TEOLOŠKI KOMENTAR: Što će Crkva s Međugorjem?
Crkva je u velikoj muci – s jedne strane je tu očiti prst Božji koji se pokazuje u brojnim plodovima Međugorja, a s druge strane su tu beskonačna ukazanja koja mnogima postaju sve manje uvjerljiva. A po Papinom komentaru o naručivanju ukazanja, možemo zaključiti da je Crkvi osobito sporno kad se najavljuje kada i gdje će se Gospa ukazati
Bio sam desetak puta u Međugorju. Uvijek kao laik. Prvi put negdje sredinom 90-ih kad sam imao osamnaestak godina. Upoznao sam fra Slavka Barbarića, bio na njegovom seminaru kroz sedam dana – postilo se o kruhu i čaju. Molio sam se u crkvi i na Podbrdu, peo se na Križevac, ispovijedao se. Osjetio sam molitveni duh Međugorja, prohodao suvenirnice, upoznao ljude – dobre i loše, zdrave i bolesne.
Nisam vidio nikakvo čudo, ali nisam čudo ni tražio. Također, nisam nikada vidio ni jednog od vidjelaca, a nisam nikada ni imao poticaj da ih potražim jer Međugorje i Gospa, koju su vidjela jednostavna djeca, mi se učinilo autentično i od Boga poslano i nije mi trebala neka provjera.
Znam mnoge koji su se u Međugorju obratili, znam i neke koji su tamo ozdravili, a znam i neke ozbiljne ljude koji su tamo vidjeli neobjašnjive pojave…
I eto, mene isusovca, mole da napišem nešto o Međugorju jer da ovih dana o tome svi pišu. Nema valjda goreg zadatka koji možete dobiti – sigurno ću se nekome teško zamjeriti. A, pored toga, kod nas isusovaca, iskusio sam to već u novicijatu, Međugorje je jedina tema oko koje se i najstrpljiviji isusovci znaju ozbiljno posvaditi, pa bi i ovaj tekst, ne daj Bože, mogao uroditi kakvom svađom.
Crkva i privatne objave
Iole ozbiljnijem vjerniku je jasno da je isti Bog Isusa Krista koji vodi Crkvu i koji šalje Gospu da se narodu objavi. Jer Bog u sebi nije podijeljen, i kako nas Predaja Crkve uči, svi autentični vidioci i sveci uvijek su bili poslušni Crkvi.
Također, Crkva nas uči, da za spasenje nije potrebno vjerovati ni u jedno privatno ukazanje ili objavu, niti da će Bog ikoga tražiti račun u vezi vjere u privatna ukazanja i objave. Privatna ukazanja Bog daje da se učvrsti vjera, a učvršćivanje vjere sa sobom donosi i čvršće sjedinjenje s Crkvom koje je glava sam Krist. Stoga ako kojim slučajem treba birati između privatne objave i Crkve – uvijek treba birati Crkvu jer, što god Crkva o nekom privatnom viđenju odluči, u njezinu glasu je glas Božji.
Službeni stav Crkve o Međugorju
Važeći službeni stav o Međugorju je onaj iz 1991. godine gdje se kaže da se događajima u Međugorju ne može pripisati ništa nadnaravno, a da o ljudima koji tamo dolaze treba voditi pastoralnu skrb (To je inače uobičajeni način kako se Crkva postavlja prema svim takvim događajima koji još uvijek traju). No ovih dana se očekuje novi službeni stav o fenomenu Međugorja.
Jasno je da i službenoj Crkvi ne može promaći da je u Međugorju prisutan Božji prst koji se pokazuje u plodovima koje ta župa donosi – tisuće obraćenih, vraćanje sakramentima, osobito sakramentu ispovijedi kojem pristupaju stotine tisuća hodočasnika i, naravno, nitko ne može zanijekati da su ti plodovi na ovaj ili na onaj način vezani za ukazanja. Jer da ljudi nisu povjerovali da su ukazanja na Podbrdu istinita, ne bi bilo ni Međugorja kakvo poznajemo.
No, ipak, kao da danas ukazanja, ili bolje rečeno vidioci, postaju sve više i više teret Međugorja. Neki vidioci su sakupili na desetke tisuća viđenja, te je sve više onih koji počinju sumnjati u toliko brojna ukazanja. Da su ukazanja prestala, Međugorje bi, vjerujem, već davno bilo priznato kao svetište.
Također, Crkva tu uočava problem samog mjesta ukazanja. Pitanje je, naime, je li Međugorje mjesto Gospina ukazanja. Jer ako se Gospa vidiocima i vidjelicama ukazuje i na drugim mjestima po svijetu, postavlja se pitanje zašto uopće priznati Međugorje kao mjesto ukazanja.
Upravo iz ovih razloga se ponekad u kuloarima čuje da se razmišljalo odvojiti prvotna ukazanja, koja su se dogodila na početku na Podbrdu, od ovih maratonskih ukazanja koje traju godinama, a koja se navodno događaju po cijelome svijetu, pa onda priznati samo ta prva ukazanja.
No malo je vjerojatno da će se tako nešto dogoditi jer po kojem kriteriju i najstručnija komisija može sa sigurnošću utvrditi da se u prvom slučaju radilo o istinskom ukazanju, a kasnije, u ukazanjima po svijetu, da se radilo o nekakvoj fantaziji.
Uglavnom, Crkva je tu u velikoj muci – s jedne strane je tu očiti prst Božji koji se pokazuje u brojnim plodovima Međugorja, a s druge strane su tu beskonačna ukazanja koja, što duže traju, mnogima postaju sve manje uvjerljiva. A po Papinom komentaru o naručivanju ukazanja za sutra u četiri sata popodne, možemo zaključiti da je Crkvi osobito sporno kad se najavljuje kada i gdje će se Gospa ukazati.
Čuvati se zamki Sotone
Obično se vjeruje da su jednostavni ljudi neiskvareni, pošteni, iskreni i pravi vjernici, a da škola i znanje, kultura i obrazovanje kvare ljude i čine ih oholicama koji se protive Bogu. Tako se i u vezi Međugorja često čuje glas o oholim biskupima koji se protive Bogu i poniznim vjernicima koji se Bogu podlažu. No jesu li stvari baš tako jednostavne?
U povijesti je zaista bilo slučajeva gdje su veliki ljudi postali veliki zločinci i veliki otpadnici od Crkve. No je li to samo slučaj s ‘velikim’ ljudima, ili tako nešto može zahvatiti i ‘male’ ljude? Povijest nas uči da su često i jednostavni, mali ljudi bili nezamjenjivi kotačići u rukama Sotone u raznim totalitarnim režimima i da se upravo takvi mali i jednostavni ljudi u raznim ekstremnim okolnostima lako pretvore u zvijeri spremne ubijati i uništavati ljudske živote u raznim logorima i stratištima, kako smo se, uostalom, osvjedočili u nedavnom ratu na našim prostorima.
A ‘malima’ zapovijedaju ‘veliki’, naravno. Zlu su, tako, kao i dobru, podložni i mali i veliki, i obrazovani i neobrazovani, i kulturni i nekulturni. Ima zločinaca i svetaca i među jednima i među drugima. Pa tako i među malima i među velikima ima rušitelja Crkve i nevjernika. Kako onda u ovakvim slučajevima razlučiti gdje je dobro, a gdje zlo?
Crkva je zaštita od zla. Zato papa Franjo često kaže da je i on sin Crkve. Važno je to shvatiti, jer podložiti se sudu Crkve, znači podložiti se Bogu, a staviti vlastitu pamet i iskustvo iznad svega (makar se radilo o iskustvu ne znam ti kakvih čudesnih viđenja), može voditi, bar što se vjere tiče, u ruke Sotoni. A takve se stvari, kao što rekoh, događaju i obrazovanima i neobrazovanima, jednostavnima i kompliciranima.
Velika je, stoga, zabluda proglasiti sebe jednostavnim, malim vjernikom koji je u Međugorskoj Gospi našao istinu Božju i koji će se po Međugorju spasiti, a u Crkvi vidjeti zavjeru racionalista i masona koje je zaveo Sotona i usmjerio ih da se usprotive Bogu. Međugorje je za bilo kojeg vjernika ili vjernicu, bilo da se radi o Papi ili o nekoj jednostavnoj baki, dobro onoliko koliko čini da on ili ona sve više prione uz Crkvu, Crkvu koja je utemeljena na Kristu u Duhu.
Cijeli komentar možete pročitati ovdje.
