Umro slavni Michelin, a nijedan medij nije istaknuo da je bio – vjernik!
Nakon što je ubijen Vinko Žuljević, nijedan medij nije propustio navesti kako se ubojstvo dogodilo kad se vraćao “s nedjeljne mise”. Sugestija je jasna, slovio je za mafijaša – iako nikad nije dokazano da je to i bio – a išao je na misu… Ovo je zapravo priča o subliminalnim medijskim porukama
Ismijavati se s islamom ili židovstvom, stavljati ih u negativan kontekst nije baš ugodno za onoga koji to čini, posebno u medijima. Ili ćete dobiti bombu “na dar”, ili ćete postati antisemit. Za razliku od njih, stavljati u negativni kontekst Katoličku crkvu je neupitna moda, za koju ćete dobiti pohvalnu titulu naprednjaka, prosvjetitelja.
Vrijeđati katoličku, kršćansku vjeru, njene institucije i simbole na Zapadu je gotovo stvar prestiža. Zato je Philip Jenkins rekao kako je “katoličanstvo danas jedina društveno prihvatljiva predrasuda”. Vijesti u kojima dominira Katolička crkva uglavnom se vežu uz pedofilske, financijske i ine skandale. Prošlog tjedna, nakon što je ubijen Vinko Žuljević Klica, čovjek koji u javnosti slovi kao jedan od najvažnijih ljudi podzemlja, nijedan medij nije propustio kao bitan dio vijesti napisati kako se sačekuša dogodila “kada je Žuljević išao s nedjeljne mise.” Namjerna ili nenamjerna, sugestija je jasna, čovjek koji slovi kao mafijaš, ali kojem nikada ništa nije dokazano, koji ubija ljude (u samoobrani), praktični je vjernik Katoličke crkve. Crkva ne može nikome zabraniti, pa ni najokorjelijem grješniku, da sudjeluje u misnom slavlju, dapače, Isus kaže da je upravo zbog takvih i došao. No, ako prihvatimo da to isticanje ulazi u bitan dio vijesti o ubojstvu, onda postavljamo pitanje zašto se kod pozitivnih primjera javnih osoba, poduzetnika, sportaša, političara… u povodu njihove smrti ili nekog životnog uspjeha takva “usputna” konstatacija izostavlja – da su nekoliko sati prije smrti ili nekog uspjeha “upravo došli s mise”. Ovo je zapravo priča o subliminalnim porukama…
Katolička vjera – ključ poslovnog uspjeha i inspiracije kroz 100 godina
Naime, dan prije, u razmaku od nekoliko sati prije ubojstva Vinka Žuljevića Klice, svi hrvatski mediji prenijeli su jednu globalnu vijest, vijest da je umro François Michelin na pragu devedesete godine, globalni “kralj guma”, direktor koji je ovu (obiteljsku) kompaniju, ponos francuske industrije, vodio od 1955. godine, a koju je davne 1889. godine utemeljio njegov djed. Donoseći vijest o smrti Françoisa Michelina ama baš nitko nije spomenuo ključnu stvar poslovnog uspjeha i inspiracije koja više od jednog stoljeća čini izvor motivacije i vrijednosnog sustava ove obitelji, a naročito upravo preminulog Françoisa; to je katolička vjera i sustav vrijednosti koji iz nje izvire, vrijednosti na temelju kojih su podigli jednu od najuspješnijih tvrtki na svijetu u ovoj branši.
Za razliku od odlaska na misu prije ubojstva Vinka Žuljevića Klice, uvjereno i praktično katoličanstvo ove obitelji puno više zaslužuje da ga se istakne, jer je time vijest okljaštrena za ono što je duša poduzetničke motivacije ove obitelji i pokojnika koji je svakog dana išao na misu, pričešćivao se, redovito ispovijedao, i to u Francuskoj, najsekulariziranijoj zemlji katoličkog korpusa u Europi. Tri su stupa na kojima je počivao ljudski i poduzetnički credo pokojnog Michelina: Sveto pismo i crkveni (socijalni) nauk, obitelj i svijest da ne postoje gazde, vlasnici, već samo “beskorisne sluge”. Michelin je atipični poduzetnik današnjice. Na prvom mjestu mu je obitelj, vjernost supruzi i djeci. Tako je on sam na mitingu u Riminiju, govoreći o idealima i poduzetništvu, kazao: “Vjernost je izvor obećavajuće radosti, ona omogućava mužu i ženi da se dubinski upoznaju i uzljube, bez vjernosti ne možemo postati ono što jesmo.” Pa ni vrhunski poduzetnici. Sa suprugom je na svijet donio šestero djece, od kojih su dvoje, unatoč očevom bogatstvu, otišli u samostan, zaredili se, odnosno položili (vječne) zavjete. Kćerka Miriam je časna sestra, a sin Etienne je katolički svećenik. Ostali rade u tvrtci, za plaću, kao i svi ostali, dočim je sin koji ga je naslijedio, Eduard, nažalost, preminuo nesretnim slučajem. Djeca koja su se udala/oženila, također imaju brojnu djecu, na tragu katoličkih vrijednosti otvorenosti životu.
Marksistički mit o “klasnoj borbi” – bajka za malu djecu
Poslovna filozofija Françoisa Michelina bila je podosta jednostavna. On, služeći se biblijskim mitom o prvom grijehu, od prvog trenutka nastoji u poslovanju izbaciti lažne probleme i dileme, a jedan od prvih je marksistički mit o kapitalizmu kojim dominira sukob, a ne suradnja, rada i kapitala, gazde i radnika, sindikata i kapitalista, ulagača i dioničara, pri čemu su uloge o “dobrim i lošim dečkima” unaprijed podijeljena, pogotovo današnjim blebetanjem o strahotama neoliberalnog kapitalizma, o kojem svi drve, posebno salonski ljevičari poput našeg Srećka Horvata. Michelin “istočni grijeh” u građenju i vođenju kompanije vidi u demagogiji Adama i Eve. Nakon što su sagriješili, Bog je upitao Adama zašto su to učinili, on je prstom uperio u Evu, pri čemu je bit toga grijeha da su oboje više vjerovali u princip pronalaženja krivca ili “krivca” nego u Božje milosrđe, dobrotu i providnost. Kada se u ekonomiji počne tako ponašati, a to je temeljna marksistička zabluda “klasne borbe”, onda se lupeta o sukobu gazde i radnika, rada i kapitala, pri čemu su i kapital i gazde bit “istočnog grijeha” ekonomije. Otuda temeljna odrednica Michelinova poslovne politike: Niti sam ja gazda, vlasnik, niti ste vi radnici, jer i ja sam radnik, naš zajednički gazda, nas radnika, u koje ubraja i sebe, su – klijenti! Bez njih nema ni gazde ni radnika, ni rada ni kapitala, naš zajednički posao je klijentima (Mercedesu, Ferrariju, Peugotu, Citroenu…) isporučiti proizvod zadovoljavajuće kvalitete. Sve drugo su umjetne kriptomarksističke priče.
Za razliku od drugih francuskih poduzetnika, Michelin nije živio u mondenom uredu u Parizu već u blizini tvornice kako bi stalno bio u kontaktu s proizvodnom trakom, s radnicima u kojima nije gledao uloge (radnik, vlasnik), već ljude iz kojih je nastojao izvući najbolje. Sam je svjedočio da su mu u poslu inspiracija kršćanske vrijednosti, a pričest i sveta misa jednako važni u poslu kao i kolegiji, jer on polazi od ekonomije zajedništva i solidarnosti, a ne od sukoba i “dijalektike”, od klasne borbe. Mediji su ga u Francuskoj zvali “najtajnovitijim poduzetnikom”, dok je on odgovarao da ga u poslu vodi jedna banalna stvar – realnost, a ne teorija ili medijske slike i prezentacije. No to ne znači da se nije sukobljavao, posebno sa sindikatima, ali nikada preko odvjetnika, već u ljudskom susretu. Primjerice, kada je država podigla davanja i namete, a poslovanje zapalo u teškoće, sam bi pozvao radnika i priopćio mu nemilu vijest. Ovaj bi se umah obrušio na dioničare, ulagače, “neoliberale” kojima nikada dosta profita, i to na štetu radnika. Michelin ovo “Adamovo” upiranje prstom u drugoga nikada nije dopuštao, pa je branio “mrske” ulagače. Rekao je: Ti ljudi nam daju novac, ulaze u rizik, osiguravaju likvidnost, mi time unaprjeđujemo kvalitetu proizvoda i poslovanja, za to zaslužuju nagradu, oni nisu “druga strana”, oni zajedno s nama radnicima (misleći na sebe) rade na istoj stvari. Tako je upitao “kolegu” radnika, koji je trebao dobiti otkaz, u ljudskom razgovoru: “Jacques, kod nas je radno vrijeme osam sati, reci mi iskreno jesi li ikada radio stvarno osam sati?” Odgovor je bio iskren: Ne. E, pa vidiš, na tragu Dostojevskog, svi smo odgovorni za sve, pa i ti. I pomogao mu je naći novi posao. Za sebe je, u tom kontekstu tvrdio, da nikada nije otpustio nijednog radnika, već je svaki od njih sam sebe otpustio, jer nije shvatio da im je vlasnik ne on, i on je radnik, već klijenti kojima su postali preskupi i zbog takvih radničkih eskivaža koje povećavaju cijenu proizvoda. Nemilosrdno? Neka svatko zaključi.
Iritirali ga socijalistički mitovi o radu i kapitalu
Posebno su ga smetale antikapitalističke spike, koje su uglavnom cvjetale kada bi socijalisti došli na vlast. Jedna od njih je da su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, da radnici stvaraju kapital, a od toga nemaju ništa. Na primjeru svoje tvrtke, ne negirajući nikada društvene nepravde i istinite strane pojedinih dijagnoza i optužbi, kao i kritiku kapitalizma, taj mit je razbio iznoseći brojke. Te godine, pitajući ga o socijalnoj pravdi i pravednoj raspodjeli bogatstva, Michelin je naveo kako je ukupan novac kojim je tvrtka raspolagala iznosio sto milijardi franaka. Od toga je trideset milijardi otišlo na plaće radnika, a pedeset milijardi na dioničare koji su uložili svoj novac i prihvatili rizik. Što je tu socijalna nepravda? Razina njihove, “pohlepne kapitalističke” odgovornosti i radničke nije ista. Nema uravnilovke! Tijekom jednog štrajka, kada se dogodilo krizno razdoblje, upitao je sindikalnog vođu koji se obrušio na ulagače koji samo traže profit preko leđa radnika: “Koliko je sindikalista stvorilo tvornicu koja hrani 40 tisuća obitelji?” Odgovora nema, tek pragmatični viktimizam. Nije Michelin nikada branio bezrezervno investicijske fondove, banke, kapitalizam kao sustav, dapače, vidio je mnogo špekulanata, pohlepnih poslodavaca, mnoštvo socijalne nepravde, no u svojoj tvrtci nije dopustio da se uvuče crv sukoba na marksističkoj matrici, već je gradio duh suradnje. Prema njemu, tri su stupa svake ozbiljne tvrtke. Prvi naziva “svagdašnji život”, odnosno proizvodni proces unutar kojeg se moraju precizno i jasno poznavati klijenti i ono što tržište traži. Drugi stup su “vlasnici” tvrtke, odnosno klijenti koji kupuju robu i tako omogućavaju da se radnicima isplate plaće, da im obitelji imaju od čega živjeti, da mogu školovati djecu. I, na koncu, treći stup su ulagači, dioničari, koji daju novac kako bi se tvrtka mogla razvijati i usavršavati, biti konkurentna, za što im treba isplatiti odgovarajući novac, nagradu. Michelin je svoju ulogu u svemu tome vidio kao “radnika” koji drži ekvilibrij između ta tri stupa, da zadovolji interes radnika, interes klijenata i interes ulagača. Nikakav marksistički sukob rada i kapitala, “klasna borba”, već međusobna suradnja u kontekstu zajedničkog interesa! Pokretač takvog pristupa poslu za Michelina je – ljubav, ljubav prema Bogu i različitim darovima kojima je podijelio ljudima da svatko od njih gradi bolje društvo i svijet. Tako sam Michelin u intervjuu kaže: “Ljubiti znači vidjeti stvari onakvima kakve jesu. Jednako tako treba gledati i ljude oko nas nastojeći vidjeti tko su oni uistinu, što je jako teško, jer smo svi mi u neprestanim promjenama. Mi možemo postati ono što jesmo u mjeri u kojoj možemo vidjeti druge, u mjeri u kojoj ih poštujemo i ljubimo međusobne razlike. Posebnost kršćanstva je upravo u tome da uvijek traži dobro.”
Novac je obećavajuće sredstvo za ljudski razvoj
Budući da je bio bogat čovjek, kao i cijela obitelj, upitan je što misli o Isusovoj tvrdnji kako će “bogataš teško ući u kraljevstvo Božje”, odgovorio je: “Bogataš o kojem govori evanđelje nije samo onaj tko je bogat novcem. To je i veliki glazbenik, to je i vrsni novinar koji se osjeća gospodarom svoga talenta. Novac je tek obećavajuće sredstvo za ljudski razvoj. Da, postoje i špekulanti, ali nitko od nas nije savršen. Postoje i financijaši koji gledaju daleko, u budućnost, u razvoj. No treba nam svjetlo koje je kadro osvijetliti sva područja života i posla kojim se bavimo. To svjetlo zove se evanđelje.”
Nakon smrti, i sindikati, i radnici, i političari, i bankari o Michelinu, njegovoj ljudskoj i poduzetničkoj životnoj priči, neusiljeno su sipali samo riječi hvale. I to ne po onoj “o mrtvima sve najbolje”. Jer Michelin je kao praktični vjernik katolik svoje katoličanstvo i vrijednosti uklopio i u svoje poduzetništvo. No rijetko tko, gotovo nitko u medijima ovu povezanost kršćanske vjere kao inspiracije u poduzetništvu nije našao za shodno istaknuti. Valjda je, u kontekstu katoličanstva kao jedine društveno prihvatljive predrasude, normalno primijetiti kako je Žuljević Klica išao s mise kada je ubijen, no kod Michelina ni riječi o onome, kršćanskoj vjeri, koja ga je nosila u životu i poslu, i središnjoj ulozi obitelji i obiteljskih vrijednosti. A to je bitni dio vijesti, bitni izostavljeni dio.
Autor: Ivica ŠOLA/7 DNEVNO
