Papa Franjo pristao da, nakon 1946., Beograd Stepincu ‘sudi’ drugi put – Teško je vjerovati da će Beograd zaustaviti Stepinčevu kanonizaciju, niti da će Vatikan ili papa Franjo na to pristati. Cilj je nabaciti još malo blata na njegov lik i djelo, jer se ono iz procesa iz 1946. podosta osušilo. Boli jedino što u tome sudjeluju “mangupi u našim redovima”

Srpska diplomacija pri Svetoj Stolici izvrsno radi. Pri tome ima dva cilja. Prvi je ostvaren, a to je činjenica da Vatikan (još) nije priznao nezavisnost Kosova. Na drugome se zdušno radi, a to je opstrukcija proglašenja blaženog Alojzija Stepinca svetim. Budući da Srpska pravoslavna crkva već dugo vremena preko carigradskog patrijarha Bartolomeja instruiranog od srpskog patrijarha Irineja papi Franji puni uši o blaženom kardinalu Stepincu kao osobi suodgovornoj za genocid nad Srbima tijekom NDH, papa Franjo je popustio i predložio formiranje mješovite komisije sastavljene do predstavnika hrvatske i srpske strane kako bi se stvar što je moguće više izgladila.

Papa Franjo ovime je učinio presedan, zlobniji bi rekli i herezu, i dopustio, pristao da se jedna Crkva (SPC), miješa u unutarnja pitanja druge Crkve (RKC). Ako je papa Franjo dobronamjerno mislio, u što ne sumnjamo, kako ova neuobičajena komisija može dovesti do zbližavanja stajališta oko blaženog Stepinca, onda je ili djetinje naivan, ili neinformiran, ili je pod snažnim utjecajem nedobronamjernih savjetnika iz same Katoličke crkve, koje ne želim spominjati, a koji “mrtvom” Stepincu na kraju kauze sapunaju dasku.

Naime, Sinod Srpske pravoslavne crkve na ovaj neuobičajeni čin pape Franje već je odgovorio preko srpskih “Novosti” 1. lipnja ove godine gdje je jasno iznesen njihov stav: “SPC uprkos najavi dijaloga, ne menja stav o kontroverznom nadbiskupu. Komisiju za dijalog sa katolicima vodiće mitropolit Porfirije. Kardinal Alojzije Stepinac ne može da bude oslobođen odgovornosti za genocid koji je Nezavisna Država Hrvatska sprovela nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom. Zato je njegova kanonizacija, iako je na delu ulepšavanje njegove uloge iz tog vremena, neprihvatljiva.”

SPC će “dijalog” – blaćenje Stepinca – nastaviti i u Bruxellesu

Eto, toliko o “dijalogu” koji želi papa Franjo, pa je svojim inzistiranjem na mješovitoj komisiji nehotice omogućio da Beograd Stepincu “sudi” po drugi put, i to na temelju “argumenata” koji se nisu makli od zloglasnog pamfleta “Magnum Crimen” Viktora Novaka, vademekuma komunističke i srpske propagande o ulozi Katoličke crkve i blaženog Stepinca tijekom 2. svjetskog rata.

No tu diplomatska ofenziva Srbije, u kojoj u sinkroniji protiv Stepinca djeluju srpski predsjednik, deklarirani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, i Srpska pravoslavna crkva, uz asistenciju “nekih” nuncija i nadbiskupa, tj. “mangupa u našim redovima”, ne staje. Dapače, osim pritiscima na papu Franju i Vatikan, Srpska pravoslavna crkva u tom smislu najavljuje otvaranje mjesta “neformalnog ambasadora SPC” u Bruxellesu sa svrhom “promovisanja njenih interesa pred institucijama EU”, pri čemu je, jamačno, i blaćenje blaženog kardinala Stepinca te daljnja opstrukcija njegove kauze na razini institucija EU-a, te prebacivanje jednog religijskog čina na političku razinu odnosa dvaju država, što je, opet, miješanje krušaka i jabuka. Ne kažemo da je papa Franjo trebao prema SPC i Beogradu postupiti bahato i autistično, no u samoj proceduri kanonizacije u Katoličkoj crkvi već su ugrađeni mehanizmi koji o osjetljivim političkim, međureligijskim i ekumenskim aspektima neke kauze vode računa, ali ne na način uplitanja jedne Crkve u unutarnja pitanja druge. Naime, nakon što se neka kauza zatvori, kao Stepinčeva, slijedi na kraju “pravorijek” kardinalske komisije u Vatikanu koja je, premda formalno tako ne stoji, (i) političko tijelo zaduženo propitati i amortizirati moguće političke disonantnosti i neslaganja, tako da je Franjina mješovita komisija sasvim nepotrebna, a u određenom smislu znači i ponižavanje blaženog Stepinca kojemu se opet ponavljaju “krimeni” kao na montiranom suđenju 1946. godine radi kojih je podnio mučeništvo, pa se radi o pristajanju na neku vrstu sekundarne viktimizacije blaženog kardinala.

“Novo suđenje” Stepincu

Zato se, gledajući kako se pod pontifikatom pape Franje odvijaju stvari po blaženog Stepinca, sveti papa Ivan Pavao II. gore na nebu vjerojatno krsti i lijevom i desnom, a Benedikt XVI. jamačno prelistava manuale ne bi li našao dogmatsko ili kanonsko opravdanje za “mješovitu komisiju” sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja bi, nakon što je Kongregacija za kauze svetih donijela pravorijek u “slučaju” Stepinac, trebala utvrđivati neke nove “istine” po mjeri Viktora Novaka ili nekog Save Štrpca.

Roma locuta, causa finita (Rim je rekao svoje, rasprava je završena), i, uz dužno poštovanje prema SPC-u i ekumenizmu, ova izreka, koje se pripisuje sv. Augustinu, ne može biti promijenjena u “Beograd je rekao svoje, rasprava je završena.” Besmislenost mješovite komisije koja predstavlja neku vrstu, analogno govoreći, ponavljanje procesa Stepincu iz 1946. godine, sastoji se i u činjenici da u slučaju beatifikacije i kanonizacije nekoga u svojstvu mučenika ne znači nužno da je dotični morao imati nepogrešive političke ili društvene procjene i izbore, već da je poradi vjere, uz herojske krjeposti, podnio mučeništvo. I točka. K tome, Katolička crkva je ozbiljna, spora i oprezna institucija, posebno kada su osjetljive kauze u pitanju. U “slučaju” kardinala Stepinca ta je opreznost, minucioznost bila prakticirana do skrupuloznosti, baš zbog poratne propagande iz Beograda. Od 1981. godine, kada je započeo redovni kanonski proces vezan uz blagopokojnog kardinala, usmjeren na propitivanje njegovog života i krjeposti (1995. godine procesu je dodano i mučeništvo), u tom procesu ispitano je više od 70 svjedoka, katolika, nekatolika, udbaša…, konzultirano je oko 130 različitih arhiva, tone različite građe, među kojima je i komunistička, brižno su pročitana sva Stepinčeva privatna pisma, homilije, bilješke, pastoralna pisma…, stavljeno je na stol sve, ne samo “pro” već i “contra”, kauzu su “pročešljali” povjesničari, teolozi, liječnici, znanstvenici raznih vrsta…, da bi Ivan Pavao Drugi na temelju rigoroznog istraživanja donio odluku, uz dužno poštovanje (i) prema Beogradu, o proglašenju Stepinca, mučenika, blaženim, bez ikakvih “mješovitih komisija”. Ivan Pavao Drugi nije bio neozbiljan čovjek koji bi se igrao istinom, kao ni s ekumenizmom! A još manje bi od (ekumenskog) dijaloga pravio šuplju ideologiju u kojoj “druga strana” pod dijalogom smatra monolog.

Osim “novog ‘suđenja’ Stepincu” na istoj matrici i mitovima, što ova komisija u niže citiranom stavu SPC-a jest, smatramo da je ovakvo držanje SPC-a koje im je omogućio dobronamjerni papa Franjo, koji iznimno cijeni Stepinca, iniciranjem ove komisije, ima i elemente nezahvalnosti od strane SPC-a. Naime, na istom ovom mjestu već smo pisali (Gović), pa valja ponoviti da “o kardinalu, kao i o činjenici da oko njega u demokratskom svijetu više nema nikakve dvojbe, a u mnogim zapadnim zemljama je nikad nije ni bilo, podsjetit ću tek da su mnogi dokumenti tajnih službi savezničke pobjedničke koalicije iz vremena Drugog svjetskog rata u njihovim arhivima, poput Arhiva Ujedinjenog Kraljevstva, zadnjih deset godina dostupni javnosti, jer je prošao propisani protok vremena u kojem su morali nositi oznaku tajnosti. Oni detaljno govore o Stepinčevoj misiji spašavanja Srba i Židova u Drugom svjetskom ratu i otkrivaju zanimljiv zapis iz vremena ustaških vlasti koje, nakon što su mu ubile brata, dvoje da li likvidirati i nadbiskupa zagrebačkog, pa procjenjuju da bi im opasniji bio mrtav nego živ.

Pisali smo i o svjedočanstvima Srba i Židova koje je blaženi kardinal spasio, objavljivanim u stranim tiskovinama zemalja u kojima su živjeli, o vapajima mitropolita zagrebačkog Dositeja kojeg je spasio iz ustaškog zatvora, te apelima sjevernoameričkog vladike SPC-a za vrijeme procesa kardinalu koji je, za razliku od svoje današnje braće, bio dobro upućen u Stepinčev slučaj, i kod kojeg su skrovište tražili Srbi koje je Stepinac spasio i koji su izbjegli u SAD. I danas se u slobodnom svijetu citiraju Stepinčeve riječi iz 1943.: “Svatko, bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pečat, obilježje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava u koja nitko ne smije dirati i ograničavati ih silom”.

Dijelovi njegovih propovijedi se citiraju zato jer je malo tko u porobljenoj Europi u vihoru Drugog svjetskog rata tako javno govorio. Svakako da čelnici SPC-a to vrlo dobro znaju, ali ne žele priznati, već “dijalogizirati”. Na ređenju mitropolita zagrebačkog Porfirija (kojega je SPC imenovao šefom mješovite komisije), od svih episkopa SPC-a najsuzdržanijeg u pozitivnom smislu kada je Stepinac u pitanju, patrijarh Irinej mu je na obredu dao Dositejev štap, i poslije za ručkom na pitanje jednog našeg biskupa jednom pravoslavnom vladiki (neću namjerno o imenima, jer su ona za ovaj slučaj nevažna) ‘znate li tko je spasio mitropolita Dositeja?’, vladika, inače poznat po svojim filočetničkim stavovima, je odgovorio: ‘Znamo, Stepinac, ali…’.

U tom odgovoru je sadržano sve. SPC i dalje, iako je kauza gotova, radi probleme oko Stepinčeve kanonizacije, prigovara bez argumenata, očito u nadi da će ‘odgoditi’ kanonizaciju i zadržati svoje mitove o ‘ustašama’ koji srbijanskoj politici, po tekstu drugoga memoranduma SANU-a, itekako trebaju, a SPC joj je u ostvarenju toga programa glavni poligon. I zato SPC, čvrsto prožet srpskom politikom, ne žali ni vremena ni truda”.

S druge strane, hrvatski biskupi su oko Stepinca jednodušni, mudri, i, nadasve, strpljivi, bilo s dobronamjernim papom Franjom, bilo sa “mangupima u svojim redovima”, što posebno boli, bilo s mitomanijom SPC-a i službene srbijanske politike, što su dvije strane iste medalje. U tom smislu uputili su i pismo papi Franji koje su potpisali svi odreda, u kojem su i oni zauzeli svoj stav. Stav naših biskupa inače je stav svih papa prije pape Franje, odnosno, i pape Franje. Jer ne možemo vjerovati da bi kanonizacija mogla biti zaustavljena, tek otežana iz, po našem mišljenju, sasvim nepotrebnih razloga na koje ni Woytila i Ratzinger jamačno ne bi pristali, Ratzinger koji je Stepinca u dokumentu Verbum Domini stavio uz bok Edith Stein. Sapienti sat! U tom smislu, prigodom zadnjeg posjeta Vatikanu, u razgovoru s papom Franjom za Stepinčevu kauzu zauzela se jasno i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je, valjda, svjesna srbijanske diplomatske protustepinčevske ofenzive na matrici najgorih komunističkih krivotvorina.

Ostavljajući po strani njen bizarni dnevnik za ženski časopis Gloria u izdanju EPH, gdje je papu Franju iskoristila za vlastitu samopromociju, medijski odjeci i komentari njenog boravka u Vatikanu, vezano i uz Stepinca, potvrđuju onu famoznu: “Tko ne čita novine taj nije informiran, tko ih čita, taj je dezinformiran.” Naime, drugo, ozbiljnije EPH-ovo izdanje, tjednik Globus, iz pera Darka Hudelista prošlog tjedna donosi članak s totalno promašenim, tendencioznim, činjenicama i tezama. Ponajprije, uvaženi autor zna više od samog pape Franje, pa i vrijeme kada će Franjo posjetiti Hrvatsku. Ali ono što uistinu nije korektno, jesu teze koje Hudelist provlači, a to su vjerojatno teze izvjesnih nuncija, nadbiskupa iz “regiona” i momaka u vatikanskoj kuriji nesklonih hrvatskom episkopatu, kako bi eventualna kanonizacija Stepinca u Hrvatskoj, a ne u Vatikanu, izazvala “nacionalističku euforiju”, pa bi zbog živih aktera Stepinčeva progona “političku situaciju mogla dovesti do usijanja”, pri čemu Hudelist misli na Jožicu Manolića, koji je upravo ovih dana svog bivšeg suradnika Karamarka prokazao kao suradnika Udbe.

Hudelist opet nanjušio “večitu opasnost od hrvatskog nacionalizma”

Ova Hudelistova kvalifikacija opet implicitno provlači tezu “o večitoj opasnosti od hrvatskog nacionalizma” koji povezuje, eto ti ga na, sa svetačkom kauzom, gdje bi Hrvati pohrlili na kanonizaciju u Zagrebu valjda s ustaškim kapama. Naime, cijela Hudelistova konstrukcija pada baš na Manoliću koji je jedan od 74 svjedoka koji se bez ikakvog sustezanja odazvao i pred tijelima Stepinčeve kauze rekao svoje svjedočanstvo. Dakle, ni Jožica ne strahuje ono od čega Hudelist strahuje, a, kako stvari stoje danas, Manolić, istovremeno svjedok Stepinčeve kauze i sudionik u njegovom procesuiranju, bolje mišljenje ima o Stepincu nego o svom suradniku Karamarku. Šalu na stranu. No razlog zbog kojeg se hrvatski biskupi zalažu da Stepinac bude kanoniziran u Hrvatskoj je puno banalniji od Hudelistovih spekulacija. Naime, gdjegod je papa – bio to Rim, Sarajevo, Špišić Bukovica ili Zagreb – tamo su i kamere, to mjesto je događaj, svjetska vijest. Razlog zbog kojeg bi bilo bolje Stepinca kanonizirati u Zagrebu nije primarno ni Jožica, ni Tomica, ni lustracija ni dekomunizacija, niti bilo koja druga Hudelistova konstrukcija ili spin “dobro obaviještenih krugova”, već poprilično “banalna” stvar: u Rimu bi Stepinac vjerojatno bio kanoniziran zajedno s još nekoliko novih svetaca, “uđuture”, dok bi u Hrvatskoj u centru pozornosti bio samo on, njegova žrtva, njegovo mučeništvo za vjeru i Crkvu. Naime, i u samoj Katoličkoj crkvi, a ne samo u SPC-u, postoje lobiji i osobe koje, ako već ne mogu zaustaviti Stepinčevu kanonizaciju, onda je barem okaljati, ili utopiti u kontekst gdje Stepinac neće biti izuzetan lik, već jedan među mnogima, stavljen u nekakav općeniti kontekst gdje bi se izgubile sve strahote režima koji je “zaslužan” za njegovu svetost. Ili, poput Hudelista, koristiti Stepinčevu kanonizacija kako bi se upozorilo na opasnost eskalacije hrvatskog “nacionalizma i isključivosti”. Papa Franju tu praksu (uđuture) već je napravio kada je Ivana Pavla II. kanonizirao zajedno sa Ivanom XXIII., pri čemu je specifični značaj i jednoga i drugoga ostao zamućen.

U svakom slučaju, blagopokojni kardinal, blaženi Alojzije Stepinac, ni živ ni “mrtav”, nikako da se riješi “mješovitih komisija” i “kompetentnih novinara i (h)istoričara”, nikako da zasjedne na dostojno mjesto u povijesti koje je ispisao vlastitom “krvlju”. Teško je vjerovati da bi Beograd mogao zaustaviti Stepinčevu kanonizaciju, niti da bi Vatikan ili papa Franjo na to pristao, cilj je nabaciti još malo blata na njegov lik i djelo, jer se ono iz procesa iz 1946. podosta osušilo. Boli jedino što u tome sudjeluju “mangupi u našim redovima”, a SPC i srbijanska politika samo koristi prostor koji im oni otvaraju pozivanjem na “dijalog” kojemu je svrha tek osvježiti osušeno blato iz 1946. godine.

Autor: Ivica Šola / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save