trenutno Najveći Reformator, a dojučerašnji Novi Pravednik dr. Ivo Josipović), vapije za „velikim reformama”.
Slično razmišlja i javno govori i vrhovnik Novog vala, moj dragi kolega i večerašnji subesjednik dr. Ljubo Jurčić. Općenito se može kazati da znanstvenici i političari – hrvatski i europski – u nedostatku ideja o tome što bi se dobroga moglo učiniti stalno prizivaju mistične „strukturne reforme”: državne uprave, fiskalne politike, tržišta rada, obrazovnog i zdravstvenog sustava i politike itd., itd.
Recesijsko-depresijski diskurs
Pomalo mi laska činjenica što su pozivom nas trojice na ovu tribini organizatori možda pomislili da baš nas trojica znamo pronaći tajnoviti „izlaz” i put koji će nas odvesti iz ekonomskog „pakla” ili ćorsokaka u koji smo dospjeli.
Javne rasprave o našim ekonomskim i narodnim nevoljama – takozvane znanstvene i takozvane političke – pate od dva masovno-psihološka sindroma:
1. Prvi ću nazvati: bijeg od vlastite odgovornosti i neznanja, po logici: uvijek su krivi ONI, drugi;
2. Drugi je sindrom vječnog iščekivanja spasa i spasitelja – Godota: najprije pada komunizma, zatim stvaranja RH, potom poštene privatizacije, nakon toga pobjede u ratu, pa prijema u EU, pa dolaska stranih investicija, brojni novih izbora koji će donijeti bolje vladare, a danas „spasonosnih” EU-fondova itd.
Upravo zbog toga što ne želim biti farizej, ali ni optimist po pozivu, a to moraju biti političari, pa i moj kolega dr. Ljubo Jurčić, ja ću javno priznati ono što je javnim znanstvenicima i umnicima u pravilu teško priznati a što bi Sokrat dobro zna i javno iskreno, ali i lukavo priznavao: Ja doista ne znam gdje se nalazi i kako izgledaju „izlaz” i „put/puteljak” koji bi nas izbavili iz ekonomskog pakla i beznađa!
Međutim, pouzdano znam da su dvije „spasonosne” fraze koje već godinama plutaju hrvatskom politikom i medijima – „treba slušati struku” i „trebaju nam odlučne strukturne reforme” – „spasonosni” mitovi, velike teorijske i političke laži.
Metafore o ekonomskim poremećajima
Što se imenice „kriza” tiče, tom se riječju obično označava prekretnicu u nekom nestabilnom ili opasnom biološkom ili društvenom procesu koji ugrožava život, zdravlje, mir ili blagostanje pojedinca, okoliša, ekonomije, zajednice ili društva.
Nakon krize-prekretnice dolazi do naglog pogoršanja, sloma, propasti ili do poboljšanja stanja, primjerice, zdravlja ili gospodarskog stanja.
Izraz „kriza” naprosto je zbog prečeste uporabe izgubio svaki samorazumljivi smisao, jer se govori o krizi svega i svačega: obitelji, morala, religije, financijskoj krizi, dužničkoj krizi, krizi zdravstva, obrazovanja, povjerenja u institucije itd.
Kad su metafore u pitanju, ekonomisti koriste raznorazne metafore, prigodno posuđene iz različitih znanstvenih i stručnih oblasti:
Medicinske: bolest, depresija, kriza, rak rana, kronična bolest, bolni rezovi, ekonomski poremećaj (kao duševni poremećaj), lijek protiv (krize, depresije, recesije)
Vojne-ratničke: obračun s krizom/proračunskim deficitom/infalacijom/nezaposlenosti, borba protiv recesije, strategija, taktika,
Meteorološke: cunami, potres, katastrofa, financijski Armagedon
Teološke: ekonomski pakao, samo nam Bog može pomoći, sve odlazi dođavola,
Isposničke: stezanje kaiša/remena, stroga proračunska dijeta, stalno odricanje itd.
Granice i novi pristupi ekonomskoj spoznaji
Kad, dakle, kažem da osobno ne znam pronaći mistični „izlaz iz krize”, ja zapravo plediram za novi pristup teorijskom i političkom raspravljanju o ekonomskim, političkim i masovno-psihološkim problemima s kojima se u posljednjih sedam godina susreće naša zemlja i veliki dio Europske unije i Europe općeniti. O Bliskom Istoku i Africi da ne govorimo.
Zapravo se zalažem za sasvim novi spoznajno-diskurzivni pristup „krizi” koji prigodno svodim na sedam antidepresijskih i antirecesijskih „zapovijedi”:
1. Priznajmo da „ništa” ne znamo (zapravo znamo puno, ali to znanje nije korisno za rješavanje problema koji nas muče);
2. Usudimo se – inovativno i eksperimentalno – misliti;
3. Opišimo pažljivo tijek „bolesti” u dugom razdoblju od 1990. (pa i ranije od te godine) do 2015.: povijest nastanka ključnih gospodarskih problema nacije i naroda: javni i vanjski dug, dužničko ropstvo brojnih građana i države, nezaposlenost, poduzetnička jalovost, skupa i neučinkovita državna uprava itd.;
4. Iskoristimo „mudrost mase”, tj. iskustva, znanja i ideje tzv. običnih ljudi i javnog mnijenja;
5. Istražimo, spoznajmo i postupno iskoristimo neiskorištene resurse – ljudske, prirodne i materijalne – kojima raspolažemo, a ne znamo da postoje ili ne znamo što ćemo s njima;
6. Koristimo „dar sumnje” (Albert O. Hirschman);
7. Nadajmo se, ali ne pretjerano, učinku „skrivene ruke” (Albert O. Hirschman); primjerice odluci Europske unije o otpisu dijela dugova prezaduženih zemalja, pa i Lijepoj Našoj.
O nekim od nabrojenih „zapovijedi” opširnije ću pisati u budućim kolumnama.
Autoru možete pisati na: slletica@inet.hr
Slaven Letica
