Zašto Tomislav Klauški namjerno netočno tumači izjavu Anice Kovač?
O JEDNIMA SE IZMIŠLJA, DRUGE SE DOBRONAMJERNO BRANI – Misaona policija: Zašto Tomislav Klauški namjerno netočno tumači izjavu Anice Kovač? Zato što može.
U svojoj kolumni objavljenoj u ponedjeljak, stalni kolumnist portala 24sata.hr, Tomislav Klauški, komentirao je subotnji Skup zajedništva kojeg su inicirali branitelji iz Savske, a pridružilo im se oko 50.000 ljudi iz Hrvatske i dijaspore.
Tematizirajući često spominjanje riječi “zajedništvo”, kolega Klauški doveo ga je u korelaciju s pojmom “fašizam” i simboliku svežnja kojeg je teško slomiti, što je inače etimologija riječi fašizam. Pritom nije zaboravio u taj kontekst dovesti i izjavu Anice Kovač, uspješne manekenke i nekadašnje prve pratilje Miss svijeta, čiji je muž proslavljeni hrvatski nogometaš Robert Kovač. Ona je, u kontekstu prosvjeda spomenula kako je došlo vrijeme za čistu Hrvatsku.
To je bilo dovoljno za prokazivanje gospođe Kovač kao isključive nacionalistice i valjda fašistkinje koja podržava proces izgona Srba iz Hrvatske koji bi se valjda trebao dogoditi za koji mjesec. Anica Kovač vrlo je brzo pojasnila što je mislila:
Jasno mi je kako se to može krivo shvatiti i da je to u tom obliku možda krivo reći. Ono što sam mislila je to da se puno ljudi borilo za našu slobodu, za našu samostalnu državu, a Vlada i dio ljudi općenito ponaša se kao da to ne želi, kao da žele neku drugu prošlost… Kada kažem da je vrijeme za čistu Hrvatsku, mislim na to, da se ponosimo izborenom slobodom i samostalnom državom.
Eto, kaže gđa Kovač, radi se o stvarno osjetljivoj i emocionalnoj situaciji. Pa ti su ljudi tamo toliko dugo, bili su primorani prezimiti tamo. Da se ne može naći zajednički jezik, to me stvarno rastužuje i ne shvaćam to”.
I tu bi stvar bila završena da se ne radi o Hrvatskoj. Jer dovoljno je da netko tko nije “po ćeifu” dežurnim moralistima kaže ijednu krivu riječ. Čak i ako je nespretna, odmah će biti izvađena iz konteksta i toliko puta ponavljana da će postati opće mjesto i tretirana kao apsolutni stav. Sjetimo se pokojnog Ivana Milasa i njegovog “kilo mozga – 2 marke”.
Radi se naprosto o zamjeni teza, pa i same naravi riječi fašizam, koji je do te mjere danas lijepljen Hrvatima, da se njegovo svojstvo počelo smatrati kao imanentno Hrvatima. A pravi fašizam, ili bolje rečeno, totalitarizam, nije spominjanje riječi “zajedništvo” i “čistoća”, nego podjela na jednake i jednakije, difamacija ljudi na osnovi riječi izvađenih iz konteksta, na osnovu njihova porijekla ili sklonosti određenoj društvenoj skupini, pa bila to i određena politička stranka. U takvom light-fašističkom ozračju jednima je dopušteno govoriti sve i svašta, a drugima se važe svaka riječ i a priori ih se dočekuje “na nož”. U takvom odnosu se ne bira radi li se o intelektualcu ili političaru, čija riječ nesumnjivo ima veliku težinu i mora biti birana, za razliku od riječi nekod športaša ili estradne zvijezde, čija riječ nema ili ne treba imati težinu, pogotovo kad se radi o onima izrečenima u određenom kontekstu i s pojačanim emocionalnim nabojem. Sjetimo se hajke na Šimunića. Slično je i s Anicom Kovač. S druge strane, Severini se ne važu riječi i ne osuđuje ju se ama baš nikada. Ona je nacionale, ona je heroina, ona je zvijezda (isprika Anici što je ovdje stavljena u istu rečenicu sa Severinom, ali radi se o načelima i kriterijima prema kojima se različito postupa). Ali ona nije predmet komentiranja iako često daje jasne političke poruke.
Ono što meni osobno nikako ne ide u glavu je to kako se odjednom pojedini ljudi proglašavaju fašistima, rasistima i tome slično. Anica Kovač pripadnica je iseljene Hrvatske i odrasla je u pluralnom demokratskom društvu. Kao i Joe Šimunić. Za pretpostaviti je da je išla u školu, družila se i odrastala s osobama različitih nacionalnosti, rasa i vjera. Svoju međunarodnu karijeru gradila je također u pluralnom okruženju. U vrijeme kad je Lejli Šehović trebala biti oduzeta titula Miss Hrvatske, navodno zbog njezine nacionalnosti, jedna od prvih koja je stala u njezinu obranu bila je Anica. I sigurno ne zato što želi čistu Hrvatsku.
I onda se nameće pitanje: kako to da su određene skupine ili profili ljudi u Hrvatskoj “pretplaćeni” na epitete kao što je fašizam, rasizam, klerofašizam, desni klerofašizam (neologizam kolege Klauškog, koji valjda pretpostavlja da postoji i lijevi) i sl.? Očito zato što se u hrvatskom javnom prostoru neprestano stvaraju jezični okviri i pojmovi koji se lijepe svakome tko imalo odudara od uvriježenog mišljenja i profila onih koji diktiraju javni prostor. Radi se o totalitarnim jezičnim konstrukcijama (u temelju svakog totalitarizma i diktature je jezik), a njih održava i provodi, te usput nadzire misaona policija koja će, orwellovski rečeno, u svakom trenutku alarmirati, upozoriti i prokazati svaku zlomisao ne bi li eliminirala državnog neprijatelja koji se služi baš tim i takvim zabranjenim mislima. Jer, znate ono – “Rat je mir”.
U tom smislu, ako misaona policija odredi da je zajedništvo fašistički pojam, onda je to fašistički pojam. Ako je pojam “čisto” poziv na izgon svih drugačijih iz Hrvatske, onda je to nesumnjivo tako, i ako ga netko upotrijebi, mora biti obilježen kao fašist i prijeteći element. Čak i kad more njegovih drugačijih djela govore suprotno. Čak i kad je izvučeno iz konteksta. Čak i kad netko pojasni što je točno mislio. Ne vrijedi – etiketa je udarena – dotični ili dotična koriste zlomisao. S druge strane, pojedinci koji pušu u iste ideološke diple, uvijek su branjeni – ili je njihov govor mržnje pitanje stila, ili je pitanje slobode govora.
Očito, pojmovi poput “zajedništvo” i “čisto” ulaze u sferu zabranjenog govora i onaj tko bude ove pojmove rabio, bit će etiketiran. Pritom se rabi, svjesno ili nesvjesno, klasična zamjena teza oko prozivanja. Onaj koji proziva optužuje prozvanoga da on proziva i pritom ga etiketira. Iako sam i osobno skeptičan glede razvijanja ideologije zajedništva, i to zbog činjenice da ono može uspjeti jedino ako se društvo ili zajednica temelje na čvrstim i svjesnim individuama, ipak je to pojam koji usmjeruje prema jasnom određenju i ciljevima, ukoliko su oni postavljeni. Izjednačavati pojmove “fašizam” i “zajedništvo” je isto kao i usporediti Anicu Kovač i Severinu. Ne ide, ne ide i ne ide. Ni poslovno, ni prema etičkim kriterijima.
I na kraju, za one koji žele znati više: riječ zajedništvo latinski se kaže “communio”. Porijeklo mu nije u riječi komunizam (čiji model “zajedništva”, gle čuda, misaonoj policiji nije sporan), nego je složenica dviju riječi “cumi” i “munus”, što znači “suodgovornost za istu zadaću”. Ako je suodgovornost za istu zadaću, a to je oporavak teško uruđenog hrvatskog društva, fašizam, onda se bojim da svatko tko tu zadaću proglasi fašističkom, zaista ne želi dobro ovom društvu.
Što se tiče pojma “čisto”, počinjem se plašiti da je Immanuel Kant bio fašist jer je napisao “Kritiku čistog uma”. Bit ću siguran kad još jednom pročitam prvu Kantovu kritiku. Baš kao što sam siguran da bi mnogi današnji kolumnisti trebali malo manje pisati, a malo više čitati.
Izvor: Narod.hr
