RAZGOVOR S MLADENOM PAVKOVIĆEM, NOVINAROM I PUBLICISTOM, PREDSJEDNIKOM UDRUGE HRVATSKIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA 91.(UHBDR91.)
Mladen Pavković: «Manolić i Mesić su dva jarca koje više nitko ne shvaća ozbiljno»
Nakon povratka u Hrvatsku iz diplomacije prije dvije godine odmah sam počeo pratiti hrvatske domoljubne portale. Ubrzo sam uočio ime Mladena Pavkovića, koji se iz tjedna u tjedan javljao s novim domoljubnim akcijama i inicijativama….
koje su uglavnom bile usmjerene na obranu opravdanog Domovinskog rata i brojne zapostavljene branitelje, kako one poznatije koju su, poput generala Gotovine i Markača itd. bili u zatvoru u Hagu, do manje poznatog Veljka Marića, koji je nema tome dugo pušten iz srpskog zatvora. U hrvatskom iseljeništvu velika djela i aktivnosti hrvatskog branitelja, novinara i publiciste Mladena Pavkovića manje su poznata. Svakom Hrvatu i Hrvatici izvan Domovine, ali i ne samo njima, preporučam da prigodom dolaska u Zagreb svakako pogledaju izlog s knjigama i časopisima Mladena Pavkovića u Prolazu neboder između Trga Josipa Bana Jelačića i Bogovićeve ulice. To je bio i povod da danas jednog od najpoznatijih novinara i publicista iz redova hrvatskih branitelja zamolim da se kroz nekoliko odgovora na moja pitanja predstavi.
– Gospodine Pavkoviću, poznata je izreka prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da bez zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske 1990. godine ne bi bilo ni sadašnje samostalne hrvatske države. Do 1990. godine Hrvati izvan domovine i hrvatske emigrantske političke organizacije bile su na udaru jugoslavenske i hrvatske komunističke tajne poilicije, kojoj se sada sudi u Munchenu, jer su zagovarali rušenje velikosrpske i komunističke Jugoslavije i stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. da su Hrvati u Na početku hrvatskog oslobodilačkog Domovinskoga rata iznimno veliki obol u obrani Hrvatske dali su i Hrvati koji žive u izvan Hrvatske, poglavito oni u Australiji. Međutim, njihov obol se marginalizira, pa čak i prešućuje. Što je tome uzork?
– Imate pravo. A mnogi su istinski pomagali i pomažu. Stječe se dojam da su Hrvati koji žive izvan Domovine jedino dobri kad treba glasovati ili kad treba materijalno i financijski pomagati. Pomoć Hrvatskoj vojsci je stizala iz čitavog svijeta. Ljudi su dali koliko su mogli. Iz Australije je također stizala zapažena pomoć. Ali, kako vrijeme ide sve se to pomalo zaboravlja, iako je dovoljno bilo da Hrvati diljem svijeta na bilo koji način propagiraju Hrvatsku, jer mnogi ni ne znaju gdje je naša država i kakav se rat vodio za oslobođenje. A zašto se tako malo govori o pomoći Hrvata iz Australije, možda je glavni krivac bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić. Čuli smo da su baš njemu Hrvati iz Australije u vrijeme rata predali neke čekove, a on ih je navodno – izgubio!? Preko toga prije svega Hrvati iz tog dijela svijeta ne bi trebali prijeći. Mesić je za nas hrvatske branitelje čovjek kojeg ne želimo vidjeti u našim redovima, ali on se među nama i ne pojavljuje. Ide tamo gdje mu je bolje, među tzv. antifašiste i s njima pleše i pjeva „Žikina kola“.
– Kako gledate na prosvjede hrvatskih branitelja, na šator koji je podignut u Savskoj 66 u Zagrebu?
– To je sramota za državu. Branitelji i članovi njihovih obitelji prosvjeduju već mjesecima. Tek nedavno su počeli nekakvi pregovori s Vladom. Ljudi koji su bili prvi kad je trebalo i koji su dali svoje zdravlje za Domovinu osjećaju se sami i bez adekvatne pomoći. Gdje postoji u svijetu da bivši veterani na takav način prosvjeduju, da se čitave zime smrzavaju u šatoru, a da kraj njih prolaze državni dužnosnici, kao ministar branitelja Predrag Matić, a da ih i „ne vidi“. Osjeća se da nema poštovanja prema tim ljudima. Više se na žalost cijene ratni profiteri, dezerteri i izdajice nego oni čija bi imena trebala pisati zlatnim slovima. Putem medija ti se prosvjedi gledaju i u inozemstvu. Čudi me da „nikog nije briga“ za one koji su bili spremni i živote dati za slobodnu, samostalnu i neovisisnu hrvatsku državu.
– Dosad ste objavili i oko stotinjak knjiga, pretežno o Domovinskome ratu. Autor ste i knjiga o generalu Gotovini, Markaču, Kordiću, Mariću…Kako su primljene te knjige?
O tim ljudima koje ste nabrojili održao sam i oko 300 tribina. Čak i u Austriji, Njemačkoj i BiH. Dok su generali Gotovina i Markač bili nepravomoćno osuđeni na teške kazne zatvore, ja sam govorio i pisao da su – nevini. Bilo je različitih reagiranja. Na neke promocije kad su baš ova dva generala u pitanju došao je samo jedan čovjek. A kad su bili oslobođeni nastala je euforija. Odjednom su ih „svi“ zavoljeli, odjednom su dvorane bile prepune. Puno sam se založio i oko Veljka Marića, hrvatskog branitelja, kojeg su osudili u Beogradu na 12 godina robije. O njemu sam objavio dvije knjige. Ako me pitate u svezi financiranja tih knjiga, reći ću vam da sam ih uglavnom sam financirao. Žalosno, ali je tako.
– Podigli ste i brojna spomen-obilježja hrvatskim braniteljima, žrtvama srpske agresije?
Da, dosad sam podigao oko tridesetak Spomen-obilježja i Spomen križeva, od Vukovara, Koprivnice, Varaždina do Knina. Ne tražim neku zahvalu zbog toga, ali mi zahvale baš i nisu davali. Najponosniji sam što sam uspio podići Spomen križ u dvorištu vukovarske ratne bolnice.
– Već je malo poznato da ste deset godina organizirali i doček Nove godine u Vukovaru!
Dobro ste upućeni. Godinama sam dočekivao Nove godine kod Spomen križa podno Vuke u Dunav u Vukovaru. Sa mnom je bila i poveća skupina branitelja, stradalnika i članova obitelji poginulih. Neki su mi govorili da sam zbog toga za – psihijatriju. Jer dok svi slave, mi smo molili i sjećali se poginulih iz Domovinskoga rata. Naime, ja nikako ne mogu zaboraviti nevine Hrvate koji su dali svoje živote. Uvijek mislim kako bi se oni danas radovali da su dočekali slobodu i državu u Hrvatskoj.
– Vi ste, među ostalim, ratovali i u bosanskoj Posavini, gdje ste bili i ranjeni?
Da, bio sam tamo s dragovoljcima iz Koprivnice, pod vodstvom Željka Capića. Dobio sam metak prigodom povlačenja, kod Bosanskog Broda. O padu bosanske Posavine napisao sam i knjigu s nazivom „Dnevnik pakla“. Još mi danas nije jasno zbog čega je „šapatom“pao taj dio naseljen Hrvatima. Bio sam pripadnik i 117. brigade. Dobio sam čin natporučnika Hrvatske vojske na što sam iznimno ponosan. Bio sam i glavni urednik i osnivač „Gardista“, prvog vojnog lista Hrvatske vojske. Kasnije sam uređivao i neke novine hrvatskih branitelja i dragovoljaca.
– Poznati ste i po svojim humanitarnim akcijama…
Organizirao sam ih vrlo mnogo. Najviše sam pomagao vukovarskoj ratnoj bolnici kad je ravnateljica bila Junakinja Domovinskoga rata dr. Vesna Bosanac. Zatim sam iznimno ponosan za pomoć koju sam pružio gđa. Kati Šoljić, majci koja je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina. O njoj sam snimio i neke dokumentarne filmove i napisao knjigu.
– I o vama je Hrvatska radiotelevizija (HRT) snimila jedan dokumentarni film.
Imate pravo. Riječ je o filmu „Zlatno srce Mladena Pavkovića“. O meni je inače objavljena i monografija „Pobjednik ostaje sam“. Mislim da je u tom naslovu sve rečeno.
– Kako prolaze ljudi poput vas, koji su se toliko žrtvovali za svoju Domovinu?
Ako ne tražite priznanja i pohvale – dobro. Nevjerojatno je kako Hrvati brzo zaboravljaju.
– A da se Hrvati, zaslužni za stvaranje hrvatske države ne zaborave, vi ste pokrenuli i dodjelu Nagrade – Junak Domovinskog rata!
Prvi je to priznanje primio dr. Franjo Tuđman (posthumno). Organizirao sam tu svečanost u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Zatim je to priznanje primilo još desetak osoba. Zvuči nevjerojatno, ali Hrvatska još nema službeno ovo priznanje. Mi očito nemamo Junake Domovinskoga rata, ali „nemamo“ ni ratne izdajice i dezertere. Imamo tu i tamo nekog ratnog profitera. Mislim da su u tom pogledu pobrkani lončići.
– Koje ste knjige objavili u zadnje vrijeme?
Pa, nekoliko. Jedna je „Traži se živ ili mrtav Josip Broz Tito“, zatim sam objavio jednu knjigu Ante Kuneka iz Australije, koji na svoj način nastoji skrenuti pozornost na veliku upitnost identiteta osobe koja se predstavljala kao Josip Broz Tito i koji neprestano traži da ga se i mrtvog osudi. Dragan Vicković objavio je i knjigu razgovora s mojom malenkošću.
Kako objašnjavate najnovije pokušaje ortodoksnih hrvatskih i jugoslavenskih komunista i apologeta zločinca Tita, Josipa Manolića i Stjepana Mesića, da pred dolazeće izbore u Hrvatskoj u javnosti posiju sumnju među domoljubne glasače u Hrvatskoj o prošlosti predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je u zadnje tri godine uspio konsolidiratu stranku koju su na rub nestanka doveli dr. Ivo Sanader i Jadranka Kosor?
– Pitate me o dva hrvatska nesretnika, ili bolje rečeno jadnika. Oni znaju da gube tlo pod nogama i da dolazi vrijeme kad će njihova imena otići u ropotarnicu. Stoga jedan i drugi nastoje, u tim posljednjim trzajima, učiniti još više zla kako HDZ-u i g. Karamarku, tako i čitavom hrvatskom narodu. Misle da će se na taj način, pljuvanjem i bljuvanjem, spasiti. Međutim, za njih spasa nema. Bit će dobro ako će sve završiti njihovim lupetanjem, ako ne će, a trebao bio, da se već jednom i s njima pozabavi DORH i slične službe, jer „materijala“ ima dovoljno. Osim toga, ne treba gubiti vrijeme ni energiju na Manolića i Mesića jer ta dva „jarca“ više nitko ne shvaća – ozbiljno.
Razgovor vodio: Antun Babić/dragovoljac.com
