Velika je tajna zašto netko od nas doživi ili prepozna tu milost i zakorači iz nevjere u vjeru, a netko ne.
Milan Kundera u „Iznevjerenim oporukama“ piše: „Odgojen sam kao ateist i dobro sam se u tome snalazio sve do dana kad sam, u najcrnjim godinama komunizma, vidio kako se ponižavaju kršćani. Izazovan i razigran ateizam moje prve mladosti nestao je odjednom poput mladenačke ludorije. Shvatio sam svoje prijatelje vjernike i, ponesen solidarnošću i osjećajem, pratio sam ih ponekad na misu. Radeći to, nisam se uvjerio da postoji Bog, kao biće koje upravlja našom sudbinom. Pa ipak, što ja znam? A oni, jesu li oni znali? Jesu li bili sigurni u svoju sigurnost? Sjedio sam u crkvi s čudnim i ugodnim osjećajem da su moja nevjera i njihova vjera neobično bliske.“
U ovoj potonjoj rečenici Kundera je dotaknuo jednu duboku istinu. Vjera i nevjera se u čovjeku duboko prelamaju, postoji nevidljivi prostor u kojemu se susreću i prepoznaju kao čista ljudskost, kao pitanje o skrivenoj istini i svijest o sumnji koja nešto nazire ispod njezine koprene. Kunderina nevjera koja je u ključnom egzistencijalnom času postala tako bliska vjeri njegovih prijatelja, zapravo je bila već jedan oblik vjere. Nema vjere bez prijateljstva, bez ljudskosti, bez topline koju je mogao osjetiti, bez tog „čudnog i ugodnog osjećaja“ dok je sjedio s njima u crkvi. Ali nema vjere ni bez sumnji, bez nutarnjih dvojbi, bez tame u koju čovjek zalazi, ma koliko to paradoksalno zvučalo! Često puta, mnogi deklarirani ateisti, ili ljudi koji nemaju, ili odbijaju ikakvo iskustvo vjere, ne razumiju da je njihovo priznanje nevjere, da je njihova skepsa možda znak ozbiljnog preispitivanja i početak tajanstvenog puta u svijet vjere!
Kunderina solidarnost s kršćanima je duboko ljudski i moralan čin. Do istinske vjere potreban je samo jedan korak, a zapreka mu može biti racionalizacija vlastite nevjere kao životne filozofije, kao stava otpora prema licemjerju i nedostatku autentičnosti, prema lažnom životu koji kao da skepsi i sumnji ide na ruku, pothranjuje je, a opet – inteligentan čovjek sluti svu složenost ljudskog duha i egzistencije, sluti da vidi samo ono površinsko, da je stvar puno kompleksnija, da odgovori nisu jednoznačni, i makar se deklarirao kao ateist, kaže: pa ipak, što ja znam? I vjernik kaže isto, ali on vjeruje, ne usprkos razumu, ne kao slijepac, nego kao čovjek koji je prigrlio sumnju kao pratiteljicu vjere, koja mu postavlja pitanja i oštri njegov um, bistri njegov duh! Sumnja može slabu vjeru uništiti ali je može i ojačati. Ponekad je pitanje vjere ujedno i pitanje kako se čovjek postavlja prema vlastitoj sumnji.
Vjernik sam, a volim Kunderinu prozu jer u njoj prepoznajem upravo jednu duboku i bolnu žudnju čovjeka koji sumnja, žudnju za istinom, za ljubavlju, za nečim vjerodostojnim, koji je pomalo nihilističan, ironičan, ali vrlo lucidan. On nije čovjek negacije, on je čovjek odmaka. On je pošten i ozbiljan mislilac. U njegovim sumnjama i strahovima ogledaju se sumnje i strahovi svakog čovjeka koji misli. Velika je tajna zašto netko od nas doživi ili prepozna tu milost i zakorači iz nevjere u vjeru, a netko ne. Možda zato što je vjernik onaj koji shvaća da je njegova vjera samo hod po crti koja dijeli vjeru od nevjere, koji je prihvatio vlastitu slabost ne kao obeshrabrenje nego kao darovano povjerenje u objavljenu istinu da njegovo čovještvo ima jedno više, mistično opravdanje. Kunderin talent i njegovo razočarenje u svijet i čovjeka stvorilo je veliku književnost, ali paradoksalno, njemu osobno još nije pomoglo da barem u starosti zakorači prema aktualizaciji vlastite vjere.
Kunderina misao može dati veliki prilog raspravi o novom ateizmu. Na žalost, novi mladi ateisti deklariraju svoj stav kao konačni i neupitni intelektualni destilat vlastite životne komocije, kao stav koji nije podložan preispitivanju. Oni nisu poput Kundere ateisti koji sumnjaju u svoj ateizam. Njima je ugodno u njihovom svijetu, njih ne zanima hoće li se ovdje ili ondje progoniti nekoga zbog vjere. Oni se osjećaju ugroženima kao ateisti iako žive udobnim građanskim životom. Njihov ateizam ne proizlazi iz nečeg revolucionarnog ili „mladenačke ludorije“, njihov ateizam je plod samozadovoljstva: meni je dobro, uspio sam, što će mi Bog? Bog mi ne treba, moj svijet sasvim lijepo opstoji i bez vjere. Sve više je takvih ljudi oko nas, i njih ne zanima dijalog, važno im je samo da ih ti „smiješni“ vjernici ne uznemiravaju, da im ne dosađuju sa svojim „praznovjerjima“.
(Iz knjige „Pogled iza obzorja“, 2011.)
Autor: Zoran Vukman
Izvor: glasbrotnja.net
