NOVA BALVAN REVOLUCIJA?! Počela hajka na hrvatske medije!
Počela je hajka na naša glasila – je li ovo 1990. i uvod u Balvan revoluciju?
Nedoraslima jeftinim KOS-ovim perfidijama njegovo elektronsko glasilo u RH Novosti, na izdašnim jaslama poreznih obveznika Hrvatske, iz dana u dan servira priču o širenju “mržnje”, a što posebno čine “opskurni” portal Dnevno i tjednik 7Dnevno – glasila u vlasništvu iste tvrtke. Uvodni je to dio scenarija koji je konačno ogoljen u najnovijem tekstu stanovitog Nikole Bajte, a nastavak će biti HND Aleksandra Lekovića, Slavice Lukić i ostalih Puzata (inverzija imena Hrvat) pa potom DORH, EU, a onda i Đeneralštab i Vojkica lično – sve u svrhu vaskra Srbije od Jadrana do Đerdapa i Vardara. No danas možete jedino da pevate: Tamo daleko, daleko OD MORA, tamo je zemlja moja…
Milorad Pupovac, sveučilišni profesor i predsjednik Srpskog demokratskog foruma, uporno nastoji velikosrpsku agresiju na RH prikazati građanskim ratom za čiji su početak najmanje krivi hrvatski Srbi. Ne samo to, njegova je zadaća nekritičko oživljavnje trauma II. svjetskog rata, zasnovanog na obrascima jugoslovenskih historičara i notornih velikosrpskih izmišljotina. Naravno, u tome ga podržavaju Hrvati koji su povezani s istim središtima srbijanske moći – od SANU-a, preko Generalštaba JNA, do KOS-a i BIA-e i njihovih medijskih filijala. Pupovac je Srbin iz Hrvatske koji nije držao potrebnim oružano braniti svoju potpuno razoružanu domovinu koju je bestijalno napala, ognjem i mačem, jedna od moćnijih europskih armija, koja je u Hrvatskoj počinila nesumnjiv genocid, kulturocid i svirepo razarala hrvatska naselja od Vukovara na istoku do Dubrovnika na krajnjem njenom jugu. Naprotiv, njegovo javno djelovanje sve se više svodi na produbljivanje ionako velikog jaza u srpsko-hrvatskim odnosima.
Ni riječi o razaranju Hrvatske
Stotine hrvatskih sela u ratnom je vihoru sravnjeno sa zemljom, a njihovo stanovništvo mahom je pobijeno ili prognano iz svojih domova. Okupatorski tenk i čizma zgnječili su hrvatske krajeve od rubova Sinja do koranskog mosta u Karlovcu – široko od granice s BiH do nadomak splitskom, šibenskom i zadarskom zaleđu, pa onda velike dijelove zapadne Slavonije te čitavi hrvatski Srijem i Baranju, kao i rubove Posavine i istočne Slavonije. Od mosta na Bistrini pri ulasku na Pelješki poluotok pa sve do Prevlake hrvatski je teritorij (gotovo u cijelosti naseljen Hrvatima) prisajedinjen SAO Istočnoj Hercegovini, s “otokom” Dubrovnikom kao slobodnim teritorijem otrgnutim od matice zemlje. Razbojstva, pljačke i palež hrvatske zemlje i imovine “očišćene od ustaša” uzduž gotovo dosegnute crte velike Srbije, Karlobag – Karlovac – Virovitica, bjesomučno granatiranje i bombardiranje hrvatskih naselja, uključujući i same Banske dvore u Zagrebu, sve je to dio paklenog nauma memorandumske politike. Dok se ovo događalo Srbi na tim “oslobođenim” teritorijima su imali i te kakvog udjela u zločinu i podršci okupaciji vlastite domovine koje su provodile četničke horde i jugozločinačke vojske skupljene iz svih srpskih zemalja. Koliko su bili sigurni u opstanak svoje tvorevine najbolje pokazuje i nepristajanje na takozvani plan Z4. Dvadeset i nešto godina nakon ovih događaja, ne pijani četnički koljač, već intelektualac Pupovac pokušava sve njih – dakle ratna zvjerstva potpuno srbiziranog JNA naoružanog do punine prisvojenim oružjem nekad jugovojske i oružjem teritorijalnih obrana pojedinih republika, među njima i Hrvatske, s paravojnim formacijama šešeljevaca i arkanovaca ojačanih postrojbama regularnih srbijanskih policijskih i specijalnih policijskih snaga, s petom kolonom u vitalnim institucijama RH i tako redom – svesti na građanski rat. Nasuprot toj sili stajao je jedan narod kojemu je uskraćeno (često i od vlastitih izroda, raznih buda i markovića) elementarno pravo na obranu golog života, vlastitih obitelji, imovine i svetinja koje mu pripadaju. Kad je ta razularena banda raznih martićevaca, vučurevićevaca i hadžićevaca – u koje se ubrajaju i braća i rođaci Milorada Pupovca – doživjela svoj logični finale i snagom hrvatske ratničke časti, viteštva i junaštva naslutila Oluju s Dinare, uz već teški šok munjevitog Bljeska, zaputila se u prijestolnice svojih političkih i intelektualnih vođa – akademika, đenerala i vojskovođa tipa Karadžić i Milošević. I ovaj put taj nesretni i izmanipulirani puk po iznimno organiziranom scenariju iz Beograda zaputio se, donekle osviješćen vlastitom sudbinom, ne u mir i spokoj već u novu avanturu seoba i prvine srpstva – naseliti vekovno srpsko Kosovo i odigrati do kraja rolu svojeg svetosavskog poslanja u stvaranju Srbije od Jadrana do bugarske i rumunjske granice. Tko o ovome želi nešto više saznati, uključujući i intelektualca Pupovca, neka prouči knjigu srpskog đenerala Milisava Sekulića pod naslovom “Knin je pao u Beogradu”.
Pitajte srpskog generala Sekulića tko vas je protjerao
Prema autoru knjige, odluka Vrhovog savjeta tzv. Krajine o evakuaciji stanovništva je zapravo potpisivanje kapitulacije, budući pravog razloga za odluku o evakuaciji, gledano s vojne strane, nije bilo. General Sekulić kao glavne krivce za takvu odluku navodi Milana Martića i zapovjednika Glavnog štaba krajinske vojske generala Milu Mrkšića. Evakuacija je započela u svim krajevima, osim na Kordunu gdje vojno-političko vodstvo RSK nije bilo upoznato s odlukama iz Knina. Jedno je sigurno, autor knjige ni najmanje ne dvoji tko je kriv za srpski egzodus iz Hrvatske i glavne krivce nalazi u Martiću, Mrkšiću i Miloševiću. Ovdje je važno da general Sekulić nije šonjo i etnobiznismen, ili tek sitni Kosov slugančić, već Srbin koji nema nikakve veze s tzv. Krajinom, a koji je ugodnu fotelju štapskog oficira zamijenio s užarenom stolicom u Generalšatbu tzv. Vojske Srpske Krajine.
Nasuprot golemoj svesrpskoj oružanoj sili nalazili su se bojovnici hrvatski, časne mladice viteške ratničke prošlosti hrvatskog naroda predvođene, kad je o Oluji i ne samo o njoj riječ – znanjem, hrabrošću i viteštvom obdarenim generalom Gotovinom. On je jedan od hrvatskih povijesnih prvaka vojničkog umijeća i časti ratovanja. Rame uz rame s njim borio se i general Markač, koji je kao zapovjednik postrojbi specijalne policije vojnički časno izvršio naložene mu zadaće u za hrvatski narod prevažnoj oslobodilačkoj akciji Oluji. O pojedinačnim zločinima u nastaloj kaotičnoj situaciji i brojnosti događaja koji su se mijenjali iz minute u minutu u ovakvim analizama je nepotrebno govoriti, makar se oni ničim ne mogu opravdati i treba(lo) ih je sankcionirati.
I nakon svega rečenog, Milorad Pupovac iznosi sada i uvrede na račun hrvatske državne politike i odluke hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da imenuje generale Markača i Gotovinu u Vijeću za domovinsku sigurnost. Pupovac to tumači kao dodatni pritisak na hrvatske Srbe, a za što je, naravno, odmah dobio veliki publicitet i pohvale u Beogradu. Gospodine Pupovac, srpsko-hrvatske odnose ne remete ovakve odluke hrvatskog državnog suverena, već razni vulini, novomemoramdumovci i sanjari još jednog vaskrsenja Velike Srbije, luđaka i krvnika tipa Šešelj, sve do njegovih posilnih vučića i mačića.
No, finila su vrimena kad se o sudbini hrvatskoga naroda odlučivalo u Beogradu, i politike Pupovčevih mentora i pokrovitelja za manipulaciju srpske manjine u Hrvatskoj. Kako je hrvatska država razvila do najvećeg stupnja europske pravne i demokratske stečevine, ona sva pitanja svojih manjina – uključujući i srpsku – rješava i rješavat će u – Zagrebu, a od Beograda samo očekuje – da ista ta mjerila primijeni i na hrvatsku manjinu u Srbiji.
Početnik Bajta i velikosrpske Novosti na izdašnoj dudi hrvatske države
Stara, državna cesta D1, negdje na pola puta između Zagreba i Splita lagano zavija oko zelenog brda s čijeg vrha okolinom dominira glomazna nakupina arhitektonskog otpada: bijelo zdanje Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Oblikovana nakaradnim političkim idejama, nesretna betonska rugoba nije mogla drukčije ispasti. Zamišljena je kao nacionalno svetište svih muka, stradanja i mučenika hrvatskog naroda, čiji popis počinje sa starokršćanskim svecima, ali ne završava s poginulim hrvatskim braniteljima. Prošle subote dopunjen je i imenom živućeg ratnog zločinca Darija Kordića, kojeg je sisački biskup Vlado Košić, već u prvoj rečenici homilije na Danu hrvatskih mučenika pozdravio pred okupljenim masama kao “suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina”.
Ovo je tek dio teksta velikosrpske lamentacije objavljene na Malu Gospu ove godine u samostalnom srpskom tjedniku NOVOSTI iz pera člana štaba Draže Mihailovićeva, stanovitog Nikole Bajte. Ima tamo još puno toga što se s nevjericom promatra i ne da čitati. Kako ne bi bilo zabune,taj isti Bajta je za svog vojvodu Šešelja napisao da ga “ubi vlastita riječ”, ne nalazeći na njemu nikakve, ama baš nikakve krivice za četnička zvjerstva diljem RH, BiH i Kosova. Pustimo Bajtu da sam govori: Za razliku od 160 procesuiranih iz ostalih haških predmeta, nema dokaza da je Vojislav Šešelj tijekom rata fizički sudjelovao u ubojstvima, mučenjima i razaranjima, niti da za te zločine snosi zapovjednu odgovornost. Šešelj nije direktno upravljao ni državnim aparatom niti vojnim snagama ni jedne od zaraćenih strana… Kordić je ratni zločinac, a s čime je on, Bajta, zapovijedao?
TREF:Narode hrvatski, ima li granica velikosrbizmu od 90-ih do danas? Spomenute Novosti ne izlaze na Ravnoj gori, pa niti čak u Beogradu ili Banjaluci, već tu u srcu hrvatskog naroda; usred središta svih njegovih atribucija kulture, znanosti i vlasti – i to od 1999. godine. To je glasilo Pupovčeva SNS-a, a financijski ga izdašno potpomažu Savjet za nacionalne manjine RH i, dakako, srbijansko Ministarstvo kulture. U njemu nećete ništa naći o suživotu Hrvata i Srba, a da pri tome nije u igri druga, Hrvatskoj strana i još uvijek neprijateljska – Srbija. Kao da se srpski problemi rješavaju u Beogradu, a ne u Zagrebu. Očekivati da takvo glasilo piše, primjerice, o sve prisutnijem fenomenu stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve, o Srbima koji su se protiv četničkih zvijeri, s kokardama i petokrakama podjednako, ravnopravno borili sa svojim sugrađanima, zašto ne i subraćom, (zar Hrvat ne može biti pravoslavac ili pravoslavac Hrvat) ravno je vjerovanju da je deva prošla kroz rupicu na iglici.
I da poučimo početnika Bajtu. Šešelj takvog dodvoricu i “srboždera” ne bi uzeo ni za čistača zahoda, a kamoli u ideološki tabor. On, naime, sam iz dana u dan hrabro i drsko usred haaških sudnica dokazuje da se u ničemu ne mijenja i da nije niti malo manji četnik negoli je to bio tijekom yu-ratova, ili kada je za svoja uvjerenja robijao u Titovoj satrapiji. On je barem dosljedan u svojim uvjerenjima da je još moguće Arnaute istrijebiti, a ustaše svesti na crtu Karlobag – Virovitica. Tako Bajta znaj kako bi se u njegovoj blizini naš’o išamaran u doslovnom smislu, a ako se želiš u anuse uvlačiti prijemčivije ti je to činiti Tomi Grobaru. On je vitez poput takvih bajtica koji je spreman pobiti ostarjele i nemoćne ljude u nedostatku fajta, od kojeg Vojislav Šešelj, za razliku od vas poturica srbijanskih, nikad nije bježao.
Autor: 7Dnevno
