Vječito tužakanje Hrvatske
Dogovor je napokon pao između stupova vlasti u Hrvatskoj oko proslave dvadesete obljetnice Oluje: glavna proslava u Kninu 5. kolovoza, a dan ranije vojni mimohod u Zagrebu. Prvo pitanje koje mi se nametnulo i koje ovdje postavljam je slijedeće: što to mi imamo pokazati svijetu na vojnom mimohodu za nepuna tri mjeseca? Što je ostalo od one slavne, pobjedničke vojske iz 1995. godine? Čime se još imamo ponositi nakon 15-godišnjeg rastakanja HV-a? Mimohod može samo otkriti žalosno stanje hrvatskog vojno-obrambenog potencijala. Hoćemo li pokazati rashodovane MIG-ove ili rakete od stiropora? Gdje su nam slavne gardijske brigade i svi oni prijevremeno umirovljeni i kadrovsko-ideološki lustrirani hrvatski časnici? Vojni mimohod u Zagrebu može samo poslužiti Milanoviću kao jedno Potemkinovo selo i ništa više.
Protiv Hrvatske se nikada nije prestao voditi obavještajno-propagandni rat, uglavnom medijsko-psihološkim sredstvima i putem udruga i pojedinaca koji inozemnim institucijama i medijima kontinuirano prokazuju zemlju u kojoj žive i od koje dobivaju dotacije. Ni sedamdeseta obljetnica od završetka Drugog svjetskog rata nije se mogla obilježiti bez fanatičnog ideologoziranja i mobiliziranja tzv. antifašista protiv navodno rastućeg fašizma u Hrvatskoj i Europi. U kontekstu dvadesete godišnjice od kraja Domovinskog rata, postavljam drugo pitanje: što se bitno u Hrvatskoj promijenilo od 1995. do 2015. godine? Zašto u ovoj zemlji vrijeme kao da stoji? Zašto se u svijesti ovoga naroda ništa nije bitno promijenilo i mi smo i dalje u stalnoj borbi za golo hrvatsko ime, za istinu, i sva energija je utrošena na to umjesto na procvat i ulaganje u oslobođena područja?
U svibnju 1995. godine splitski tzv. antifašisti uputili su javnosti otvoreno pismo u kojemu su Hrvatsku optužili za oživljavanje fašizma. Kakvi su to ljudi koji su svoju okupiranu domovinu u ratu tako klevetali pred svjetskom javnošću i uoči obilježavanja tadašnje pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom? I potpuno isto čine dvadeset godina nakon! Oni su i dalje, ne u 1995., nego u 1945., i kao taoca u tom vremeplovu drže cijelu naciju. U jednom od svojih komentara na ovim stranicama, spomenuo sam Efraima Zuroffa koji je devedesetih često reagirao na navodne pojave fašizma – prema raznim dojavama iz Hrvatske – postavljajući se nad cijelom našom državom i narodom kao tužitelj i sudac. Vjerojatno je malo tko učinio toliko puno na širenju antisemitizma u istočnoj Europi kao taj čovjek sa svojih bahatim i podcjenjivačkim stavom ne samo prema hrvatskom narodu nego i prema poljskom, estonskom, litvanskom…Zuroff se nedavno ponovno javio, reagirao je na novu optužbu iz Hrvatske protiv Hrvatske, a radi se o isaplaćivanju mirovine pripadnicima ustaških postrojbi. Zuroff bi sada reformirao i revidirao i hrvatski mirovinski sustav. Dugo se nije javljao, već nam je pomalo nedostajao.
To „opanjkavanje“ Hrvatske uvijek je bio unosan posao za neke u ovoj zemlji. I dobro plaćen monitoring. Nedavno je i jedan Riječanin kao dio monitoringa Uefe tužio vlastitu zemlju zbog povika „za dom spremni“ na maksimirskom stadionu zbog čega je kažnjena hrvatska reprezentacija. U proteklih dvadeset i dvadeset i pet godina nije nam nedostajalo tužakanja. Ono kao da prati ovu napaćenu zemlju poput prokletstva, kao da joj je napakirano kao vječita krivnja koja nas prati svugdje i svagda….ima li kraja tom bijednom utrživanju ideoloških nameta i latentne mržnje prema samoj činjenici postojanja neovisne Hrvatske, mržnji koja nije nimalo jenjala u odnosu na 1991., samo je promijenila svoju retoriku i parole.
Autor: Zoran Vukman/zoranvukman.com
