Ne tako daleko, malo bliže od ISIL-a, tamo je Srbija!
U svakoj svojoj rečenici srbijanski politički vrh pokušava revidirati povijest i odbija priznati odgovornost za rat u nedavnoj prošlosti.
Pokušaji političkog vrha Srbije da još jednom relativiziraju legitimnost vojno-redarstvene akcije Oluja imaju puno dublje značenje od dnevno-političke provokacije. Takvo ponašanje srbijanskog premijera Vučića i njegovih ministara Vulina i Dačića govore nam da se ta država još nije oslobodila Miloševićeve ekspanzionističke politike utemeljene na Memorandumu SANU. Nije potvrda toj tezi samo nedavna rehabilitacija četničkog vojvode Draže Mihailovića.
U svakoj svojoj rečenici srbijanski politički vrh pokušava revidirati povijest i odbija priznati odgovornost za rat u nedavnoj prošlosti. Današnja srpska službena politika opasno podsjeća na ono što se nekad događalo u Iraku. Doduše, nema više Sadama Huseina, kao što nema ni Slobodana Miloševića, ali zato imamo ISIL i Vučića i Dačića. Imamo opet agresorske pretenzije prema susjednim državama, kako s teritorija Iraka, tako i iz Beograda. Ova teza se nekom može učiniti previše radikalnom, ali pogledajmo kako su se kretala politička zbivanja u Srbiji i Iraku.
Nekako u isto vrijeme kad su se po cijeloj Hrvatskoj raspoređivale trupe JNA radi lakšeg obračuna s novoizabranom demokratskom hrvatskom vlasti, irački diktator Sadam Husein napao je Kuvajt. Prije nego su se konačno odlučile dati blagoslov Hrvatskoj da bez posljedica može oružjem osloboditi svoja okupirana područja, velike svjetske sile su pokrenule veliku vojnu akciju protiv Sadama Huseina. Odlučili su ga samo oštro opomenuti, ali ne i konačno ga maknuti s vlasti. On im je ipak trebao kao saveznik u borbi s Iranom. Naime, jedva nekoliko mjeseci prije nego će Husein napasti Kuvajt, završila je dugogodišnja agresija Iraka na Iran. Bez uspjeha. Zapadni saveznici nikad nisu kaznili Irak zbog toga.
Kad je JNA krenula protiv hrvatskog naroda zapadnim saveznicima nije palo na pamet kazniti Beograd zbog toga. Tek kad su počinjeni strašni ratni zločini u Vukovaru i kad je razoren Dubrovnik svijet se odlučio za ekonomske sankcije. I ništa više. Kad je Milošević zakuhao i rat u BiH, te počeo pokazivati otvorene pretenzije prema Makedoniji, a nakon genocida u Srebrenici i pod neposrednom prijetnjom još većeg u Bihaću, svijet je odlučio dopustiti Hrvatskoj da vojno riješi problem okupacije dijela vlastitog teritorija i da pomogne susjednoj BiH u slamanju srpske agresije. Zapadni saveznici tada još nisu bili spremni izgubiti Miloševića, baš kao ni Sadama Huseina. Kad su hrvatske snage trebale ući u Banja Luku, što bi u potpunosti slomilo srpsku agresiju u BiH, ali i vjerovatno olakšalo micanje Miloševića s vlasti, SAD su se tome strašno usprotivile. Morali smo Srbima vratiti znatni dio oslobođenih područja u BiH.
Hrvatska vojska je u BiH bila na temelju sporazuma potpisanog s tom državom 22. srpnja 1995. u Splitu.
Tek kad je Sadam Husein počeo pružati preveliku podršku al Qaidi, terorističkoj organizaciji koja je izvela napad 11. rujna 2001. na Svjetski trgovački centar u New Yorku, SAD su shvatile da s diktatorima i agresorima nema suradnje.
Tek kad je Milošević na Kosovu ponovio ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH, SAD i saveznici su shvatili da ratni zločinci ne mogu biti dobri politički suradnici.
Vojnim opcijama s vlasti su maknuti i Sadam Husein i Slobodan Milošević. Što je ostalo iza njih?
Irak je država u kojoj nikad nije stvorena stabilna vlast. Kao posljedica kolonijalne politike taj jedinstveni teritorij nasilno je održavan kao jedna država jer je to bilo u interesu velikim silama. Da su se Kurdi odcjepili, to bi loše utjecalo na stabilnost države. Da su se šijiti priklonili Iranu, to bi stvorile preveliku i prejaku državu na području Bliskog istoka, što nikako ne bi htjela Saudijska Arabija, najvažniji američki naftni saveznik. Ukratko, Irak je bio neka vrsta Jugoslavije. Od raspada slavenske multinacionalne tvorevine zazirali su u Londonu i Parizu bojeći se obnove njemačkog utjecaja u Europi i to na važnoj osovini Baltik – Jadran.
Na prostoru Iraka izrastao je ISIL, teroristička organizacija koja pod kontrolom drži velike dijelove teritorija te države i susjedne Sirije, prijeteći i ostatku svijeta. Svijet sa sve manje ograda taj prostora naziva Islamskom državom, ne mareći što se tako neopravdano potiče generalno negativan stav prema jednoj od dvije najveće svjetske religije. Čak nitko niti ne pokušava zaustaviti financiranje ISIL-a od prodaje nafte. U ovom trenutku onima koji odlučuju o miru u svijetu od svega toga važniji je pritisak koji ISIL radi na režim u Siriji kojeg snažno podržava Rusija.
Srbija je nedavno blizu granice s Hrvatskom održala zajedničke vojne vježbe s ruskom vojskom. Rusija otvoreno pokazuje pretenzije prema Grčkoj koja prijeti udaljavanjem od EU i ostatka zapadnog svijeta zbog velike financijske krize u kojoj se našla. SAD i zapadni saveznici na svaki način pokušavaju spriječiti povećavanje utjecaja Rusije na Srbiju i njezino političko vodstvo, a posebno na Grčku. Beograd to vješto koristi i odbija proći katarzu koju bi nakon svih izazvanih ratova Srbija morala proći ako se želi priključiti ostatku civiliziranog svijeta. Umjesto toga, Srbija se i dalje ponaša agresivno. Ona sebi prisvaja pravo na Zakon o generalnoj jurisdikciji uz pomoć kojeg hapsi političke i vojne čelnike država u kojima je započela krvave ratove. Srbija političkim izjavama i porukama upućenim Hrvatskoj jasno govori da prijetnja nekim novim ratom, odnosno da posezanje za hrvatskim teritorijem još nije izbrisano iz njihovih glava. Srbija odbija priznati neovisnosti Kosova, baš kao što Grčka stvara probleme oko neovisnosti Makedonije. Na zapadu nemaju rješenje za taj agresivni savez, a silno se plaše utvrđivanja ruskog utjecaja na tom području. I zato sad sve to toleriraju. Baš kao što su tolerirali stvaranje ISIL-a radi rušenja režima u Siriji. A danas ti teroristi ubijaju stotine ljudi dnevno i ruše neke od najvažnijih povijesnih spomenika naše civilizacije. Baš onako kao što su srpski agresori rušili i razarali Dubrovnik.
Ako netko još uvijek ne vidi dovoljno jaku vezu između ISIL-a i današnje srbijanske vlasti, neka se zapita čemu služi najavljeni srpski referendum u BiH. Samo da podsjetim, brojni srpski referendumi bili su uvod u agresiju na Hrvatsku. Nju u Beogradu i danas tumače kao srpsku pobunu u Hrvatskoj zaboravljajući objasniti zašto je Jugoslavenska armija tijekom cijelog rata plaćala 6.000 oficira i podoficira na okupiranim područjima Hrvatske. Oni odbijaju priznati istinu, te organiziraju nove referendume i nakon četvrt stoljeća.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
