IVICA ŠOLA: Perverzna proslava u Srbu, ministar Matić i lijepe partizanske kape
BIO BI RED DA OVE GODINE MINISTAR MATIĆ koju kaže o lijepim partizanskim kapama – Na perverznoj proslavi u Srbu opet smo svjedočili ne samo krivotvorenju povijesti, već i moralnoj degradacije cijelog društva koje takvo što dopušta.
I ove godine 27. srpnja u Srbu se održala proslava “Antifašističkog ustanka”, koji je zapravo bio masakr nad hrvatskim civilima. Upravo je proslava u Srbu paradigma Titovog “antifašizma”, prepunog nevine krvi civila. Unatoč, dakle, brojnim znanstvenim člancima i studijama iz kojih je kao suza jasno da to nije bio nikakav antifašistički ustanak, već masovni pokolj civilnog hrvatskog življa u režiji četnika i “partizana”, opet ćemo svjedočiti ne samo krivotvorenju povijesti, već i moralnoj degradaciji cijelog društva koje takvo što dopušta. Proslava u Srbu stoga nam je povod podsjetiti na institucionalna nastojanja zataškavanja komunističkih zločina, a tu u prvom redu mislimo na gašenje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina Drugog svjetskog rata. Na simboličkoj razini, gašenje Ureda je paradigmatski primjer zašto su krivotvorine poput ove u Srbu, a Srb je tek jedna u nizu, i dan danas moguće, te zašto se “nikako ne možemo okrenuti budućnosti, a ostaviti prošlosti.”
Pet godina za tekst Zakona o osudi komunističkih zločina
Ured je pak osnovan kao samostalna ustanova Republike Hrvatske, na temelju Zakona koji je donesen u Hrvatskom saboru 4. ožujka 2011. godine u redovnoj proceduri, konsenzusom više političkih stranaka tadašnje vlasti i oporbe, dakle i SDP-a. Donesen je na temelju Rezolucije Vijeća Europe iz 2006. o osudi komunizma i komunističkih zločina. Priprema samog Zakona trajala je gotovo pet godina, upravo zato jer je cilj predlagača bio postići politički konsenzus o tekstu Zakona.
O tekstu Zakona suglasile su se dvije najveće političke stranke, tada vladajući HDZ i tada oporbeni SDP (najveći su otpori pružani iz SDSS-a, pokušali su ga opstruirati i iz Ureda Predsjednika). Rezultat glasovanja bio je sljedeći: od 153 zastupnika 96 ih je bilo prisutno na glasovanju. Zakon je izglasan s 93 glasa “za”, jednim “protiv” i dva “suzdržana”. Od 20 prisutnih zastupnika SDP-a za Zakon je glasovalo njih 19, a jedan je bio suzdržan. Među zastupnicima koji su glasovali “za” su i potonji ministri u Milanovićevoj vladi: dr. Željko Jovanović, dr. Mirela Holy, Gordan Maras i Ante Kotromanović, te sadašnji potpredsjednik i predsjednik Hrvatskog sabora Nenad Stazić i Josip Leko, te politički “brandovi” lijevog krila SDP-a Marin Jurjević Baja, Biljana Borzan, Ingrid Mara Antičević…
Na temelju tog, političkim konsenzusom donesenog Zakona , a sukladno propisanoj proceduri, osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. S radom je započeo početkom 2012. godine.
Račanova komisija samo zagrebla zemlju
Ured je Zakonom ustanovljen kao javna ustanova i samostalna pravna osoba, upravo zato da bi se osigurala neovisnost od izravnog političkog utjecaja i izbjegla politizacija njegova rada. Sve postkomunističke države članice EU-a imaju slične urede, institute ili komisije. U niti jednoj takvi uredi ili komisije nisu integralni dio izvršne vlasti, jer je to nespojivo s funkcijom neovisnog istraživanja i utvrđivanja činjenica.
U Hrvatskoj se išlo na široki politički konsenzus oko donošenja Zakona i osnivanja Ureda, upravo zato što se tema komunističkih zločina u posljednjih dvadesetak godina pokazala društveno i politički iznimno osjetljivom. Naime Državna komisija za istraživanje komunističkih zločina koju je osnovao Hrvatski sabor (kolokvijalno poznatija kao Vukojevićeva komisija) ukinuta je dolaskom na vlast Račanove lijeve koalicije 2000. Tek 2003. Račanova vlada pri MUP-u osniva posebne odjele za istraživanje zločina poraća. Prema njihovim istragama, samo na teritoriju Republike Hrvatske ima više od 600 masovnih grobnica u kojima se, prema policijskim procjenama nalazi do 90.000 žrtava ratnih i ponajviše poratnih likvidacija. Međutim, probnih iskapanja kako bi se provjerili navodi, a pogotovo ekshumacija, bilo je iznimno malo.
Kako su sve postkomunističke države članice EU, nakon prvobitnih problema i opstrukcija, daleko odmakle u istraživanju i osudi zločina komunizma i odale poštovanje njegovim žrtvama, i kako je to dio europskog standarda odnosa prema totalitarnim režimima, ovaj Zakon i ovaj Ured, trebali su predstavljati svojevrsnu nultu točku u suočavanju sa zločinima komunističkog režima – utvrđivanje činjenica o žrtvama i okolnostima njihova pogubljenja te odavanje počasti, odnosno obilježavanje i održavanje grobova.
Bizantinizam Milanovićeve vlade na djelu
Činjenica da je Ured osnovan kao samostalna ustanova posebnim Zakonom, koji je izglasan političkim konsenzusom, trebala ga je zaštiti od političkih pritisaka pri bilo kojoj promjeni vlasti. A onda slijedi bizantinizam Milanovićeve vlade.
Tek što je Ured započeo s radom, počinje se osjećati neprijateljsko držanje ministra branitelja Predraga Matića i njegova pomoćnika pukovnika Ivana Grujića prema Uredu. Stižu informacije da na zatvorenim sastancima Vlade i SDP-a šire difamacije o nelegalnosti Ureda i nužnosti njegova pripojenja, koje krajem veljače postaju i javne, Matić to spominje u intervjuima.
Ministarstvo branitelja istodobno priprema novi zakon, po hitnoj proceduri, kojim će ukinuti Ured, a njegove djelatnosti integrirati, odnosno utopiti u Ministarstvo branitelja u Upravi za nestale, kojoj je na čelu puk. Grujić. Nakana je jasna: podrediti istraživanje komunističkih zločina izravno izvršnoj vlasti i staviti ga pod nadzor upravo onih starih komunističkih (udbaških) struktura koje su te zločine činile. Tako je pukovnik Grujić prije devedesetih bio operativac SDS-a u Osijeku, osoba od povjerenja Josipa Perkovića, koji ga je devedesetih doveo u Zagreb kao svog vozača. Zato ga ovdje u Osijeku odakle je potekao, pa i u ministarstvu, kolokvijalno zovu “šofer Udbe”. S obzirom na njihovu zajedničku povijest, Grujić oduvijek slovi kao osoba od velikog Perkovićeva povjerenja i dio njegove mreže. I sam Josip Perković je, jamačno, izravno bio zainteresiran za političku eutanaziju Ureda, jer se u nadležnosti Ureda nalaze i zločini komunističkih obavještajnih službi nad hrvatskim političkim emigrantima u inozemstvu, a Perković je tada, kako je poznato, bio optužen pred njemačkim sudom za ubojstvo Stjepana Đurekovića, i nakon hrvatskog pristupa Europskoj uniji i stupanja na snagu jedinstvenog europskog uhidbenog naloga trebao je biti izručen. Nije potrebno podsjećati koliko se Milanovićeva vlada opirala tome.
Oglušili se na sve apele da ne gase Ured
U međuvremenu je na adrese vladinih dužnosnika stiglo više apela za očuvanje samostalnosti Ureda. Tadašnji predsjednik Komisije Justitia et Pax HBK, mons. Vlado Košić, pisao je potpredsjedniku Vlade Nevenu Mimici i ministru branitelja Predragu Matiću, predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić premijeru Milanoviću, predsjednik kluba europskih pučkih stranaka u Europskom parlamentu Joseph Daul je poslao otvoreno pismo premijeru Milanoviću.
Unatoč tome, vladajuća većina Kukuriku koalicije već je kroz proračun unaprijed Ured “pripojila” Ministarstvu branitelja (odbivši amandman Davora Stiera), a ministar Matić je poslao u hitnu proceduru novi zakon.
No suprotno nastojanjima vladajućih, koji su željeli ugasiti Ured tiho i neprimjetno, o tom se pitanju povela javna diskusija, što je malo otežalo odluku. Procjena je da je za konačnu odluku o puštanju novog zakona u proceduru Milanovićeva vlada vjerojatno još ispitivala moguće reakcije Crkve i europskih pučana (aktualni HDZ nije saveznik na kojeg se moglo računati, čast izuzecima). S druge strane, kako se pretpostavljalo, pritisci bivših obavještajnih struktura, osobito iz Ureda predsjednika Josipovića za gušenje samostalnosti Ureda i njegovu integraciju u Ministarstvo bili su nezanemarivi. Tamo je, naime, stolovao Perković junior.
Čuvaju monopol na tumačenje zločina komunističkog režima
Zašto je bilo bitno sačuvati samostalnost Ureda ili barem ne dopustiti da šaptom padne? Samo naoko izgleda nelogičnim da dijelovi lijeve vladajuće strukture i starih obavještajnih struktura ulažu toliki utjecaj i trud kako bi ukinuli i u Ministarstvo branitelja utopili jedan mali, tek osnovani ured, koji ima pet ljudi, čijim se ukidanjem ništa ne štedi… Kratkoročno, na taktičkoj razini oni uistinu žele usporiti, ili privremeno zaustaviti istraživanja te relativizirati komunističke zločine. No iza tolikog truda se, po mom mišljenju, krio strateški ključan cilj – “oni” žele sačuvati monopol na istinu o komunističkom režimu i njegovim zločinima i monopol na tumačenje istine. Na duhovno-idejnoj razini, oni stavljanjem istraživanja zločina komunističkog režima izravno pod izvršnu vlast i izravno pod nadzor bivših komunističkih struktura po drugi put ubijaju žrtve i nastoje ostvariti i europski monopol na tumačenje istine o njima.
Nakon što je Ured ugašen od strane istih lijevih koji su za njegovo ustrojavanje bili onomad glasovali (!?), time će ti isti stvoriti dojam da su oni legitimni istražitelji i tumači zločina komunističkog režima i kao takvi ući će u europske projekte, ali smatram kako će to biti ponovljena nepravda nad žrtvama, samo u drugom obliku. Tu je i pravna nelogičnost – Ministarstvo branitelja je servis za prava branitelja iz Domovinskog rata i nema nikakve logične veze s istraživanjem zločina komunističkog režima, niti ima kapacitete za takav posao, a kao tijelo uprave je produžena ruka politike, što ubija osnovni smisao i Zakona i Ureda i rezolucija Vijeća Europe o istraživanju zločina komunističkog režima i suzbijanju komunističkog nasljeđa.
Slavlje na mjestu zločina nad hrvatskim narodom
Kada smo kod povijesti ustrojavanja Ureda za vrijeme bivše, HDZ-ove vlade, a u kontekstu “antifašističkog” ustanka u Srbu, gdje je istinabog Grujić ipak poduzeo iskapanja četničkih i antifašističkih civilnih žrtava ondje, treba reći da se u procesu ustrojavanja Ureda njemu najviše protivio tadašnji koalicijski partner HDZ-a, Pupovčev SDSS, a Mile Horvat (SDSS) je glasovao protiv. To, dakako, nije bilo čudno jer, kako ovih dana piše narod.hr, postoje mnogobrojna svjedočanstva, literatura kao i članci o navedenoj materiji koji govore o detaljima strahota koje su se događale u okviru “ustanka naroda Like i Korduna” čiju proslavu i danas, već godinama, 27. srpnja u Srbu organiziraju Srpsko narodno vijeće (SNV) i Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA). Ovoj proslavi svake se godine odaziva niz visokorangiranih političara, među ostalima Stjepan Mesić, Milorad Pupovac te Ivo Josipović, čije riječi i danas pamtimo: “Kape partizanke su lijepe kape, one nose tu poruku ljubavi i mira.” Bivši predsjednik Josipović možda ove godine ode u Srb kao privatna osoba, a idealna institucionalna zamjena bio bi ministar branitelja Predrag Matić Fred koji je uložio značajne napore kako bi ugasio Ured, skoro kao u “raskrinkavanje” lažnih branitelja što se, zapravo, pokazalo kao perfidno stigmatiziranje braniteljske populacije.
Podsjećanje na ovu diverziju oko istraživanja komunističkih zločina i gašenja Ureda neovisnog od (aktualne) vlasti uoči perverzne proslave u Srbu iz perspektive nevinih žrtava “lijepih partizanskih kapa” i “antifašističke ljubavi”, jest podsjećanje na podvalu u kojoj sami akteri totalitarnog sustava postaju institucionalizirani istraživači žrtava tog istog sustava. U tom kontekstu, ne bi bilo zgorega da Milanovićeva vlada ustroji tijelo koje će istraživati žrtve “antifašističkog” ustanka u Srbu, a za predsjednika toga tijela predlažem Vojislava Stanimirovića.
Sretan vam, dakle, ovaj blagdan “lijepih partizanskih kapa” i “antifašističke ljubavi” prepun krvi žena, djece i staraca.
Autor: Ivica Šola/ 7 Dnevno
