Hoću li tužiti Dežulovića jer me je nazvao nepismenom budalom, džeparošem, lažovom, i sitnim švercerom? Evo zašto neću! – Ali on mene / nas možda hoće, za stotinu i pedeset ‘hiljada’ kuna, jer smo nepismene budale. I jer sam pod naslovom “Je suis Boris Dežulović” objavio tekst u kojem se zalažem za njegovu slobodu neograničenog vrijeđanja neistomišljenika pogrdnim izrazima kao što su ‘gnjide’, ‘desničarska stoka’ i ‘katolički talibani’. Dežulović je izgleda malo ispalio na živce nakon što je, kao i 1993., dobio pedalu iz Slobodne Dalmacije, skoro kao i kolega iz Ferala Viktor Ivančić kad je oslobođen Gotovina. Ostaje jedino da razjasnimo, tko koga nije razumio, Marcel Borisa ili Boris Marcela?

Prvo se moram ispričati Dežuloviću zbog svog “zvučnog imena”, jer me je u tekstu u Globusu, koji započinje malim osvrtom na moj osvrt na sudski epilog njegovog osvrta na zbivanja oko ‘Split Pridea’ iz 2012., nazvao kolumnistom “zvučnog naziva Marcel Holjevac”, dakle čudnim čovjekom čudnog imena. Ne znam kako njemu zvuči moj “naziv”, ja se jednostavno tako zovem, to mi je ime i prezime, a ne naziv. I kao takvo je zapisano u svim službenim dokumentima koje posjedujem. Oduvijek sam se zvao Marcel, zaslugom svojih roditelja. Netko se zove Boris, netko Predrag, netko Marcel. Obično ime bude vezano za afinitete roditelja, a moj otac je frankofil, ljubitelj francuske književosti. Da je, primjerice, ljubitelj srpskog umijeća ratovanja, vjerojatno bih se zvao Živojin. Nadam se da smo time razriješili misterij mog nenarodnog, sumnjivog i buržoaskog imena. Čovjek vjerojatno aludira na to da se radi o pseudonimu, nešto kao Rudimir Bombardirovič-Šajkovski. Istina, novinari neki put pišu pod pseudonimima, no ja više volim baš sve što pišem potpisati svojim imenom. Ako nisam siguran bih li na nešto stavio svoj potpis, onda to sasvim sigurno neću niti napisati, niti objaviti. Jer smatram da ljudi trebaju stajati iza onog što govore i pišu, i biti to u stanju javno braniti, u protivnom je bolje šutjeti. Dakle, ja sam samo Marcel Holjevac. Nisam ni Robi K. ni zastavnik Života Leposavić. A ni Matija Babić, da bih nešto napisao pa kasnije to pobrisao i tvrdio na sudu da “nisam, majkemi”.

Pretpostavka je majka svih gafova

Ova crtica s imenom zapravo razotkriva osnovni problem Dežulovića, i cijele lijeve pseudointelektualne scene u Hrvatskoj. Oni gotovo uvijek barataju s pretpostavkama, rijetko ili nikad s činjenicama. A poznato je kako je pretpostavka majka svih gafova. Istovremeno proziva druge za to isto, pa je u inkriminiranom članku ustvrdio kako su “činjenice najveći prirodni neprijatelj hrvatske inteligencije”. Ili, točnije, on tvrdi da je to ustvrdio, dok je sutkinja iščitala da se “najveći neprijatelji hrvatske inteligencije” zapravo odnosi na povjesničara Stjepana Lozu, profesoricu Tatjanu Alajbeg, novinara Joška Čelana, kipara Miroslava Klarića, bivšeg ravnatelj Glazbene škole Gordana Sladoljeva, kustosicu Galerije Meštrović Barbaru Kovačić-Domančić, odvjetnika Željka Ostoju, osnivača Hrvatske ratne mornarice Miroslava Lozinu, te Guida Piasevolija i Marka Džaju, tužitelje u predmetnoj parnici. Tu bih mogao Dežuloviću dati za pravo, jer iz teksta nije razvidno da se to odnosi na njih. No, jedino u tome. Ali ja to nisam niti napisao, sutkinja jest, pa nije niti bitno za ovaj tekst. Vratimo se dakle činjenicama kao takvima.

Dežulović u svom današnjem tekstu naslovljenom “Časna sutkinjo, pročitali ste neki drugi tekst, ne moj” kaže kako smo ga i ja i obje sutkinje, i ona na prvostupanjskom i ona na drugostupanjskom sudu, posve pogrešno shvatili, i kako niti one niti ja nismo razumjeli niti slova od njegovog teksta. A to je stoga jer smo svi mi nepismeni, po onoj Mujinoj “šta jedan, svi voze po krivoj strani”. Dežulovićev problem je u tome što niti sutkinja niti ja ne možemo suditi o tome što je on mislio, niti o onom što su drugi napisali, već samo o činjeničnom stanju, to jest o onom što je napisao. Ako smatra da ga sudovi i javnost krivo razumiju, onda se mora potruditi pisati jasnije. Pisanje je vid komunikacije, i jedina mu je svrha prenijeti poruku. Ako to ne uspijevate, ako do čitatelja dolazi kriva poruka, a ne ona koju ste željeli iskomunicirati, onda valja ili promijeniti publiku i naći nekog tko vas je u stanju razumjeti, ili biti jasniji, govoriti tako da vas oni kojima se obraćate, uključujući i sudove, razumiju. U Jugoslaviji je osamdesetih važilo da, ako se želite prezentirati kao intelektualac, morate koristiti nerazumljiv jezik i što više tuđica, kako biste ispali pametniji. Što vas manje ljudi razumije, to ste veći intelektualac. Nešto kao Del Boyevo preseravanje s francuskim frazama. Doduše, to više važi za neke druge s te scene nego za Dežulovića, on piše prilično jasno pa ga nije teško razumjeti.

Udri jače manijače

Meritorno je dakle, bar što se suda tiče, da je on te ljude, neovisno o tome na koga se odnosila opaska o neprijateljima inteligencije, grubo izvrijeđao i podmetnuo im krivicu za smrt Antonije Bilić. Prilično izravno, dok su oni organizatorima splitskog Pridea podmetnuli odgovornost izrijekom “neizravno”. Oboje je, jasno, neukusno i glupo, ali glupost i neukus sami po sebi nisu utuživi. No oni njega nisu nazvali primatom, niti su ga izvrijeđali. I nisu izravno organizatore Pridea okrivili za smrt Antonije Bilić, iako bi možda, ali jako nategnuto, i njihova konstatacija o “neizravnoj odgovornosti” organizatora Pridea bila utuživa da ih je itko tužio. Ali nije. A Dežulović im je uzvratio njihovom logikom, podignutom na treću, slijedom one da su u borbi protiv “fašizma” sva sredstva dozvoljena. Što, kako vidimo, u demokracijama nije slučaj, u demokracijama ne postoje moralno podobni i nepodobni, postoje samo dozvoljene i nedozvoljene metode zastupanja svog interesa i stava. I tu sad dolazimo do druge pogrešne pretpostavke Borisa Dežulovića, temeljem koje on gradi konstrukciju o mojoj nepismenosti i nerazumijevanju njegova teksta, te mom “sramoćenju” zbog kojeg je i njemu neugodno.

Ta je pretpostavka da sam ja ideološki istomišljenik onih na koje se u tekstu obrušio, i da su oni moji “drugari”. I da ja branim njihovu tezu kako su organizatori Pridea krivci za smrt Antonije Bilić, o čemu ja nisam napisao ništa. Odatle sve daljnje zablude nervoznog Dežulovića. “Ukratko, Marcel i nepismeno budalasto društvo s kriptoustaškog portala Dnevno.hr sve su jadni krivo shvatili, potrpali mi u usta teze svojih ideoloških drugara, napali me takorekuć s mojih pozicija, pa bi – da je ovo tekst o njima – bilo zanimljivo vidjeti hoće li desničarski kružok iz kafića Buabamara sada stati na moju stranu, pa tužiti i Dnevno.hr i Marcela Holjevca, ili ću ih, recimo, tužiti ja, pa strpati stotinu pedeset hiljada kuna u džep”.

Nisam mu ja ništa potrpao, on je sam preuzeo njihove pozicije! Zašto bi me oni tužili? Jesam li im ja rekao da su gnjide i primati? Jesam li ih ja okrivio za smrt Antonije Bilić, ili je to uradio, posve nedvosmisleno, Boris Dežulović, što je i pravorijek suda? Zašto bi me Dežulović tužio? Zato što sam stao u obranu njegovog prava da iskreno i otvoreno kaže što misli, i da nam svima psuje mater ustašku, pa i da naš portal proglasi nepismenim, i to s pozicije kolumnista Jutarnjeg u kom smo danas mogli pročitati kako su “protestanti u Rijeci Frljića gađali jajima”, što bi moglo uroditi tužbom te vjerske zajednice? Zato što sam ustvrdio da je Dežulović upotrijebio logiku kakvu je upotrijebio da bi nekog optužio, na način koji je očito utuživ, ne ulazeći u to od koga ju je preuzeo? Tužite me, gospodine Dežuloviću, zašto ne. Samo dobro razmislite, za što točno? Za džeparenje i sitni šverc, za što me u članku optužujete? Teret dokaza vaših tvrdnji je na vama, dok ja pak ne moram dokazati ništa, a mogao bih, da me je volja, tužiti vas za te optužbe. Istina, priznajem, prošvercao sam Spectruma iz Austrije osamdeset i neke, a kasnije i Amigu, jer je uvoz takvih antirevolucionarnih naprava tada bio zabranjen, i nije bilo legalnog načina da ih se nabavi. A bogami i dva-tri para lažnih levisica za osobnu upotrebu s buvljaka na Ponte Rossu, tog simbola jugoslavenskog blagostanja. Džepario pak nisam nikad, pobrkali ste me s Mesićem. Ili ćete me tužiti da sam nepismena budala i ustaša? Čak i da sam išta od tog dvojeg, a nisam niti jedno, niti jedno nije kažnjivo. Primat? Dobro, to jesam, tehnički gledano, iako nije bilo izravno meni upućeno.

Za koga su ljudska prava?

Dežulović je time samo potvrdio ono što sam napisao o njegovoj kulturi dijaloga i argumentaciji: “U redu, taj dijalog možda ovdje nije naročito civiliziran, a “ti si ustaško govno” nije neki argument s kojim se može polemizirati niti ga je moguće i smisleno argumentirano pobijati, to je tek etiketa“. Na to je on odgovorio time da sam ne samo ustaško govno nego i džeparoš, sitni švercer i nepismen. Dežulovićeva logika je “tko nije s nama taj je protiv nas”. Tko nije naš taj je zacijelo njihov, dakle neprijatelj, i to ga vodi od zablude do zablude. A upravo je to temelj svakog totalitarnog mentalnog sklopa, kako fašističkog tako i antifašističkog. Ja, jasno, imam svoje mišljenje o ciljevima Split Pridea i njegovoj političkoj pozadini, no to ne znači da u svemu dijelim mišljenje ekipe na koju se Dežulović obrušio, da smatram da ikom treba zabraniti javne prosvjede ili javno i otvoreno zalaganje za svoja prava. To pravo je uostalom jamčeno Ustavom, članak 42., i u praksi se odriče jedino onima u Savskoj. O stvarnim ciljevima Pridea u Hrvatskoj pak imam svoje mišljenje, mislim da s pravima homoseksualaca nema veze, više s borbom protiv nacionalnog identiteta. Niti dijelim stav da su organizatori Split Pridea neizravni krivci za smrt Antonije Bilić. To što nisam antifašist, ne znači da sam fašist, može značiti i da sam liberalni demokrat ili libertarijanac. U crno bijelom svijetu Borisa Dežulovića, međutim, očito ima mjesta samo za “naše” i “njihove”. A zna se kako treba postupiti s onima koji nisu “naši”. I zna se gdje takvo razmišljanje poput Dežulovićevog vodi. Sve po logici Slobe Miloševića, “šta će bre Šiptarima ljudska prava, ljudska prava su za ljude”. Odnosno u tumačenju izdanja epehazije, šta će bre veteranima pravo na javni prosvjed, to pravo je rezervirano za homoseksualce. I usto, to što podržavam pravo homoseksualaca da javno iznesu svoje zahtjeve i javno prosvjeduju, ne znači da podržavam i sve njihove zahtjeve, ili bilo koji od njih. To što smatram da svatko ima pravo iznijeti svome mišljenje, ne znači da se na to mišljenje neću obrušiti svim argumentima koji mi stoje na raspolaganju i pobijati ga, no ne i primitivnim etiketiranjem i nazivanjem ljudi gnjidama i majmunima. A to što ne podržavam nečije zahtjeve ili stavove, ne znači da nekog mrzim, niti da sam netolerantan. Komplicirano? Totalitarnim umovima obično jest. Ostalima je razumljivo samo po sebi.

Iz te paranoidne konstrukcije Dežulović vuče zaključak da sam ja nesretnik kojeg treba žaliti, i kom se ne treba niti rugati jer nije lijepo rugati se budalama. On, naime, smatra da meni nije palo u oči da je on, pišući svoj tekst, zapravo izvrnuo tezu desetoro ljudi na koje se obrušio. Što je opet – pretpostavka, koju ničim nije potkrijepio. Pa tako piše kako sam ga ja pred čitateljima “tog internetskog smeća”, dakle ovog portala – za razliku od ugledne Slobodne Dalmacije, u kojoj je danas vijest dana da neka srpska trećerazredna cajka koju se povezuje s prostitucijom snima spot u Splitu – optužio kako je u tom tekstu iskonstruirao “prilično suludu konstrukciju po kojoj bi Antonija Bilić možda bila i živa da policajci eto baš tada nisu morali osiguravati Split Pride”. Njemu je, kaže, čisto neugodno zbog te gluposti, jer to nije, kaže, njegova konstrukcija nego desničarskog kružoka kojeg je izvrijeđao. Dakle, ja sam u zabludi i trebalo bi mi biti neugodno.

Slijedeće rečenice je međutim napisao Dežulović, ne ja, i ne oni na koje se u tekstu obrušio: “Pitanje za gnjide glasi: zbog čega je točno splitska policija prošlogodišnji Gay Pride označila „događajem visokog rizika“, najavila „jake mjere sigurnosti“ i usred potrage za Antonijom Bilić dovela na Rivu pet stotina policajaca? Zbog nekoliko posve bezopasnih homoseksualaca, lezbijki i njihovih prijatelja, što su naumili prošetati Marmontovom i Rivom mašući šarenim zastavama? Ili zbog zapjenjenih primata što su mjesecima, tjednima i danima prije Pridea najavljivali obračun s pederima „svim sredstvima“?”

“Koliko bi točno policajaca bilo povučeno iz potrage za Antonijom Bilić (valjda priključeno potrazi? Opet zbrka u glavi? op. M.H) da splitska katolička inteligencija, desničarska stoka i skinbrainsi nisu mjesecima, tjednima i danima prije Pridea gradili u Splitu atmosferu straha i linča, prisilivši MUP na mobilizaciju?“, i “Ako je, naime, tih pet stotina policajaca sa splitske Rive zaista moglo pomoći nestaloj djevojci, ako je postojala najmanja šansa da ijedan od njih 11. lipnja 2011. u Modrušu kraj Josipdola pronađe živu Antoniju Bilić, onda su „neizravno odgovorni“ za njenu sudbinu te subote zaista bili na splitskoj Rivi. Samo što to nisu sudionici Pridea, već oni s druge strane policijskog kordona, oni dakle zbog kojih je tih pet stotina policajaca umjesto u Modrušu bilo u Splitu: ulični šovinisti i homofobi na čelu sa svojim guruima, svećenicima, katoličkim talibanima i intelektualcima iz žnjanskog kafića“. I potpisao ih. I time jasno i nedvosmisleno optužio navedene za smrt Antonije Bilić, imenom i prezimenom. On doduše smatra da nije, no sud smatra da jest. Oni pak njega nisu optužili ni za što. Ja pak sa svoje strane smatram da Dežulović apsolutno ima pravo vrijeđati koga mu drago, ionako njegov vokabular ide njemu na dušu. Samo neka kasnije ne prijavljuje ničiji govor mržnje, i ne cmizdri kad se izvrijeđa njega ili Tomića, i sve pet.

“Oni su prvi počeli”

Zaključno, Dežuloviću nije jasno zašto ja njega tučem njegovom logikom kad je on već tukao one iz kafića Bubamara njihovom logikom. Prvo, zato što je takva logika nakaradna, što sam pokušao ilustrirati prosvjedima branitelja. Nju može izvrtati kako tko hoće i optužiti bilo koga za bilo što. E sad, njega, ako sam dobro razumio cijelu tu kuknjavu i kmečanje oko presude i mog teksta, muči zašto je onda sud osudio njega, a ne one iz kafića, i zašto sam ja njegovu logiku proglasio nakaradnom, a ne njihovu. Zato jer je sud sudio njemu, a ne njima. A ja sam napisao osvrt na tu presudu, i na ono što je on u inkriminiranom tekstu pisao, a ne na ono što je svojedbno Slobodna Dalmacija rekla da su tužitelji rekli, jer to uopće nije predmet spora niti mog teksta. I zato jer je tekst o njegovoj slobodi da piše što ga volja, ma kako nakaradno i uvredljivo bilo, a ne o tome tko je odgovoran za smrt Antonije Bilić. A sud ga je osudio čisto zato jer problem nije u nakaradnoj logici, već u uvredama i izravnom optuživanju ljudi s imenom i prezimenom za konkretno kazneno djelo u njegovom tekstu. U redu, možda je on htio također prikazati nakaradnost takve logike, no jedino što je stvarno uradio je to da je tu logiku preuzeo kao vlastitu, što i sam priznaje, pa je popratio i ispucvanjem svih mogućih uvreda. Njegovo pravdanje je nešto kao “antifašističko” pravdanje pokolja na Bleiburgu: Oni su prvi počeli, mi smo se samo svetili, zašto onda napadate nas a ne njih? U pravno uređenoj državi to, naravno, tako ne ide. Ako mislite da je netko zločinac, to vam ne daje pravo da ga ubijete. O tome odlučuje sud. O tome jesu li oni iz kafića koga uvrijedili ili krivo optužili, mogao je odlučiti sud, a Dežulović ih je mogao tužiti, ili pak napisati civiliziran osvrt, ukazati na nakaradnost logike – što je bila i intencija mog teksta – a ne preuzeti tu logiku kao takvu, podignuti je na potenciju, i dodati joj riječnik kočijaša iz pretprošlog stoljeća.

Na kraju, par pitanja za Borisa Dežulovića. Zašto tako žestoko podržavate pravo homoseksualaca na javni prosvjed, a istodobno pravo javnog prosvjeda odričete ratnim veteranima i invalidima? Zašto ste ustali u obranu prava organizatora Split Pridea da održe prosvjed mimo odobrene rute, dakle “neprijavljeno”, dok pak prosvjed branitelja iz istih razloga, mimo zakonskih tumačenja, smatrate nelegalnim prosvjedom indijanaca iz šatora? Smatrate li da Vlada smije ikom zabraniti javni prosvjed, i ako smije, iz kojih razloga? “Neprijavljenosti prosvjeda?” Znate li što je Ustavni sud napisao o tome, i kako glase presude Europskog suda za ljudska prava u vezi prava na javni prosvjed?

Zašto se te 2012. kad je nastao sporni tekst niste niti jednom riječju osvrnuli na rehabilitaciju Draže, koja se tada odvijala tako reći pod prozorom vašeg beogradskog stana? Ali ste upravo tada napisali tekst “Vijenci, ustaše, glupani i župani” o polaganju vijenca veteranima DR u kom ste naveli “nacisti su, opće je poznata stvar, ozbiljno hendikepirani ljudi”. Je li to zato jer se iz Beograda bolje vidi kad netko u Hrvatskoj zapali svijeću i pošalje vijenac za pale hrvatske vojnike nego kad vam horda četnika maršira pod prozorom? Ili oni nisu nacisti, a hrvatski branitelji to jesu?

Zašto nikad niste ništa napisali o Beogradskom Prideu, kad već toliko pišete na srpskim portalima, i kad već živite pretežno u Beogradu? Ispričavam se ako jeste, no ja takav tekst nisam pronašao. Jeste li spremni istim riječnikom obrušiti se na beogradske protivnike Pridea kao na splitske? Imate li uopće osobnih prijatelja među homoseksualcima i lezbijkama, ili ste tipičan gay friendly licemjer koji se zalaže za njihova prava da bi sebe prikazao svetim, moralnim, i naprednim, a ne usuđuje se na večeru s roditeljima u svoj stan pozvati prijateljicu lezbijku i njenu djevojku? Možete li napisati tekst bez vulgarizama tipa “*urac”, “*ička”, “*ebeni”? Možete li se, kad s nekim polemizirate, ograničiti na pobijanje njegovih stavova, i suzdržati od primitivnog etiketiranja i osobnih uvreda? Kako rekoh, “ti si ustaško govno, sitni švercer, džeparoš, glupi majmun i nepismena budala” nije nešto s čim se može polemizirati, već obična difamacija. A difamacija je tipična metoda fašističke (i antifašističke, naravno) propagande. Ne mislite li da je šteta da ste kao nadaren novinar i autor odlučili postati običan djelatnik agitpropa?

I na kraju, tko vam je onaj simpatični Bogoljub, koji vas je vodio po Vukovaru oslobođenom od “ustaša i klerofašista”? Onaj s kojim ste, zajedno s onim trećim iz Smedereva na stražnjem sjedalu džipa potezali rakijicu dok su njegovi suborci u nekom podrumu, možda na svega par stotina metara od vas, likvidirali vašeg kolegu Glavaševića? Kako to da su njega, kao hrvatskog novinara, upucali “ko kera kraj tarabe”, a vas kao “novinara iz Splita”, kako ste se predstavili, vodili okolo po gradu? Gdje je taj Split, u kojoj zemlji? U Jugoslaviji? U Dalmaciji? Jeste li možda pitali Bogoljuba “gdje je moj kolega Glavašević, trebao bi biti tu negdje”? I tko je srušio Vukovar, iz teksta o njemu se ne vidi, ne spominju se nigdje Hrvati, samo Vukovarci? Tko je tu koga ubijao, tko je što rušio, jer u članku ja to ne vidim, bit će zato jer sam nepismen?

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save