B. Esih: Ovo je novo hrvatsko proljeće
Ovogodišnja bleiburška komemoracija dokaz je da se događa narod koji se oslobađa mentalne diktature komunističkoga sustava
Ove ste godine na bleiburškoj komemoraciji bili u ulozi izaslanice Predsjednice Republike Hrvatske. Jeste li očekivali toliko mnoštvo hrvatskih hodočasnika i je li se to dogodilo zbog najave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da će i sama doći, zbog 70. obljetnice te tragedije, ili jednostavno zbog činjenice da je u hrvatskoj javnosti napokon činjenica Bleiburga dosegla snagu kolektivne uspomene prema koja se ne smije zaboravljati?
Prije svega moram reći da mi je bila izuzetna čast biti izaslanicom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, posebice stoga što je ona prva hrvatska predsjednica koja je prihvatila visoko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom. Te su činjenice svakako bili svjesni i ljudi koji su pristigli u gotovo nevjerojatnome broju na ovogodišnju komemoraciju na Bleiburško polje. Jer koliko god su mnogi očekivali da kao pokroviteljica Predsjednica i nazoči komemoraciji, svojim su dolaskom i dostojanstvenim ponašanjem pokazali ne samo da njezinu odluku poštuju već da je Predsjednica doista prepoznata kao najjači mobilizator zajedništva u zadnjih 15 godina.
Ovogodišnja veličanstvena komemoracija na Bleiburškome polju, koja je unatoč silnome ljudstvu prošla bez ijednoga incidenta i koja je u organizacijskome smislu dobila najveće pohvale svih austrijskih službi, najbolji je dokaz da smo svjedoci novoga hrvatskog proljeća – događa se narod, koji se ovaj put oslobađa mentalne diktature sustava koji se mora, ukoliko se želi riješiti epiteta nenarodnoga, prilagoditi znakovima vremena koji jasno ukazuju da narod svoju povijest pamti i njeguje spomen na svoje tragedije i žrtve, bez obzira na aktualni maćehinski odnos državnih vlasti prema istoj povijesti, istome narodu i njegovoj žrtvi.
Kako tumačite otpor službene Vladine politike da se suoči s činjenicom Bleiburga, odnosno njezinu odluku o prekidu pokroviteljstva komemoracije od prije nekoliko godina, zatim stav da se tamo rehabilitira NDH te da u Bleiburg ne treba odlaziti, nego u Tezno i druga mjesta većega stradanja?
Vrlo jednostavno. Bleiburg je već 70 godina daleko više od mjesta i toponima, on je neupitni simbol tragedije, nečovječnosti i ukupnoga totalitarnog zla, ali i simbol preživljavanja i održanja istoga naroda nad kojim je provođena fizička i duhovna, gotovo genocidna čistka ne samo u poraću već i u svim narednim desetljećima. Otpor današnje neokomunističke vlasti nije stoga što Bleiburg nije bio veće stratište, to je samo izgovor, jer spomenuta simbolika Bleiburga sasvim je jasna, već što je on podsjetnik na njezino totalitarno nasljeđe s kojim se sama nikad nije imala ni volje, ni želje, ni potrebe rastati. Dapače, služeći se istim metodama zabrana i manipulacija, kako s ukidanjem pokroviteljstva tako i s pričom da je primjereno mjesto za komemoriranje negdje drugdje, ova (kao i prethodna) SDP-ova vlada dokazuje da nije samo pravni već i stvarni sljednik nekadašnjih komunističkih struktura.
Poruke s ovogodišnje komemoracije u Bleiburgu bile su sasvim jasne, izravne ili neizravne, odnosno poslane s govornice ili putem slike okupljenog mnoštva, a one su da niti jednome totalitarizmu i njegovu otvorenome ili prikrivenome nasljeđu u istinski demokratskoj zemlji ne smije i ne će biti mjesta, a da će Bleiburg i dalje ostati simbolom početka hrvatske tragedije, ali i njezinog konačnoga svršetka. Sasvim sam sigurna da su i u SDP-u čuli i razumjeli te poruke, pa je i njihova burna reakcija koja je slijedila iza komemoracije, koliko god bila neprimjerena, sasvim razumljiva. Zar im je išta više i preostalo?
Bleiburška tragedija najveća je u povijesti Hrvata
Bavite se hrvatskim stradanjem u novijoj povijesti. Je li bleiburška tragedija najveća u povijesti Hrvata? Premda nije moguće utvrditi ni približno točan broj stradalih, s kolikim okvirnim je podatcima uputno baratati, a da se čovjek ne ogriješi o činjenice, odnosno da bude vjerodostojan u opisivanju te tragedije?
Uz Krbavsku bitku 1493. godine, kada je u oružanome sukobu s nadmoćnom turskom silom hrvatska vojska bila poražena, a što je svakako usmjerilo budućnost hrvatskog naroda ne samo u tada bližoj povijesti već u dugom nizu stoljeća, kakav uvijek i jest povijesni tijek, bleiburška tragedija nedvojbeno je najveća tragedija u našoj povijesti.
Na žalost danas, i nakon 25 godina hrvatske samostalnosti, nismo u situaciji govoriti o točnome, pa čak ni o približnome broju stradalih. Procjene se kreću od 70 tisuća do 200 tisuća žrtava, pa i više, što ne samo da je jedno s drugim neusporedivo, već ukazuje da procjene ne mogu dati činjenični sud. Zato je nužno utvrditi bar približan broj stvarnih žrtava i to prema jasnim i stvarnim pokazateljima, što znači za svaku pojedinu žrtvu utvrditi ime i prezime, mjesto rođenja te mjesto i okolnosti stradanja. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava osnovana 1992. godine jedina se vodila takvim smjernicama u radu i tijekom svoga postojanja postigla je u tome smislu određene rezultate, do danas jedine relevantne i rađene po svim mjerilima struke, međunarodnih institucija i srodnih tijela i ureda drugih europskih država.
Međutim, njezin je rad ugašen 2000. godine s dolaskom SDP-ove koalicije na vlast koja se, ukoliko je rad Komisije smatrala nekvalitetnim, trebala pobrinuti da takav rad nastavi neka druga državna institucija. Od do tada prikupljenih podataka o 160 000 poslijeratnih žrtava, za 70 000 utvrđeno je da su stvarne, no to je još uvijek daleko od mogućeg konačnoga broja. Koliko god je nužno utvrditi stvarne žrtve, ujedno je to neopisivo dugotrajan, složen i skup proces te apsolutno zahtijeva institucionalnu potporu. No kad vidimo kakvim se sve necivilizacijskim manipulacijama oko naravi žrtava Bleiburga i Križnoga puta današnja vlast bavi, možda je i bolje da se toga posla nikada i nisu prihvatili.
Ispravan pristup toj i mnogim drugim otvorenim povijesnim temama može jamčiti samo vlast bez ideološke mrene na očima. Prvi preduvjet koji moramo poštivati, a da se ne ogriješimo o činjenice, jest da se ne ogriješimo o žrtve raspravljajući o njihovoj mogućoj krivnji ili nevinosti. To je minimum političke, društvene i civilizacijske zrelosti i dužnoga pijeteta koji moramo iskazati.
Josip Broz Tito nedvojbeno je krivac
Nositelji aktualne vlasti kad su već morali pod udarom činjenica priznati da se bleiburška tragedija dogodila, nastoje ju diskreditirati tvrdnjom da je ona bila posljedica Jasenovca i da su tamo likvidirani ustaški ratni zločinci, pa su, po njima, i zaslužili takvu sudbinu. Kako ocjenjujete takav oblik opravdanja masovnoga zločina?
Niti jedan zločin ne smije se opravdavati drugim. Tko će onda i kada izaći iz tog zatvorenoga kruga? Država, odnosno vlast, svojim odlukama i javnim obraćanjem šalje izravne poruke hrvatskim građanima, a one bi svakako trebale biti usklađene s hrvatskim ustavom, zakonima, deklaracijama, a isto tako i s međunarodnim pravom, konvencijama i općim civilizacijskim nasljeđem. Ako smo se jasno opredijelili o izjednačivanju svih totalitarizama i o njihovoj osudi, onda su poruke o opravdavanju zločina s njihovom mogućom uzročno-posljedičnom vezom vrlo upitne i necivilizacijske, a također i vlast koja takve poruke šalje.
Sjetimo se Domovinskoga rata. Nismo li onda, kada je bila riječ o pojedincima iz redova hrvatskih obrambenih snaga, a koji su se ogriješili o iste zakone i opća ljudska prava, svakodnevno slušali „zločin je zločin” i da se on ničim, pa tako ni ratnim stanjem i obranom od agresije, ne može i ne smije opravdavati? Zašto bi se onda u ovome slučaju, dakle u slučaju zločina počinjenih u II. sv. ratu i poraću primjenjivali drukčiji kriteriji? A u tome su najglasniji upravo oni pojedinci i udruge koje su devedesetih inzistirali na kriteriju „zločin je zločin”.
No nisu samo političari tzv. lijeve političke orijentacije suzdržani u pogledu Bleiburga, nego i dio vaših kolega povjesničara. Slušali ste stajališta povjesničara Jakovine, Klasića i drugih. Kako komentirate njihove poglede na bleiburšku tragediju, jesu li znanstveni ili politikantski?
Postoji niz znanstvenika, odnosno povjesničara koji se bave ovom problematikom i pristupaju joj odgovorno i dokumentaristički, poštujući svoju struku i činjenične pokazatelje bez njihova prilagođavanja vlastitim stajalištima i svjetonazorima. Postoje, dakako, i ovi drugi koji, na žalost, nastupaju kao eksponenti i glasnogovornici današnjih vladajućih struktura i, kao takvi, zaglušuju hrvatski medijski prostor koji je gotovo isključivo za njih i rezerviran. Tako se u javnosti dobija slika koja ne odgovara stvarnosti. Kada dođe do promjene društveno-političkoga ozračja, a taj proces nedvojbeno je već započeo, i ako bude dovoljno političke volje, osobe koje ste naveli i ideološka zbrka koju unose u javni prostor i među hrvatski narod zamijenit će ozbiljna znanstvena istraživanja i, duboko se nadam, iako je to još daleka budućnost, konačno utvrđivanje stvarnih i nedvojbenih činjenica koje ćemo kao zrelo društvo biti svi spremni prihvatiti.
Može li se bivši jugoslavenski diktator Josip Broz Tito na bilo koji način amnestirati od odgovornosti za zločin Bleiburga?
Ne. Jednako kao što se Pavelića ne može amnestirati od odgovornosti za zločin u Jasenovcu. Zamislite da netko danas to pokuša, a poglavito da se to događa s pozicija vlasti i od udruga koje bi država sufinancirala?! Postoji još mnogo povijesnih nepoznanica i dubioza vezanih za II. svj. rat i poraće, ali uloga Josipa Broza nikako nije jedna od njih. Postoji niz dokumenata jugoslavenske komunističke provenijencije koji jasno ukazuju da su odluke o poslijeratnim likvidacijama bile s njegovom inicijativom i uz njegovo znanje, kao i njegovih najbližih partijskih suradnika.
Svi bismo željeli da Predsjednica dođe dogodine na Bleiburg
Tko je najzaslužniji za bleiburšku uspomenu s obzirom na činjenicu da se o njoj gotovo pola stoljeća šutjelo u bivšoj državi?
Zbog totalitarnih okolnosti u Domovini, tema Bleiburga isključivo se pronosila u hrvatskome iseljeništvu. Tamo je prikupljana i objavljivana dokumentacija i imamo nekoliko kapitalnih djela koja su nastala od kasnih 60-ih godina prošloga stoljeća do 1990. godine. Zbog toga se ne kaže neutemeljeno da je nastao pravi rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva. Ljudi koji su se bavili Bleiburgom i upozoravali na druge oblike komunističke represije bili su otimani, likvidirani ili su na njih pokušavani atentati. To je jako široka tema i za nju, na žalost, sada nemamo prostora.
Moram istaknuti Počasni bleiburški vod (PBV) koji je od 1952. godine, kasnije i uz podršku vlč. Vilima Cecelje, komemorirao žrtvama Bleiburga i Križnih putova i koji je otkupio zemlju na Bleiburškome polju gdje se komemoracije i danas održavaju. O PBV-u sam zajedno sa svojim kolegama proteklih 15 godina mnogo pisala i govorila i s razlogom smo ih nazvali Čuvarima bleiburške uspomene. Zahvaljujući PBV-u, imamo i tu uspomenu i taj komad zemlje, ne samo kao mjesto komemoriranja, već i kao točku okupljanja i demonstracije ljubavi prema narodu, pijeteta prema žrtvi i upozorenja svakome tko u nju pokuša civilizacijski neprimjereno zadirati.
Očekujete li da će sljedeće godine predsjednica RH doći na Bleiburg?
Očekujem da će Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, baš kao i do sada, donositi odluke koje će utjecati na konsolidaciju i sazrijevanje društva, slušajući glas svoga naroda i uvažavajući svakoga njegova dionika, ali i znakove vremena. Ne možemo unaprijed znati koji će oni biti, jer godina dana nije malen period, poglavito stoga što nas u njoj kao društvo čekaju mnogi, moguće i prijelomni trenutci. Svi bismo željeli da se to dogodi već sljedeće godine…
Što je potrebno učiniti da se u cijelosti istraži bleiburška tragedija? Mnogi će reći pustimo povijest povjesničarima, a okrenimo se budućnosti. Koliko hrvatska mučna povijest doista inhibira društvo u cjelini i ako da, zašto je tako?
Važno je institucionalno podržati napore koji su usmjereni prema utvrđivanju pune povijesne istine koja nam je kao društvu nužno potrebna, bez obzira na različite svjetonazore i memorije, jer ona je samo jedna i osnovni je preduvjet zdravijoj naciji. To je proces koji je dugotrajan, opsežan i skup i zato je važno ozbiljno ga započeti, odnosno nastaviti sada jer je naprasno zaustavljen 2000. godine kada je ‘zamrznuta’, a potom i ukinuta Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata i poraća. Koliko je to bilo loše i koliko kasnimo, najbolje se vidi po nezdravoj retorici kojom se još uvijek koristimo. Za početak, prestanak upiranja prstom u žrtve kao krivce predstavljao bi već veliki pomak u našem društvu.
Objavljivat ćemo Udbine dosjee kako bi se spoznala dubina zla
Na čelu ste udruge Hrvatski križni put koja je nedavno objavila knjigu „Dosje (Vice Vukojević). Kakve su reakcije javnosti nakon prvih promocija te knjige, zašto ste se odlučili na objavu dosjea baš o gospodinu Vukojeviću i bi li se mogle tako objaviti knjige i o mnogim drugim žrtvama Udbina progona?
Zadnji nakladnički projekt naše udruge jest knjiga ‘Vice Vukojević, Dosje 240271’, na predstavljanju koje se nedavno u Zagrebu okupilo preko 900 ljudi! Na predstavljanju u Splitu slika je bila ista, a gospodin Vukojević doživio je ovacije kada se cijela dvorana podigla na noge. Bio je to vrlo dojmljiv trenutak i potpuno je jasno da se tendencije u društvu stubokom mijenjaju te da osobe koje su zbog svoga predanog cjeloživotnog rada, posvećivanja istini i javnome progovaranju o njoj još nedavno bile izložene sramotnoj retorici i gotovo izopćenju, danas napokon stječu status koji nedvojbeno zaslužuju.
Gospodin Vukojević u vodstvu je udruge Hrvatski križni put i bio je spreman objaviti javnosti dosje odnosno ‘operativnu obradu’ koju je o njemu vodila Udba od 1959. do 1990. godine. Dosje je inače pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu, uz još stotine takvih dosjea o dugim osobama. Nama je upravo i plan integralna objava i stručna obrada još takvih dosjea, kako bi u potpunosti bila razvidna sva dubina i širina zla koju je jugoslavenski komunistički totalitarni sustav provodio nad pojedincima i hrvatskim narodom u cijelosti.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
