Izlaganje Hrvoja Hitreca na “Udbinskim razgovorima”

Pripremajući se za ovaj skup na svoj, površan način, slučajno sam nabasao na pastirsko pismo budućega pape Lava XIII. iz 1860. u kojemu kaže da je “vrijeme prije Konstantina Velikog bilo protupravno stanje jer je vrhovna duhovna vlast papinstva od svojega iskona nosila u sebi klicu svjetovne vlasti.” Ta se rečenica teško može tumačiti drukčije no uvjerenjem autora da je Milanski edikt u stvarnosti potvrdio ne samo slobodno djelovanje kršćanstva nego i otvorio put prema svjetovnoj vlasti na koju je Crkva navodno imala pravo od postanka. Nije neobično da je tu misao izrekao Lav XIII. koji će biti svrstan među političke pape i aktivno sudjelovati u europskim političkim zbivanjima, ali je začudno vrijeme u kojemu je izgovorena kao gotovo očajna težnja da se nađe čvrsto, čak pravno utemeljeno uporište ne samo za djelovanje nego i ovladavanje svijetom koji se sve više sekularizira.

Druga polovica 19. stoljeća potpuno je, naime, nepogodna i za primisao o negdašnjoj moći u svjetovnim pitanjima, to je vrijeme kada se Crkva u zazoru od tzv. revolucionarnih pokreta i erupcije znanstvenih otkrića pokušava dovijati kako taj modernitet kristijanizirati i ostati u sedlu, figurativno rečeno, te u tom naumu čini pogreške koje iz današnje perspektive, pa posebno i hrvatske, izazivaju zabrinutost. Čitanje enciklike “Diuturnum illud” iz 1881. gdje se o narodnom suverenitetu govori kao o pogubnom nauku, zatim oprezna nevoljkost da se pomogne podčinjenim nacijama unutar višenacionalnih monarhija, protivljenje emancipaciji žena – sve se to danas ukazuje, i jest, kao niz zabluda , te bi i njih trebalo staviti na popis onih poznatijih zbog kojih bi se Crkva trebala ispričati čovječanstvu jer se u prošlosti s najviših mjesta u hijerarhiji nije dovoljno zalagala za slobode koje bi trebale biti neupitne.

Drugim riječima, i u tom i u svim razdobljima, Crkva je bila velika i veličanstvena samo onda kada nije zaboravljala doba svoje vlastite neslobode i kada je iz toga osjećaja i pamćenja prosuđivala težnje i patnje ljudi i naroda te pokušavala pomoći u prevladavanju nepravda. Takva pozitivna tendencija pa i praksa u djelovanju univerzalne Katoličke crkve sve je prisutnija i jedan je od jačih razloga što je njezin ugled neupitan i usprkos suvremenim incidentima.

Crkvi nije potrebna formalna svjetovna velevlast da bi mijenjala i ispravljala svijet

Premda je, znači, u ne tako dalekoj povijesti u podosta slučajeva u svjetovnim pitanjima djelovala na ambivalentan način, Crkva je bila u pravu da se ne smije povući s javne scene, pa Pio X. kaže “Mi se nužno moramo baviti politikom jer Pontifeks Maximus nema pravo dijeliti politiku od područja vjere i morala.” Nisu to mogli a ni htjeli ni njegovi nasljednici, a neki su, poput Ivana Pavla II. odigrali možda i ključnu ulogu u slamanju jednoga od dva najveća zla 20. stoljeća, komunizma, što je bio i krunski dokaz da Crkvi nije potrebna formalna svjetovna velevlast da bi mijenjala i ispravljala svijet.

Na tome su tragu i hrvatski biskupi koji danas odvažno izlaze na javnu scenu jer ne mogu dopustiti da se narodu nameće asocijalni liberalizam i zlokobni relativizam koji negira i Boga i čovjeka, da se razaraju nacionalne i univerzalne vrijednosti koje u Hrvata stanuju u istoj kući. Taj put angažiranoga svećenika je pravi put, put Alojzija Stepinca. To je put pobjede i put slobode.

Anakroni su i nepotrebni snovi o svjetovnoj vlasti, anakrona je religijska orijentacija političkoga sustava, anakrone su i političke stranke poput kvazidemokršćanskih koje takvu orijentaciju zastupaju. Ali nije anakrona stalna i budna prisutnost Crkve u društvu, u narodu, to je sloboda koju ima i koje se ne smije odreći. No Crkva se u svojoj cjelini ne smije izgubiti u svakodnevlju i postati samo jednim od političkih analitičara nego vagati naoko neprozirna zbivanja i razumjeti njihove ciljeve te onda izaći odlučno i konačno pred profane gospodare svijeta i pozvati ih da se obrate ili da prepuste mjesto pozvanijima.

Ponekad je za to potrebno neko vrijeme, ponekad je pak toliko razvidno što se događa da i ne treba predugo čekati, kao danas u Hrvatskoj, kada je očito da je politička vlast nalik na tuđinsku družbu koja je ujahala među narod čiju vjeru, čiji način života i čiju kulturu uopće ne poznaje te joj preostaje samo da vlada mamuzama preživjele ideologije, doista anakrona vlast, anakrona do komičnosti u okolnostima tako teško ostvarene demokratske nacionalne države hrvatskoga naroda, vjerničkoga naroda.

Crkva u Hrvata, uostalom, gotovo nikada nije imala mira Božjeg da djeluje u granicama svoga temeljnog poslanstva. Takva povijest razlogom je – možda više nego bilo gdje drugdje – prirodnom sjedinjenju nacionalne i katoličke svijesti koja ne zanemaruje univerzalnu narav. Tako je bilo od početaka školstva i umjetnosti do velikih povijesnih zbivanja, otpora i obrane zavojevačima i totalitarizmima, pa sve do duhovne i djelatne pratnje i potpore iseljenicima. Hrvatsko je svećenstvo dijelilo krbavske tragedije i sisačke pobjede s narodom, kako god se one zvale u drugim vremenima i okolnostima, u suženim granicama današnje Hrvatske ali i na cijelom povijesnom i etničkom prostoru hrvatskoga naroda. I u tome je jednostavna tajna povjerenja Hrvata u Crkvu, u tome jedinstvu i osjećaju doista narodne pripadnosti Katoličkoj crkvi te zato Hrvati svoju vjeroispovijest shvaćaju jednom od najvažnijih pokaznica svog identiteta i zato svaki napad na Crkvu i vjeru smatraju napadom na svoju slobodu.

Protivnici i negatori takvoga mnoštvenog osjećaja, jer o osjećaju je riječ, zaboravljaju da se tu radi o množini jedinka koje svaka na svoj način i svojim iskustvom a ne samo tradicijom dolaze do spoznaja koje vode Bogu i njemu se mole, ne kao folklorno stado nego kao slobodni ljudi, ljudi koji žele biti dostojni Spasiteljeve pozornosti u oba svijeta. A ti ljudi, vjernici, ne samo u Hrvatskoj, nisu nazadovali u znanju nego naprotiv, njima je sada dostupno mnogo toga što prethodnim naraštajima nije bilo, pa ipak ne odmiču od sebe vjeru, jer se s čovjekom ništa nije dogodilo, niti su njegove patnje, ljubavi i strasti drukčije no što su bile otkako je nešto o tome zabilježeno, niti je njegova nada u život vječni klonula – jer je upravo sa znanstvenim spoznajama sve više jačalo uvjerenje da kratak život koji nam je dan ne može biti jedino i konačno djelo Onoga koji je uložio toliko kreativnosti u zamršenoj tvorbi bića koje je nazvao čovjekom. U tvorbi bića od kojega se Bog očito ne želi ili ne može odvojiti usprkos svim razočaranjima i to je dokaz da ljudi imaju nedokučivu svrhu u toj nepojmljivoj beskonačnosti, da se Bog bez ljudi osjeća nepotpunim, da naša duša ima nepoznatu ulogu u njegovoj besmrtnosti.

Crkva i znanost

U tajnu nazvanu čovjekom moderna znanost još nije uspjela prodrijeti, pa je i u fiziološkom smislu organ koji nazivamo mozgom i dalje tamno i nepoznato mjesto, a duša čovjekova ostaje vječnom zagonetkom i ne podliježe dodiru znanosti. I postanak čovjeka je enigma. Došao je naš suvremenik naravno i u doticaj s naukom evolucije, te se nakon prvih uzbuđenja počeo pitati kako je već poslije stotinu tisuća godina, ili pedeset tisuća, od pojave čovjeka na planetu Zemlji, kako je u tako nevjerojatno kratkom vremenskom odsjeku jedan čovjek u Sumeru napisao “Gilgameš”, dramatičan ep velike umjetničke ljepote koji otvara sva eshatološka pitanja. Kako se to dogodilo ako se naučava da je evolucija vrlo spor proces, te se mnoge vrste nisu mijenjale milijunima godina. Kada dobro razmisli, naš se suvremenik vraća egzegezi i ne zaboravlja da je Abraham došao iz Ura, te pretpostavlja da su tekstovi u najintrigantnijem dijelu Staroga zavjeta djelomična kompilacija starijih i jasnijih zapisa. Znanost i istraživanja imaju još mnogo posla.

Odnos Crkve prema znanosti već dugo, srećom, ne pokazuje frustriranost karakterističnu za neka razdoblja koja su negiranjem slobode znanstvenika i nijekanjem znanstvenih činjenica naštetila Crkvi toliko da zbog tih grijeha iz prošlosti i danas moderan čovjek i ujedno vjernik, ima neugodne kolektivne uspomene. Teško mu je pa i nemoguće shvatiti da je još u doba zreloga Boškovića službena Crkva naučavala da se Sunce okreće oko Zemlje i da je mnoga znanstvena istina proglašavana opasnom herezom. Bez obzira što su se stvari bitno promijenile, ti primjeri iz prošlosti trebaju biti upozorenje da Crkva kao institucija ne treba biti arbitar u pitanjima znanosti, već i zato što sada pouzdano zna da u krajnjoj konzekvenci i znanost vodi prema Bogu, skrušena pred veličanstvenim krajolicima svemira.

No, kao i u svjetovnim, društvenim i političkim pitanjima, tako i u polju znanosti Crkva ne može ostati sa strane kada sluti, ili kada je očito da se u opskurnim laboratorijima netko pokušava igrati Boga, da se u antropološkim stramputicama negira priroda čovjekova ili ubojstvo nerođenoga djeteta proglašava slobodnim izborom. Tada i nije više riječ o znanosti nego o kulturi, kulturi smrti.

I dopustite mi još da spomenem umjetnost i slobodu u umjetnosti jer je umjetnost više nego znanost sposobna dotaknuti tajnu. Ona to čini u najsretnijim svojim trenutcima, kada napušta realne senzacije ili slutnji daje do tada neopaženi smisao. Tada ulazi u sfere spontane kontemplacije na svoj tanani način koji ne teži za istinom o Božjoj nazočnosti na izravan način nego susreće Boga na astralnom mostu ljepote. Umjetniku je poklonjen dar umijeća stvaranja ne zato da se natječe s Bogom nego da nadopunjava prostor namjerne nedovršenosti Božjega plana u onom dijelu koji On prepušta ljudima. Štoviše, umjetniku je dana sposobnost da stvara nove svjetove i novu realnost kao varijacije Božjega djela koje ostaju, koliko god bile dramatične, u zoni umjetnoga. Je li bogohulno zapitati se postoji li i tu namjera, važe li Bog te varijante i sviđa mu li se koja toliko da bi ju htio oživotvoriti. Ili je to već učinio. Što ne znači da će nas ostaviti na cjedilu, jer on je pravedan Bog i drži se saveza.

Na kraju, zahvaljujem biskupu Bogoviću koji me je pozvao na ovaj skup premda nisam katolički mislilac i premda uopće nisam mislilac nego samo pisac. A svima vama zahvaljujem na dobrodušnoj strpljivosti kojom ste pratili ovo površno izlaganje.

Hrvoje Hitrec

P.S. Tekst je napisan u godini obilježavanje obljetnice Milanskoga edikta, a izgovoren na „Udbinskim razgovorima“ u kojima su sudjelovali brojni teolozi, riječki nadbiskup mons. Devčić i organizator susreta, gospićko-senjski biskup mons. Bogović. Budući da zbornik radova s toga skupa do sada nije objavljen, s dopuštenjem mons. Bogovića objavljujem svoj tekst na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća kao separat, držeći da su dani oko Velike Gospe prikladni za objavu.

Izvor: hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save