Pravoslavni Vlasi nisu se osjećali Srbima niti su to bili. Srpska pravoslavna crkva ih je uvjerila da su Srbi tek nakon dugih stoljeća, to jest u drugoj polovici 19. Jedno od središta takvog uvjeravanja bilo je na Krki. I onda je sve počelo…

Povratak tradiciji i u meteorološkom smislu – nakon Velike Gospe popustile vrućine, čak pala obilna kiša i u Dalmaciji gdje je vladala suša kao i na sjeveru u Slavoniji iz koje desetljećima slušamo istu priču o navodnjavanju velikih površina, čak jedan posto. Ta tragična storija objašnjiva je jedino činjenicom da Panonija doslovce leži na vodi i vodama koje lijepim riječima treba navesti na njive, ali je potrebno i nešto volje, strojeva i kopanja a to nam teško ide. Lako je Izraelcima. Pa i Talijanima – u vrijeme velikih vrućina gledam kako prskaju kukukuruz blizu Udina. Tretiraju ga. Vodom.

Turisti pomalo napuštaju Hrvatsku i užasno će mi nedostajati televizijski kadrovi s Lučkog i morskih luka. Ove godine nema straha da će sezona krepati zajedno s ljetom jer dolaze novi turisti iz Sirije i Iraka koji će popuniti kapacitete u nešto skromnijem smještaju. Koliko će ih biti, još ne znamo, ali da će se dobar broj njih preliti i u Hrvatsku, nema nikakve sumnje. Zanimljivo je pratiti reakcije naših ljudi a i politike u svezi s tom (ne)očekivanom nevoljom: oni koji su stradali u srpskoj agresiji i našli se u statusu prognanika, blagonakloniji su od drugih koji nisu bili izravno pogođeni, ljudske patnje su im bliske i proživljuju opet svoje gledajući kadrove očajnika na makedonskim i inim granicama.

U problemima je i Srbija preko koje prelaze tisuće izbjeglica, pa onda i Vojvodina gdje nesretnici nalijeću na visoku ogradu prema Mađarskoj. Srbijansko rješenje je očito gomilanje izbjegličkih trupa u istočni dio Srijema sa ciljem da ondje dođe do ekspanzije koja će u jednom trenutku eksplodirati i donijeti val u (sada) hrvatski dio Srijema, što samo izaziva novi gnjev pri pomisli da su nam komunisti oduzeli srijemski istok, a s tim i dio sigurnosti što ju sa sobom nosi granica na velikim rijekama. Hoće li val, ma koliko bio privremen, destabilizirati Hrvatsku? Ne će. Hrvatska je neobična zemlja pa prima izbjeglice i iz zemlje s kojom je u ratu, kao što svjedoče sjećanja na devedesete kada su muslimani nagrnuli u Hrvatsku iz BiH a očevi i muževi djece i žena koje je Hrvatska zbrinula – pucali i nadalje po Hrvatima. Sa Sirijom i Irakom nismo bili u ratu niti ćemo biti, pa što ne bi neobična Hrvatska pokazala dobrodušnost prema izbjeglicama iz tih zemalja? Dala im najosnovnije. Spasila djecu. Učinila im privremeni boravak podnošljivim.

Koliko god zvučalo paradoksalno, idiotska Vlada koja je bacila Hrvatsku u duboku krizu bit će zaslužna što bliskoistični val izbjeglica nema namjeru zadržati se u Hrvatskoj, ne u velikom broju. Naime, Sirijci i Iračani koji su pobjegli od rata u svojim zemljama nisu neobaviješteno mnoštvo, dobro znaju kako kotira Hrvatska, kakvo joj je gospodarstvo i kakva je mogućnost da se tu preživi pa će nastojati što prije otići u sretnije zemlje. Na kolodvorima će se naći zajedno s mladim Hrvatima i s njima otputovati na sjever.

Informacije o stanju u Hrvatskoj koje izbjeglice imaju, nema hrvatska Vlada. Naime, da po izračunima „Standard@ Poorsa“ (Bogatstvo i uboštvo) te Fitcha javni dug iznosi blizu 300 milijarda kuna, odnosno 90 posto BDP-a. Ta Vlada ne zna ni ono što je otkrio prabivši šef HNB-a Marko Škreb koji valjda jedini čita pouzdane strane izvore, da je Hrvatska svrstana u dvadeset zemalja u svijetu koje se nalaze u dubokoj krizi. Ni HTV to ne zna, pa nema dana da ne objavi neku veselu i grčićevski priglupu gospodarsku vijest, neki napredak, neki „ evo nam je krenulo“. A nije, samo radi crveni telefon i diktira što će se priopćiti općinstvu.

Vlada puhova

Imam veliko i bogato iskustvo s puhovima. U mojoj daščari (ne može se nazvati ni brvnarom) usred šume četrdeset godina vodim bitku s puhovima koji su naizgled zgodna stvorenja, ali i velike štetočinje. Svašta sam pokušavao, slušao različite savjete, ali ništa ne pomaže. Trovati ih nisam htio. Jedan je od prvih savjeta bio da ih ne pokušavam uhvatiti golim rukama, jer kada puh jednom zagrize prst – ne pušta.

Takva je, eto, i aktualna Vlada koja je zagrizla u vlast i ne pušta ju, shodno komunističkoj tradiciji. Ogorčeno je svih ovih godina odbijala privremene izbore, pravila se blesavom i uspješnom, razarala Hrvatsku. A i sada nastoji prolongirati izbore do veljače sljedeće godine, valjda u očekivanju da će se dogoditi neko čudo, možda februarska revolucija ili slično. Možda se nada da će začepiti, rečeno Zokijevim uličnim rječnikom, rupe u proračunu na rashodovnoj strani (turizam?), što je nerealno pa ostaju samo prazne riječi. Govorit će dok ne začepi. Dok na izborima zauvijek ne začepimo crvenu rupu kroz koju kulja anakroni bolesni smrad u zdravo tijelo samostalne hrvatske države.

Orjunaška, projugoslavenska i prosrpska ljevica, kao i ljevica nešto normalnijega kova (ako postoji) raspada se po šavovima. Stranka (partija) SDP-HNS brzo tone i na izborima nema nikakve šanse. Lukaviji i opakiji dio nje ubrzano stvara nove stranke, Josipović je Gabrića zamijenio Čačićem, a skloni mediji guraju ih u javnost kao Boleka i Voleka: stranka koja ima dva šefa ne može dugo opstati. Crveni liberali naglo propovijedaju radikalno ljevičarstvo i ulične trikove. Orah se drži rezervirano prema svima, čuva adute, ne prodaje se za mandate. IDS pušta maglu. Krajnji je cilj ipak neka „velika“ koalicija svih nabrojanih, tzv. lijeva koalicija koja će se zbiti zajedno kao ovce u toru kada dolazi vuk, a vuk je u ovom slučaju Domoljubna koalicija – vuk iz njihova kuta gledanja. Pobjeda Domoljubne koalicije na izborima za Hrvatski sabor nije upitna ali u slučaju navedenoga lijevog spajanja ne će biti ni tako glatka kao što bi se očekivalo nakon skoro četiri godine nenarodne i neprirodne vlasti Orjune.

Teror svih i svuda

U kolovozu je napokon počelo ozbiljnije propitkivanje ponašanja srpske manjine u Hrvatskoj, kao i racionalnije razmišljanje o miješanju Srbije u unutarnje stvari Republike Hrvatske.

Počelo je i opet spaljivanjem hrvatske zastave (u Vinkovcima) i spaljivanjem hrvatske himne (u Zagrebu), te devastacijom tek otkrivenoga spomenika snimatelju Ledereru (Hrvatska Kostajnica). Piromanima u Vinkovcima nismo saznali imena i prezimena, neprijateljima iz Zagreba (Pupovčeve „Novosti“) znamo i imena i prezimena, ali državni odvjetnik ne će ni čuti da bi ih nešto upitao premda je odvjetnik države čiju se himnu na najdrskiji način ismijava i vrijeđa. Himna je sastavni dio Ustava, štićena ustavnim zakonom. Ako državni odvjetnik ne poštuje zakon, pa ni ustavni zakon, onda su stvari opasne i opake. HND („Hrvatsko novinarsko društvo“ – navodnike stavljam namjerno) proglašava neprijateljsku djelatnost satirom, što nije čudno kada se zna da društvo vodi beogradski profesor (kako je bio najavljen prije izbora) Saša Leković. Novinari se srde takoreći pojedinačno, pa Romana Knežić prekida intervju s Pupovcem posve iziritirana bizantinskom maglovitošću kojom se izbjegava pravi odgovor na pitanje, a podržava ju Ivana Petrović. Muškarci šute. (Usput, utemeljno je nedavno usporedno, hrvatsko novinarsko društvo, ali mu Lekovićevi partneri na televizijama i u tiskovinama ne daju pravo glasa.)

Javljaju se napokon i ostale manjine u Hrvatskoj pitajući za što su to pripadnici srpske manjine tako zaslužni da ih se gladi peruškom po donjem dijelu leđa čak i kada je očito da rade protiv Hrvatske i da im je centrala u Beogradu. A iz Beograda se četnici javljaju posve slobodno i neartikulirano kada su u pitanju unutarnje stvari RH, glasniji su od Zagreba kada je u pitanju, recimo, odluka Gradskoga vijeća Vukovara o ćirilici – kao da se odlučuje u (o) nekom srbijanskom gradu. Što i misle, samo govore da se radi tek o srpskom gradu, ili u blažoj varijanti o srpskom ili hrvatskom gradu. Nema zemlje na ovome svijetu koja bi takvo što tolerirala, koja ne bi – nakon što postane bjelodano da se radi o sustavnoj agresiji – prekinula sve veze s državom tako nasilno drskom kao što je Srbija. No, Srbija ne ostaje na tome – premda nije članica Europske unije, njezini emisari posjećuju Bruxelles i ondje pritišču aparatčike, možda one iste koji su mirno gledali kako Srbi razaraju Vukovar.

Europski činovnici popuštaju – nakon izjava da se ne bi htjeli miješati i da svaka zemlja ima pravo urediti ta pitanja kako želi, pritisak Beograda se pojačava i dolazi nova izjava (Europske komisije, to jest europske Vlade!) da je ćirilica dio tradicije u Hrvatskoj, i slično. Posve jasan pritisak iz Bruxellesa nastao na temelju srpskoga pritiska. Na koga? Na hrvatsku Vladu? Koja je također, vjerojatno, išla uz dlaku srbijanskom pritisku pa i sama intervenirala na način „Ma dajte vi iz Bruxellesa nešto oštrije, mi samo čekamo. Znate, u nama, to jest u našoj Vladi ima četrdeset posto Srba koji će jedva dočekati vaš pritisak, imamo ministra Srbina kojemu je to u djelokrugu, pa će sve proći kako treba, a mi ćemo hrvatskoj publici objasniti da Europa traži, ne Beograd, ne Pupovac.

Zastanimo. Očito je tko sve savjetuje EK u ovom pitanju. Možete si misliti koliko europski činovnici znaju o hrvatskoj povijesti i ćirilici u njoj, ma svi su na tom kolegiju doktorirali. Iluzorno je uopće govoriti o ćirilici jer je sve rečeno, srpska (srbijanska) ćirilica nikada nije bila u uporabi u Hrvatskoj nego bosančica, ma što se tu uopće više može reći do jedno: jest, bosančica je bila jedno od povijesnih hrvatskih pisama na ograničenom području jugoistoka. Povijesnih, znači. Isto tako je i Bosna i Hercegovina povijesna hrvatska baština. Pa, ne može „Europa“ jednu povijesnu tradiciju proklamirati, a drugu zaboravljati. Dajte nam gospodo birokrati Bosnu i Hercegovinu, našu povijesnu zemlju, a onda ćemo o bosančici koja se (i ondje) u povijesti rabila – kao što joj ime kaže.

Krkanje

Na rijeci Krki blizu Knina nalazi se pravoslavni samostan. Nekako vrlo brzo nakon kninske proslave Oluje, došao je u samostan (manastir) Miroslav Gavrilović koji uze ime Irinej, poznat hrvatskom puku po iritiranju Hrvatske i prijedlozima regionalnoga komadanja posve u istom duhu Ive Josipovića. Patrijarh koji Hrvatskom naziva samo onaj dio „ostataka ostataka“ Hrvatskoga kraljevstva iz 16. stoljeća, kada je granica s Turskim carstvom bila otprilike na istoj crti kao i početkom devedesetih prošloga stoljeća u srpskoj agresiji. Znači, čovjek kojemu bi normalna zemlja zauvijek zatvorila vrata jer širi pogubnu velikosrpsku politiku i djeluje bez ustručavanja na planu drugoga memoranduma. No, kao što srbijanski Vulin može usred Hrvatske vrijeđati Hrvatsku, tako je i Irineju dopušteno da jezdi Hrvatskom, što on često čini. Hrvatske ga televizije zdušno prenose, pa tako i iz manastira na Krki gdje se (jedva) suzdržavao ali ipak ponešto i izgovorio. Bizantinski nejasno, naravno, pa nije bilo izravno rečeno o kojemu razdoblju i kojemu ratu govori, tek da su Srbi stradali jer su „pravoslavne vjere“. Eto, sada znamo. O kontekstu se ne raspitujemo.

Uz to reče Irinej da ga raduje „nedavno upućen predlog pape Franje da se formira komisija predstavnika srpskoga i hrvatskog naroda koja bi se bavila razlozima tolike mržnje između dva susedna i po mnogo čemu slična naroda.“ Učeni Irinej pravi se neupućenim, a isto tako nikakva komisija (pa i iz Vatikana naručena) nije potrebna jer je sva povijest istražena, objašnjena i razjašnjena samo što Srbi ne prihvaćaju kao istinu ono što je doista bilo nego što bi oni htjeli da je bilo. Umjesto „komisije“ neka svi oni koji još ne znaju što je to bilo i što se zbilo pogledaju vrlo instruktivan dokumentarni film „Hrvati i Srbi, povijest jedne averzije“ u režiji Jakova Sedlara (tekst Hrvoje Hitrec).

Da Srbi lažu, notorna je činjenica, ali ne lažu svi kako je naučavao D. Ćosić, jer ima srbijanskih historičara kojima povijesne laži smetaju i oni ih marno razotkrivaju. Tako rade (ili su radili) i s krivotvorinama oko manastira na Krki, o kojim (razotkrivenim falsifikatima) televizije ne govore ni riječi u trenutcima prijenosa slavlja, ali prenose riječi da su Srbi tu bili oduvijek, da „nisu došli s Turcima“ i slične izmišljotine. Došli su s Turcima, ne Srbi nego Vlasi o čijem se podrijetlu može sve saznati površnim čitanjem povijesnih knjiga. A prije Turaka je na istom mjestu na Krki bio katolički samostan u 14. stoljeću, čuven po katakombama u kojima je, kaže legenda, naučavao sv. Pavao. Poznata povijest, kao i u 15. stoljeću kada je ondje bio samostan i crkva sv. Mihovila, a tako i u 16. stoljeću iz kojega su sačuvana svjedočanstva ninskoga biskupa o katoličkom karakteru samostana. Pa isto tako iz 17. stoljeća: u samostanu su franjevci, Hrvati. Tek polovicom 17. stoljeća spominju se ondje kaluđeri s napomenom da pripadaju „grčkoj Crkvi staroga ilirskoga ili hrvatskog jezika“.

Pravoslavni Vlasi nisu se osjećali Srbima niti su to bili. Srpska pravoslavna crkva ih je uvjerila da su Srbi tek nakon dugih stoljeća, to jest u drugoj polovici 19. Jedno od središta takvog uvjeravanja bilo je na Krki. I onda je sve počelo… i traje do dana današnjeg, to jest pokušaji (uglavnom uspješni) da se Srbi okrenu protiv Hrvata i zavladaju Hrvatskom. U faktičkom smislu, u operativnom smislu, taj je velikosrpski imperijalizam bio aktivan od doba Ante Starčevića koji je prvi upozorio na opasnost, pa sve do 1995. i Oluje.

Nakon što su protjerali i poubijali Hrvate, Srbi su napokon i sami izbjegli kada im je poražena vojska. Osokolili su se opet nakon povrtaka komunista na vlast u Hrvatskoj, Pupovac u Zagrebu a Štrbac u Beogradu stali su plesti mrežu, a SPC im je uvijek bila pri ruci jer je bila i ostala perjanica velikosprkoga imperijalizma. Pupovčev je plan bio stvoriti takvu atmosferu u kojoj bi se Srbi vratili u hrvatski Ustav na velika vrata a ne kao manjina, no to se pokazalo iluzornim i sada mu preostaje samo da očajnički divlja jer mu je razvidno da se program zajedničke vlasti Hrvata i Srba u Hrvatskoj može ostvariti samo izbornom prijevarom – a to su upravo učinili mangupi koji trenutačno drže vlast u Hrvatskoj i nazivaju se hrvatskom Vladom. Ali takva prijevara uspijeva samo jednom. Nadam se.

Toliko o tome. Uz nešto što se ne smije prešutjeti, a to je uloga splitskoga nadbiskupa mons. Barišića koji je imao upute iz Vatikana ili se sam uputio putovima Jurja Križanića ili Strossmayera u plemenitoj zadaći krpanja staroga raskola. Taj davni raskol jest tužna rana kršćanskoga svijeta, ali ne toliko dramatična koliko ju neki doživljavaju, te je svijet s njom nastavio živjeti kao sa starom ranom koja je zarasla i podsjeća na sebe samo pri promjeni vremena. Univerzalna Katolička crkva, da i hoće (a htjela bi) nema ravnopravnoga sugovornika u rascjepkanom pravoslavlju koje se poistovjetilo sa svojim državama.

U svijetu pravoslavlja – prije svakoga razgovora – trebalo bi doći do svojevrsne koalicije, pa i stvaranja „zapovjedne okomice“ sposobne za pregovore s Katoličkom crkvom. Sve dok nije tako, riječ je tek o iluzijama. A bilo kakvo lokalno prevladavanje drevnoga raskolništva na tlu jugoistočne Europe u ovom trenutku, iz znanih je razloga gubitak vremena i energije, posebno dok je s jedne strane „pregovarač“ Gavrilović, s pokvarenom paštetom u džepu.

Još samo ovo: Srbi koji žive u Hrvatskoj na povijesnoj su prekretnici. Oni mogu izabrati dobar put, integrirati se ako žele, getoizirati se ako žele, mogu sve što žele samo ako pritom poštuju hrvatske zakone, hrvatske simbole i hrvatske osjećaje. Ako poštuju osjećaje hrvatske većine, o kojima upravo i govori članak Ustava na temelju kojega je Ustavi sud zaustavio policijsko divljanje aktualne vlasti po Vukovaru. Ili mogu izabrati loš put kojim sada idu oni pod Pupovčevim utjecajem, potpomognuti zemljacima u hrvatskoj Vladi, beogradskim putem koji – kako mu ime kaže – vodi u Beograd. Tko sjedi na dva stolca…

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save