SOLIDARNOST U ZLOĆI: Odlaze crveni talibani
Živjeti po načelu solidarnosti, biti altruističan, otvoren prema drugoj osobi, društven, pun ljubavi prema bližnjima jest, čini se, ma ne, „čini se“ nego i jest – jako dobra i poželjna stvar.
Ona je možemo slobodno reći u skladu sa evanđeljem i sa određenim kršćanskim postulatima ljubavi, mira i dobrote što bi trebalo resiti svaku ljudsku osobu, posebice kršćanina. I sam socijalni nauk Crkve poznaje jedno vrlo bitno načelo u svojim „pravilima igre“, a to je načelo solidarnosti. Biti solidaran sa drugim, biti uz nekoga, imati ljubavi za drugoga, biti prijatelj s drugim, ne odreći se prijatelja. S druge strane, normalno je i kršćanski da ćemo prijatelja koji učini neki nemoral ili zlo kršćanski i sa ljubavlju opomenuti da je loše ono što čini, da je to nemoralno i nije u skladu sa moralnim aksiomima i evanđeoskim postulatima. Jer – ako bismo sa drugom osobom koliko god ju voljeli i koliko god nam bila draga bili solidarni u onome zlu koje čini i sami bismo u tom zlu participirali i sami bismo bili njegovi dionici, jer nekoga podržavati u zlu jest teški nemoral i obilježava osobu kao zločestu i pokvarenu. Ovih dana bili smo u dva navrata, da tako kažemo, svjedoci te solidarnosti u zlu, u zlim djelima. Boris Dežulović, osoba čiji se tekstovi hrane s time da druge prezire i vrijeđa, a da kažemo gotovo i mrzi, posvjedočio se kao glasnogovornik zloće, a Ante Tomić i Jurica Pavičić kao njegovi ministranti u očuvanju te zloće.
Tekst od prije tri godine u kojima on svoje neistomišljenike naziva „gnjidama“, „desničarskom stokom“ i „katoličkim talibanima“ govori sam za sebe. Ne treba ga previše komentirati. Ali, moram priznati da mi je osobno drago što je već jednom ovo Dežulovićevo, po tko zna koji put nekažnjeno vrijeđanje ipak došlo na naplatu. Slobodna Dalmacija je morala onima koje vrijeđa isplatiti određeni novčani iznos, te je na temelju svojega pisanja dobio otkaz iz te tiskovine. No, ne bi sve bilo tako loše da se nisu Dežulovićevi ministranti solidarnosti u vrijeđanju Ante Tomić i Jurica Pavičić solidarizirali s njime, te sami odkazali suradnju za Slobodnu. Podsjetimo se da su i Jurica Pavičić i Ante Tomić još prije četrnaest godina (2001.) kada se Slobodna čistila od „nepoćudnih“ elemenata i jedan i drugi bili vrlo revnosni u izbacivanju svojih kolega koji misle drugačije, prije svega Zorana Vukmana, Joška Čelana, Ante Guge, Josipa Jovića i još mnogih drugih. I time su pokazali da im je ideologija kojoj se u svojem mentalnom sklopu klanjaju kao „zlatnom teletu“ važnija od njihovih kolega koji su bili politički prognani. Na kraju krajeva, što uopće ti ljudi znaju što je solidarnost u dobru i što je istinska empatija? Drugi slučaj kojega bismo mogli također nazvati solidarnost u zloći jest reakcija Platforme 112 na kaznenu prijavu udruge U ime obitelji protiv Sandre Benčić, aktivistice „Centra za mirovne studije“ za govor mržnje.
I slobodno se može zaključiti da je ta kaznena prijava opravdana. Već nekoliko godina članovi udruge U ime obitelji bili su podložni verbalnom i fizičkom nasilju u javnosti, i to od nekih pojedinaca koji čine Platformu 112. A Sandra Benčić u mnogim slučajevima zastupala je stav da Željki Markić treba zabraniti javne nastupe, da udruga oduzima prava jednoj skupini i da zagovara kapitalizam unutar kojeg radnička prava, jednakost na tržištu rada i prava žene neće značiti ništa. U ime obitelji nije mogla ništa, osim što je legalnim sredstvima zatražila od mjerodavnih da je zaštiti od silne mržnje. Ljevičarski i sekularno-antikatolički aktivisti su bijesni svaki puta kada netko ima drugačije razmišljanje od njihovih, jer je demokracija nešto što vrijedi samo za njih i njihove istomišljenike, dok su neistomišljenici „desničarska stoka“ i „katolibani“, kao i „gnjide“, a Željka Markić je „fašistoidna svinja“. Ali ono što je najveća tragedija zdravog razuma jest činjenica što se ti aktivisti služe radikalnim verbalnim egzibicionizmom i zamjenom teza kako bi pregazili svoje neistomišljenike. Za njih ne postoji razumni i miroljubiv dijalog. Za njih postoje „gnjide“ koje treba zgaziti. I dok osobe i udruge poput Tomića, Pavičića i Dežulovića, kao i Platforma 112 misle da će nas, katolike, moći ušutkati tek tako i tako lako kako oni misle, Isus u svojem Srcu priprema četu katoličkih intelektualaca i apologeta koji će progovoriti i viknuti u javnost, koji će prokazati pogubnost njihove ideologije i to kada se budu najmanje nadali. I to im neće ni malo biti ugodno, niti će im pomoći da se sakriju od vlastite savjesti.
Pavle Primorac – hrvatski-fokus.hr
