Borba za politički karakter akcije “Oluja”, borba je za definiciju temelja hrvatske države i zato smo onako i strepjeli dok je Haaški sud secirao “Oluju”. Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču pomislili smo da smo temu apsolvirali, ali ovogodišnja političko-diplomatska ofenziva Beograda na “Oluju” pokazuje da se Srbija ne mijenja.

Dok su mjesecima ranije plasirane teze o tome da će hrvatski Srbi na svoj način obilježiti “Oluju”, dok je Frljić organizirao “kontra-Oluju” u Rijeci, te dok je Pupovac i ove godine odbijao doći u Knin tražeći da se Srbima dopusti da “iskažu bol” sa svojim nevinim žrtvama “Oluje”, Beograd se u tišini spremao.

I onda je počelo: dijelili su letke turistima objašnjavajući genocidni karakter “Oluje”, beogradski studenti su prijetili zagrebačkim studentima, palili su hrvatsku zastavu, Šešelj nam je prijetio da je “Oluja” tek prvo poluvrijeme, organizirali su minutu šutnje na međunarodnoj nogometnoj utakmici, a kao eho toga zapaljene su i dvije zastave u Hrvatskoj!

Sada je, pak, ničim izazvan u kadar uletio Luka Mišetić koji je na stol bacio ideju da se u Varivodama obilježava srpski dan sjećanja na nevine žrtve nakon “Oluje”. Ta je ideja doduše izvučena iz konteksta jer ju je on izbacio s nekoliko kondicionala: kad Srbija prizna genocid u Srebrenici, a Pupovac zločinački karakter tzv. Krajine, onda bi i hrvatski državni vrh mogao u Varivodama obilježiti sjećanje na srpske žrtve “Oluje”…

No, Mišetić zna što su hrvatski mediji i morao je znati da će mu druga strana zgrabiti tu ideju iz pola njegove rečenice, a da drugi dio nikad neće citirati. Inače, glede Varivoda treba se sjetiti da je bivši predsjednik Josipović upravo u Varivodama odao počast tamošnjim žrtvama, ne samo dok je Gotovina bio u zatvoru, nego i u krajnje delikatnom trenutku, dok su Varivode na samom početku bile dio optužnice protiv Gotovine!

Ni prije ni kasnije! Uostalom Josipović je i ovih dana rekao da se mora pronaći način da i Srbi obilježe spomen na svoje žrtve u “Oluji”, pokazujući da je njegova politička netaktičnost dok je Haag zasjedao o Gotovinovoj krivnji, uključujući i zločin u Varivodama, imala dublju unutarnju logiku. Nakon Mišetićeva prijedloga ta je ideja “legalizirana” jer ispada kao da ju je sam Gotovina predložio. Uostalom, Branko Mijić u “Novom listu” i piše da će rat biti gotov tek kad Gotovina stisne ruku preživjelom starcu iz Varivoda!

S obzirom da se iza “boli”, “sjećanja” i ultimativnog humanizma krije gola politika, valja pogledati što je zapravo u pozadini ideje na kojoj već dugo radi trolist Pupovac-Pusić-Josipović. Uvoditi službeni spomendan za srpske žrtve “Oluje” politički znači dekonstruirati “Oluju”. To nije samo političko poništenje Kolindine teze da je “Oluja” čista kao suza, to znači dovesti nas na teren teze o Domovinskom ratu kao građanskom ratu. Jer, jedno je ljudski žaliti nevine žrtve “Oluje”, što je uistinu razumljivo, a drugo je tim žrtvama davati politički karakter. To u ovakvim prilikama nikad nitko na kugli zemaljskoj nije napravio.

Nisu li Titovi komunisti izbacili i protjerali iz Hrvatske i Vojvodine 500 tisuća Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, pa imamo li spomendan za te žrtve? Nisu li (opet) Titovi komunisti istjerali iz Istre i Rijeke više od 150 tisuća Talijana, pa imamo li o tome spomendan? Nisu li u mahnitom bombardiranju Dresdena ubijeni deseci tisuća nedužnih civila, pa imamo li službeni dan sjećanja na taj događaj? Je li američki Kongres ikada raspravljao o spomendanu za 120 tisuća sprženih Japanaca nakon dvije atomske bombe koje su bačene na Japan?

Dakle, čak ni kod najklasičnijih masovnih odmazdi baš nitko nigdje nije dopustio da se spomendanom komemorira “bol” druge strane! Zašto? Zato jer u političkom smislu tako nešto relativizira i vodi prema izjednačavanju krivnje. Svaki rat nosi zločine, svaki rat ima pse rata, svaki rat donosi tragediju i za posve nevine, ali nikada nakon rata nije napadnuta strana komemorirala nevine žrtve druge strane! Baš nikad! Jer je to područje čistog politiziranja, to s priznanjem “prava na bol” nema nikakve veze.

Ako su pak “bol” i “pravo na sjećanje” nosive grede političkog i ljudskog habitusa Josipovića, Pupovca i Vesne Pusić, zbog čega sredinom (navodno liberalnih 80-ih!) nisu, nošeni istom retorikom, tražili “pravo na bol” i “pravo na sjećanje” za nevine žrtve Bleiburga i križnog puta? Zanimljivo, ta im je “bol” bila irelevantna, zato jer nosi političke poruke koje su im neprihvatljive! Uostalom svi troje ni dandanas ne dopuštaju službenu komemoraciju bleiburških žrtava!

Dakle, jednu “bol” ne smijemo državno obilježiti, ali drugu moramo! Afirmacija druge “boli” im je prihvatljiva i brane je civilizacijskim dosezima samo zato jer im odgovara politička poruka te “boli” i tog “dana sjećanja”. U tome je kvaka! Jer dan sjećanja za srpske žrtve bit će kapitalni dokaz da je Domovinski rat bio jednim dijelom i građanski rat, a to je definicija kojoj se klanjaju i Pupovac i Josipović i Vesna Pusić.

To bi bilo i veliko ispunjenje jedne od točaka novog srpskog memoranduma gdje se upravo traži promjena karaktera “Oluje”. Budimo realni do kraja: spomendan za srpske žrtve “Oluje” bila bi, među ostalim, trajna pozornica za Vulina, Nikolića i Vučića da nas za vijeke vjekova usred Hrvatske vrijeđaju i pljuju po “Oluji”!

TIHOMIR DUJMOVIĆ/S.Dalmacija

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save