Frane iz Ugande: U Međugorju sam s Gospom ‘jedan na jedan’
‘Kad se vratiš kući, drugi si čovjek’, kaže Francis Tebasoboke iz Kampale. Njegov sunarodnjak Francis Kitaka bio je nasmrt bolestan, ali je došao u Međugorje, pa ozdravio i podigao tvornicu lijekova za sirotinju i oboljele od AIDS-a…
Na blagdan svetoga Ivana Svitnjaka, 24. lipnja 1981., oko 18 sati, šestero mladih – Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović – vidjeli su na brdu Crnici, nekoliko stotina metara iznad mjesta zvanog Podbrdo, mladu ženu s djetetom u naručju koja im je rukom davala znak da se približe. Iznenađeni i prestrašeni, nisu pristupili…
Tako je prije 34 godine na kamenitom brdašcu iznad zaseoka Bijakovići započeo fenomen zvan Međugorje. Dan kasnije, djeca su opet krenula na isto mjesto, pridružili su im se Marija Pavlović i Jakov Čolo, i nakon bljeska ponovno su vidjeli ženu, molili su s njom. Sutradan im je progovorila: “Mir, mir, mir – i samo mir…” Po tom drugom danu računa se obljetnica.
Na štakama
Krenuli smo užežin obljetnice od tog istog mjesta, koje je u međuvremenu obišlo tridesetak milijuna hodočasnika iz cijelog svijeta u potpuno preobraženom hercegovačkom kršu. Ove je godine atmosfera nešto napetija. Svakog dana se očekuje da papa Frane objavi odluku na temelju trogodišnje analize Međunarodnog povjerenstva za Međugorje: što će biti s ovim mjestom, hoće li se priznati autentičnost ukazanja, kakav je stav s teološkoga gledišta, hoće li Međugorje postati i službeno hodočastilište Katoličke crkve…
Papa je u nekoliko izjava bio kritičan prema golemom broju navodnih Gospinih poruka, čak ih je četrdeset tisuća i još dolaze; vidiocima su zadnjih mjeseci otkazivane turneje po svijetu koje su u aranžmanu sadržavale i ukazanja…
Na dan uočnice pada kiša, na brdo ukazanja gotovo se nemoguće neozlijeđen uspeti, a još teže sići; kamen je izlizan nogama milijuna hodočasnika, pa mokar predstavlja pravu opasnost. U podnožju promatramo kako se hodočasnička volja ne da slomiti ni razmočiti: korak po korak spušta se starica sa štakama i pod kabanicom, jedan momak s raspadnutim kišobranom i sav blatnjav, očito je i pao putem, duboko je odahnuo kad se dočepao ceste…
– Bilo ih je jutros rano, prije kiše i puno više. Sad su stali, nije lako ni popeti se ni spustiti, možeš slomit nogu ka ništa – kažu nam prodavačice iz suvenirnica “prvi red do Podbrda”, nikako da se predstave, vele da po medijima svašta izlazi, a one i nisu Međugorke, nego iz Čapljine i okolice, a posao se danas lako gubi i teško nalazi… Međugorci se, naime, ne bave trgovinom, nego pretežito pansionima. I na medije su ljuti. Zašto?
Sve ste okrenuli
– Jer je svašta izlazilo zadnjih tjedana protiv Međugorja!
– Pa morali smo prenijeti Papine izjave…
– Papa nije protiv Međugorja, nigdje ga nije izrijekom spomenuo, nego ste vi to okrenuli – uvjerene su, a možda je tako i bolje, bolje da su ljuti na novinare nego na iznimnog papu našeg doba!
– Dolazi li manje hodočasnika?
– Ma dajte, ljudi dolaze i dolazit će. To je dokaz da se Gospa ukazala. A i Papa je samo čovjek. Uostalom, ako je istina, pokazat će se. Na koncu aranžmani se ugovaraju pola godina unaprijed i svi oni koji su mislili doći, doći će. A ova buka, proći će za tri dana – uvjeravaju nas.
Spuštamo se niže, trgovkinje ispiru kaldrmu od crvenice koja se slijeva s Podbrda.
– Danas je najviše hodočasnika iz Poljske i Italije. Pitajte ih, reći će vam da nalaze mir ovdje, pa što ne bi dolazili – jasno je lijepoj plavokosoj Anamariji, dok Nikolina kaže kako su zadnje čuli da je jedna Talijanka nekidan ozdravila od raka kože, sedam godina je hodočastila u Međugorje.
– Nego, vi ste iz Splita je l’ da – razbija temu Anamarija – karte za Ultru di se kupuju, bila sam lani dva dana i bilo je ekstra! Joooj, koja zabava…
Objava u Africi
Nakon uputa za najluđi dalmatinski party, na dane kad je na splitskim ulicama gužva približna ovoj koja u Međugorju vlada svakog dana u godini, između župne crkve svetoga Jakova i ručka naišli smo na grupu od dvadesetak hodočasnika iz Ugande. Iz prijestolnice Kampale, daleke afričke zemlje, gotovo svake godine pristižu katolici.
Prvi je među ovima stigao Francis Tebasoboke:
– Čuo sam na Radio Mariji za Međugorje i odmah iza toga u sebi glas: “Pođi tamo!” Iste 1981. godine bilo je Gospino ukazanje u Kibehu u Ruandi, to je bila prva takva objava u Africi, i odveo sam tamo više od pet stotina hodočasnika.
– U Međugorju imam osobni susret s Gospom, tu smo “jedan na jedan”. Kad se vratiš kući, drukčiji si čovjek – svjedoči Francis, dok biznismen Francis Kitaka jedva čeka ispričati svoju štoriju.
– Želio sam podići tvornicu lijekova kako bih pomogao siromašnima i oboljelima od AIDS-a. Tu nakanu sam posvetio Gospi, molio sam je da mi pomogne. U međuvremenu sam nasmrt obolio. Čuo sam za Međugorje i došao prvi put. Ozdravio sam i uspio u godini dana otvoriti tvornicu, omogućio sam da lijekovi dođu do potrebnih. Sad sam osmi put ovdje, beskrajno sam zahvalan – kazao nam je.
Plodovi molitve
Don Charles Lwenga urednik je Radio Marije u Kampali, a kao student teologije u Rimu prvi put je došao u Međugorje. Zanimalo nas je kakav stav Vatikana očekuje.
– Nadam se da će biti pozitivan. Plodovi molitve, pokore, duhovne obnove ne mogu se poreći, a pogledajte oko sebe: svi su ljudi dobre volje, mir je na njihovim licima, njihova duša je zadovoljna.
Zar je to malo? – pita don Charles, dok njegov kolega don Joseph Kaseeta donosi iz trgovine Gospin kip, gotovo viši od njega.
– Nosim ga u svoju župu! Sretan sam, sretan – smije se široko ugandski svećenik.
A pitanjima s kojima smo započeli naše radno hodočašće, završavamo priču. Ovaj put o odnosu Vatikana i Međugorja pitamo Žanu Rozić Bilal, vlasnicu agencije “Međugorje Tours”, kojoj se ostvarila dugogodišnja želja: kad se osamostalila prije deset godina, otvorila je ured s pogledom na crkvu s dva kampanela…
– Neće Papa reći jesu li ukazanja autentična, bitno je da odluči hoće li dopustiti službena hodočašća. Tada se župama više ne bi branilo da dolaze. Ali, kakva god bila odluka, Međugorje više ne može doći na manje… Koliko će na obljetnicu ukazanja biti ljudi, teško je reći, ali ispod pedeset tisuća neće. Najave stižu sa svih strana. Međugorje živi i živjet će!
DAMIR ŠARAC/MISIJA
