Nove rusko-srpske operacije protiv Hrvatske
Nije li bivši polaznik akademije NKVD-a Josip Manolić javno pokušao oklevetati predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, kako bi po naputcima iz Moskve i Beograda spriječio možebitni dolazak HDZ-a na vlast.
Dva najveća kolektivna zla u povijesti čovječanstva – komunizam i fašizam – zajednički su potkraj prve polovice prošloga stoljeća krenuli u osvajanje srednje Europe, odnosno njezinih dijelova koji se protežu na prostoru od Baltičkoga do Jadranskog mora. Tim zajedničkim osvajanjem prostora počeli su Drugi svjetski rat, a očito nezadovoljni međusobnom raspodjelom osvojenih područja u srednjoj Europi krenuli su u međusobni sukob, što su iskoristile i velike demokratske zemlje zapadne Europe, same pak ugrožene od njemačke nacističke agresije.
Nakon poraza nacizma 1945. zapadne zemelje na čelu sa SAD-om nastavile su svoj gotovo polustoljetni rat protiv zločinačkoga komunizma – preostaloga svjetskog zla na čelu s bivšim SSSR-om i komunističkim režimima po drugim zemljama u svijetu. Poraz i slom komunizma potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina otvorio je prostor demokratskim procesima, a zasužnjenim narodima mogućnost da uspostave svoje suverene i neovisne države.
Međusobni sukob dotadašnjih saveznika – sovjetske Rusije i nacističke Njemačke – potaknuo je Kominternine ispostave diljem Europe da krenu u terorističke akcije za obranu sovjetskih interesnih područja i u preuzimanje vlasti na područjima gdje je urušavanje dotadašnjega poretka omogućilo porobljenim narodima stvaranje vlastitih neovisnih država. Tako su i na hrvatskom državnom području ispostave kominterninih terorista krenule u osvajanje prostora za protežiranje Staljinovih komunističkih interesa na Jadranskom moru, dok su suradnici talijanskih fašista, poput Nike Novakovića Longa, u sklopu četničkoga pokreta dijelove hrvatskoga teritorija pokušavali pripojiti Italiji.
Zato su i podignuli ustanak protiv hrvatske države, a njihove žrtve bijahu civilno pučanstvo sjeverne Dalmacije i jugoistočne Like. Sve je to u početku, tijekom i potkraj rata te u poraću rezultiralo masovnim četničko-komunističkim ubojstvima hrvatskoga naroda na cjelokupnom hrvatskom području i na kraju rušenjem njegove države. Kad je poslije prvoga desetljeća u novom tisućljeću prošao val demokratskih strujanja koji su zahvatile mnoge srednjoeuropske narode, a Rusija se pod Vladimirom Putinom u međuvremenu stabilizarala i ponovno ojačala, Moskva je krenula u realizaciju svoga europskog plana.
Prva žrtva te strategijske operacije postala je susjedna Ukrajina, čije su istočne dijelove zaposjele ruske i proruske snage. Dok se provodila operacija osvajanja ukrajinskoga prostora, u medijskom prostoru svaki ukrajinski otpor ruskoj agresiji proglašavan je oživljvanjem nacističkoga divljanja i ugrožavanjem prava ruske manjine koja živi u Ukrajini. Poučene vlastitim povijesnim iskustvom na novu rusku agresiju odmah su kao članice NATO saveza reagirale baltičke države i Poljska, a NATO savez na čelu sa SAD-om zajamčio je sigurnost svojim članicama. Upravo na znakovit datum, 22. lipnja ove godine američki ministar obrane Ash Carter u njemačkom gradu Muensteru obećao je da će SAD dati specijalne postrojbe, obavještajnu potporu i sofisticiranu vojnu opremu novim NATO-ovim snagama za brzo djelovanje, koje bi trebale odvratiti moguće buduće ruske akcije.
Nažalost, premda još uvijek nije kasno Hrvatska se nije pridružila NATO-vim postrojbama, premda je, zbog svoga geopolitičkoga položaja i istočne obale Jadrana koji zapljuskuje njezine žale, gotovo jednako ugrožena od ruskoga nastupanja kao i baltičke države s Poljskom. Naime, hrvatska istočna susjeda Srbija je saveznik Moskve, a zajednička vojna vježba “Srijem 2014.” održana potkraj prošle godine na poligonu u Nikicima, na kojoj je po prvi put u Srbiji prikazano i spuštanje oklopnih transportera iz transportnih zrakoplova “Iljušin”, bila je svojevrsni pritisak na ovu jugoistočnu granicu NATO saveza, koju Moskva, zbog svojih planova o izlasku na toplo more preko Hrvatske, pokušava realizirati.
Taj pritisak preko združene taktičko-vojne vježba specijalnih (padobranskih) snaga “SRIJEM-2014″, koji rezultirao najvećim desantom opreme i ljudstva ruske vojske u blizini hrvatskoga područja poslije inicijative kopnenoga zauzimanja prištinske zračne luke Slatina 1999., nije uplašio NATO savez i Amerikance, ali je zato u Hrvatskoj, barem u politčkoj vlasti izazvao, ako ne javno oduševljenje, očito potiho odobravanje. Taj pasivni govor i neaktivnost hrvatske politike prema Rusiji urodili su i odbijanjem razmještanja tenkovskih snaga na poligonu kod Đakova te za NATO-ve potrebe uporabu zračne luke Osijek.
Ne treba zaboraviti kako je u to doba na čelu Hrvatske stajao predsjednik Ivo Josipović, koji se kao rijetki europski državnik družio s Vladimirom Putinom na Olimpijadi u Sočiju, dok je europska politička elita demonstrativno, zbog ruskih operacija u Ukrajina, bojkotirala ruski spektakl.
Zato i ne začuđuje činjenica kako prema austrijskim medijima, uz još nekoliko europskih zemalja i Hrvatska ne želi objaviti svoje podatke o sudjelovanju u europskim sankcijama protiv Rusije.
Osim gospodarskoga pozicioniranja u Srbiji i Bosni i Hercegovini ruske su se poslovne ispostave počele, kako američki mediji navode, i po Hrvatskoj. Primjerice Lukoil je uložio oko 100 milijuna dolara u razvoj maloprodajne mreže kao i za najam naftnih terminala u Omišlju i Vukovaru, a Sber banka je kupovinom Volksbanke preuzelu mrežu u Hrvatskoj. Ruski investitor Igor Šamis je vlasnik šibenske Tvornice lakih metala itd.
Nakon političkih pritisaka, koji su se manifestirali porukama ruskoga ministarstva vanjskih poslova (31.listopada 2014.) kako je posjet američkog senatora Christophera Murphyja Hrvatskoj imao za cilj izvršiti pritisak na Zagreb da bi se Hrvatsku odvratilo od energetske i obrambene suradnje s Rusijom, nedavno je, potkraj svibnja, opet rusko ministarstvo, retorikom poput onoga protiv ukrajinskoga naroda optužilo Hrvatsku za konvertiranje 30 tisuća Srba na katoličanstvo te za nekažnjavanje navodnoga povijesnog revizionizma.
Ruska diplomacija u dokumentu je optužila Hrvatsku za „agresivni nacionalizam, etničku i vjersku netoleranciju usmjerenu uglavnom protiv Srba“ koji se, kako se navodi u izvješću, „suočavaju s ozbiljnim administrativnim i drugim preprekama u pronalasku posla i povratu imovinskih prava.“
Implicitno pak okrivljuje se i za diskriminaciju Cigana i nekažnjavanje. Kao svjetlu točku u Hrvatskoj rusko Ministarstvo vanjskih poslova vidi Antifašističku ligu (Zoran Pusi) i Ivu Josipovića.
Izvješće nosi znakovit naslov “Neonacizam: Opsana prijetnja ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava”. Riječ je o oživotvorenju nekadašnje staljinističe retorike u razdoblju neposredno poslije razvrgavanja savezništva s Hitlerom, a danas toliko očitoj na svim javnim manifestacijam, koje poduopire aktualni hrvatski režim.
Nedano svjedočenje Slavka Degoricije kako je bivši komunistički dužnosnik Josip Manolić završio Akademiju sovjetskoga NKVD-a u razdoblju neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, ne svjedoči samo o upteljanosti nove ruske politike u stvaranju proruskoga raspoloženja u Hrvatskoj, nego i o dubokim starim vezama, preko kojih se utječe na izbore za Hrvatski sabor. Nije li upravo možda i zbog toga Josip Manolić javno pokušao oklevetati predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, kako bi po naputcima iz Moskve spriječio možebitni dolazak HDZ-a na vlast.
Ne treba se čuditi smjelosti ove tvrdnje kad se očito sada zna da je i kleveta ruskoga Ministarstva vanjskih poslova rezultirala dovođenjem u pitanje kanonizacije hrvatskoga kardinala Alojzija Stepinca. To srbijanskoj strani, koja opetuje klevete hrvatskoga naroda iz razdoblja poslije Drugoga svjetskog rata, samo omogućuje sve snažniju realizaciju planova iz drugoga srpskog Memoranduma, čiji je temeljni cilj izlazak na granice Virovitica, Karlovac, Karlobag, a što se poklapa i sa starim, ali očito i novim ruskim projekcijama prema Jadrnskom moru.
Nekako istodobno kad je ministar iz srbijanske vlade Aleksandar Vulin napadao kardinala Stepinca usred Hrvatske, Srbija je zatražila izručenje zapovjednika srebreničke obrane u BiH – Nasera Orića, što samo potvrđuje prošlotjedne najave srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića kako Srbija interese svoje politike premješta u BiH, a onda i u Hrvatsku. U svjetlu svih tih događaja, ozbiljna bi vlast, a redarstvo poglavito sa svim svojim službama trebali gledati i na iscrtavanje nacističke svastike na stadionu u Splitu tijekom utakmice nogometnih vrsta Hrvatske i Italije.
U ovoj operaciji, koja bi mogla postići možebitno izbacivanje Hrvatske s europskoga nogometnoga prvenstva profitirale bi samo Srbija i njezini ruski zaštitinici, koji zajedno s hrvatskim orjunašima rabe retoriku, ali i metodologiju bivšega NKVD-a, OZN-e, UDB-e i KOS-a. Ako nitko drugi, onda bi oporba na čelu s predsjednicom Republike Hrvatske mogli bar utjecati da javnost razazna bit i cilj najnovijih proruskih operacija protiv Hrvatske.
Uostalom hrvatska je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zbog sve čvršćega povezivanja jugoistočne europske regije, najavila povezivanje Hrvatske s državama koje se protežu na prostoru od Baltika do Jadrana.
Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo
