Urednik portala Misija o međugorskim vidiocima: TKO SAM JA DA IM SUDIM
Vidioci, po mojemu mišljenju, godinama nisu dobro vođeni. Oženili su se i udali, žive svoje živote, muče se kao i svi drugi ljudi, a istodobno ih pozivaju na sve strane. I tako rastrgani ne moraju uvijek biti u elementu. No, tko sam ja da im sudim, ili bilo tko od nas
Puno bure u čaši vode izazvala je tek jedna rečenica koju je izgovorio papa Frane tijekom jutarnje propovijedi u utorak 9. lipnja u kapeli Doma svete Marte, kad je, govoreći o onima koji svoj kršćanski identitet temelje na vidiocima koji mogu točno reći koju će poruku Gospa poslati u četiri sata popodne, urbi et orbi prostrujilo kako je Sveti Otac protiv Međugorja.
Istina, i sam je Bergoglio na povratku u Rim iz Sarajeva novinarima u zrakoplovu obznanio kako se uskoro sprema donijeti odluke u vezi s međugorskim fenomenom, pohvalivši pritom rad Međunarodne teološke komisije koju je osnovao njegov prethodnik, papa Benedikt XVI., a koja je nekoliko godina pretresala sve u vezi s Gospinim ukazanjima koja su u tom, nekad malom hercegovačkom mjestu počela još davne 1981. godine.
Komunistički teror
Bilo je to 24. lipnja, na svetkovinu Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče, kad je šestero tinejdžera iz zaseoka Bijakovića, krenulo iza svojih kuća u popodnevnim satima, skrivajući se od odraslih, jer su namjeravali potajice pušiti. No, dok su se oni u podnožju Podbrda spremali zapaliti duvan, iznenada se, prema njihovu svjedočanstvu, malo poviše prikazala žena u svijetloj haljini, na što su se oni razbježali svatko svome domu. Međutim, glas o tome što su vidjeli proširio se selom, i svima je odmah sinulo kako bi to mogla biti Gospa.
Sutradan u isto vrijeme krenuli su prema mjestu gdje su dan prije doživjeli susret s Gospom, a kako bi provjerili je li pojava od Boga ili nije, ponijeli su sa sobom blagoslovljene vode da bi je poškropili. Za razliku od prvoga dana, jedan momak nije htio ići na Podbrdo, a odustala je i Milka, starija sestra Marije Pavlović, koja je krenula umjesto nje. Novi je toga dana bio i najmlađi među njima, gotovo još dijete, Jakov Čolo. Ostali su ostali isti od prvog dana: Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković i Ivan Dragičević.
Budući da im se Blažena Djevica Marija, koja se nakon škropljenja blagoslovljenom vodom samo nasmijala i nije iščeznula, predstavila kao Kraljica Mira, 25. lipnja 1981. smatra se početkom Gospinih ukazanja, a skupina prozvana “međugorski vidioci” započela je novi život obilježen susretima s Majkom Božjom, ali i neprestanim pritiscima i istraživanjima, kako od strane policije u ono vrijeme komunističkog jednoumlja, tako i brojnih liječničkih i teoloških komisija.
Pomoć nadbiskupa Franića
Da se ne zaboravi, prvih dana ukazanja mostarski biskup Pavao Žanić stao je u obranu vidjelaca i fratara, a poslije je naglo promijenio mišljenje. Po svemu sudeći, u to se uplela dugogodišnja rak-rana crkvenog života na tim prostorima, tzv. hercegovački slučaj, odnosno nesporazumi između mostarskih biskupa i lokalnih franjevaca oko upravljanja župama, koji i dandanas traju. Neki kažu da je svoje prste u tome imala i famozna Udba.
A pastir koji je svojim utjecajem stao u obranu međugorskih zbivanja bez sumnje je ondašnji splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić, koji je nemalo zbog toga propatio, osobito sa strane crkvenih struktura.
Najveću je žrtvu za međugorsku stvar bez daljnjega pretrpio župnik s početka ukazanja fra Jozo Zovko. Osuđen je zbog verbalnog delikta, odnosno propovijedi, na montiranom komunističkom sudskom postupku. Odležao je i zatvorsku kaznu. No, partija nije uspjela u svome naumu. Očekivali su kad udru u pastira, stado će se razbježati…
I prevarili su se. Fra Jozo je, dok je još bio na slobodi, ponajprije zaštitio vidioce, a, što je još važnije, usmjerio je ljude koji su znatiželjno išli na Podbrdo da se počnu okupljati na večernjoj misi u župnoj crkvi, što je u vremenu koje je slijedilo obilježilo sva događanja vezana uz Međugorje. Tu su fratri, godinama, njegovali jednu normalnu i tradicionalnu duhovnost, na prvom mjestu sa svetom misom, a potom molitvama Vjerovanja, sedam očenaša, krunice…
Uspjeh fra Ivana Landeke
Vjernici u međugorskoj crkvi sv. Jakova i na oltaru na otvorenom iza nje često imaju prigodu klanjati se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, obavljaju pobožnost križnog puta na brdu Križevac. Međugorje je postalo najveća ispovjedaonica na svijetu, obraćenja su gotovo svakodnevna…
Tijekom rata na ovim prostorima tamo nije pala nijedna granata, ali su zato tone i tone humanitarne pomoći međugorskih hodočasnika, koje je koordinirao fra Leonard Oreč i udruga Međugorje-Mir, stizale potrebnima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. I ako mene pitate, nije nimalo slučajno što je naš Dan državnosti, odnosno proglašenje hrvatske neovisnosti, upravo na obljetnicu Gospinih ukazanja, 25. lipnja 1991.
Fratri su, na čelu s tadašnjim župnikom fra Ivanom Landekom u međuvremenu podignuli Majčino selo za pomoć djeci žrtvama rata, te ženama koje ne žele pobaciti svoju djecu, nego o njima brigu vode časne sestre. Fra Miljenko Stojić pokrenuo je Informativni centar, a međugorska radiopostaja čuje se diljem planeta. Pomaže se i ovisnicima, u Međugorju je i zajednica Cenacolo sestre Elvire, održavaju se međunarodna hodošašća za invalide, seminari za svećenike, bračne parove, a osobito je glasovit Susret mladih iz cijeloga svijeta…
Fra Slavko na putu svetosti
Duša međugorskih zbivanja bio je prerano preminuli franjevac Slavko Barbarić, koji je cijelog sebe predao u službu vidjelaca i hodočasnika. Nakon njegove smrti po njemu se nazvao Fond za pomoć talentima, a i dandanas tiskaju se knjige posvećene Gospinim porukama koje je za života napisao. Na njegovu grobu uvijek možete naći nekoga u molitvi, i mislim da nije daleko dan kad će se za njega pokrenuti crkveni postupak za uzdignuće na čast oltara.
I u ovom slučaju se pokazalo kako Međugorje ne ovisi o jednom čovjeku, jer nakon fra Slavkove smrti molitveni se život razvijao i dalje svojim tijekom. Mijenjali su se župnici i kapelani, do današnjega međugorskog župnika fra Marinka Šakote i hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, no čini mi se da su Barbarićevom smrti izgubili ponajviše vidioci. On im je bio duhovni voditelj, s njima je putovao svijetom, a i sam je svjedočio evanđeoske vrijednosti te ukazivao na bitne Gospine poruke: poziv na mir, vjeru, obraćenje, molitvu i post. Uvijek je i u svemu isticao kako nas Blažena Djevica Marija vodi svome sinu Isusu Kristu.
Vidioci, po mojemu mišljenju, godinama nisu dobro vođeni. Oženili su se i udali, žive svoje živote, muče se kao i svi drugi ljudi sa svojim obiteljskim, bračnim i osobnim problemima, a istodobno ih pozivaju na sve strane. I tako rastrgani ne moraju uvijek biti u elementu. Osim toga, oni nisu teološki potkovani, a i ljudi su kao i svatko od nas, mogući su različiti utjecaji, kao i pokušaji manipulacija onim što govore.
Dok ukazanja traju i dok su vidioci živi, zacijelo Vatikan neće donositi nikakav stav o nadnaravnosti događanja, no, valja očekivati da će papa Bergoglio, koji pokazuje iznimno milosrdno lice prema svim ljudima, isto takvo lice imati i za međugorske vidioce. Jer, možda bi najlakše bilo da su svi lijepo davno ušli u samostane ili se zaredili. Međutim, oni su, rekao bih, izabrali teži put.
Plodovi su važni…
Kao nikad dosad, danas je naravni brak i obitelj ponajviše na udaru diktature relativizma i Crkva je na ispitu kako sačuvati nauk koji joj je Bog dao u poklad, i obraniti najvažniju instituciju koja postoji na svijetu. Brak i obitelj. Mislim da su izborom bračnog poziva i oni pozvani biti svjedoci na tom najosjetljivijem području.
Parafrazirao bih na kraju papu Franu: tko sam ja da im sudim, ili bilo tko od nas, međugorskim vidiocima. Treba se držati one Gamalielove iz prvih crkvenih vremena, kad su bili proganjani apostoli, a on je židovskom sinedriju poručio da ih se okane, jer će se njihovo djelo po plodovima prepoznati; ako nije od Boga, samo će od sebe propasti.
Na tragu navedene Papine propovijedi u svetoj Marti, u svojoj skoroj odluci vrhovni svećenik bi mogao biti suzdržan glede onoga što se može govoriti o vidiocima i viđenjima, kao što su bili i neki članovi Međunarodne komisije s kojima sam razgovarao. Konkretno, isusovac pater Mijo Nikić. Koji isto tako smatra kako je pohvalom njihova rada Sveti Otac otvorio vrata, po svemu sudeći, priznanju Međugorja kao svetišta koje bi najvjerojatnije bilo pod direktnom nadležnosti Vatikana. Tome se nada i nekadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko.
U skladu s onim što je davno, na početku Gospinih ukazanja početkom osamdesetih prošlog stoljeća, konstatirao veliki teolog Hans Urs von Balthasar – tamo gdje se ljudi mole, ispovijedaju i doživljavaju obraćenje, to su dovoljni argumenti da se ono proglasi svetištem – Međugorje je odavno zaslužilo taj status.
PIŠE IVAN UGRIN/MISIJA
