Silovanje Jugoslavijom
Ne prođe dan a da se hrvatski mediji ne ‘sjete’ nekih ‘važnih’ ‘velikih’ obljetnica iz vremena Jugoslavije, naravno, sve to u romansiranoj verziji. Mediji nam prikazuju prošlu ‘stvarnost’ kakva je trebala biti, a ne kakva je uistinu bila, prošlost na ovim prostorima nikada, osim devedesetih, nije bila nešto s čime bi se trebali ponositi. Čemu bi se trebali vraćati i čega bi se trebali s nostalgijom sjećati.
Samo u zadnjih mjesec dana ‘prisjetili’ smo se ‘Dana mladosti’, ‘Dana antifašističke borbe’, obljetnice smrti Josipa Broza Tita, Fiće, sletova, izleta, derneka.., sve što je imalo veze s Jugoslavijom, naravno, bilo je prekrasno, godine provedene u bivšoj državi bile su godine blagostanja i slobode. Na takvim nakaradnim povijesnim ‘sjećanjima’, temeljenim na revizionizmu, uglavnom, da sve bude puno zanimljivije, inzistiraju ratni profiteri, mediji u vlasništvu ljudi koji u Jugoslaviji doista ništa nisu imali te su bili obični klošari, odrpanci, doušnici, kokošari i alkoholičari.
Svakodnevno ‘ubijanje’ Jugoslavijom i nostalgijom za vremenima koja, barem u Jugoslaviji, nisu nipošto bila bolja nego što su ona danas, drži nas zarobljene na mjestu, u vremenu ideoloških podijela, o kojima ne bismo trebali ni razmišljati, a kamoli se na njima dijeliti. Nimalo slobodnija, nimalo kvalitetnija u ekonomskom smislu, bila je Jugoslavija, hrvatsko silovanje Jugoslavijom ideološkog je karaktera, ne radi se o nostalgiji za izgubljenom mladošću, već o prevari.
Slovenija se toga odavno oslobodila, osim na marginama, na kojima je moguće i kod naših zapadnih susjeda još uvijek naići na prodavače magle i trgovce uspomenama, Srbija također, te se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine i Hrvatske od jugoslavenskih laži i iskrivljenih uspomena dobro živi.
Kakvo je to pokvareno društvo bilo možda najbolje pokazuje činjenica da su generaciju koja je nama prethodila uspjeli uvjeriti da je neudobni Fićo, u koji nije moglo stati ni pet kilograma brašna, najbolji automobil na svijetu ta da su redukcije struje, bonovi za gorivo, nestašica osnovnih namirnica, jedan TV kanal i ubojstva UDB-e, vrhunac koji život može ponuditi čovjeku, tek smo devedesetih shvatili koliko smo zapravo zaostali i u kakvoj smo kolektivnoj zabludi živjeli, iako nam je već osamdesetih trebalo postati jasno da će razbojnička tvorevina nestati sama od sebe, urušena u svojim lažima, uništena iluzijom, obmanom i mržnjom koja ju je stvorila.
Iako je to možda pomalo radikalno, pa čak i bezobrazno reći, taoci smo generacije koja nas je stvorila, tek kad izumru posljednji jugoslavenski pioniri, unatoč medijskim i političkim razbojnicima, Hrvatska će početi živjeti normalnim životom, u susjedstvu s državama koji će nama biti susjedi kakve imaju Francuzi, Nijemci, Finci, Šveđani, Amerikanci, dakle, susjedi, manje ili više simpatični, možda prijatelji, ali nikada više braća. Nitko, to nas je već povijest trebala naučiti, ne zna mrziti kao što brata može mrziti brat. Mali korak je između ljubavi i mržnje.
Izvor: Tinolovka/Portaloko
