Ukazao mi se prizor. Velika dvorana na Iblerovom bila je krcata. Šef Zoka stajao je za govornicom i tiho se smijuljio. Gledao je u Komadinu i mislio, e sad ću ti pokazati, tebi, Liniću, i svima koji me želite zbaciti iz sedla
U suvremenom nogometu, igrač više može biti golema prednost. Samo ponekad, posebno motivirane momčadi (savršeno tjelesno pripremljene) mogu izdržati pritisak protivnika, pogotovo ukoliko igrača manje imaju od rane faze utakmice. Čini se da je normalna, građanska, pomalo konzervativna, apsolutno većinska Hrvatska, čijih je više od pola milijuna igrača hodočastilo prošle subote Gospinim svetištima, uistinu u top formi, iako neravnopravna utakmica traje već desetljećima. Svi mi, koje u glavnim medijima s mnogo prezira nazivaju „zatucanim nacionalistima“, izloženi smo, u dnevnom ritmu, zaglušujućim plotunima mudrosti koju prosipaju „kolumnisti i autori“ te njihovi vrli „sugovornici“, provlačeći na razne načine osnovnu tezu o besmislu i pogrešnosti hrvatske države, o groznom hrvatskom narodu – per se, te, jasno, o neodrživosti svake vlasti koja nije od Boga lijeva, jer, naravno, i Krist je bio ljevičar, a danas je to i Papa Franjo. Dan uoči Gospina blagdana, dvobroji Abendszeitunga i Morgenblatta posebno su bili motivirani, pa tako brojim čak devet velikih ili manjih tekstova u kojima se, na ovaj ili onaj način provlače spomenute teze, uz obvezatna meandriranja po ustaštvu, antifašizmu, a bogme, uspio je glazbeni ministrant Kim Il Po Fuk ubaciti nešto svojeg dražesnog mudromišlja i u priču o Zrinjskom i sigetskoj vojni.
Demokratski drugačije mišljenje, mnogo bliže svima koji su sljedeće noći ili jutra, krenuli na hodočašće, pripušteno je u tri teksta, od kojih je jedan veliki intervju predsjednice Republike. Kada se doda da je notorni JuPa bio motiviran tek za esej o šugamanu i ljepotama socijalizma, a efendi Jerga za priču o umjetnosti, brojčana bi nadmoć bila još izraženija, ali zaludu. Prokleti Hrvati i dalje hodočaste Gospi, tuguju i mole se za Salopeka, ali ne pale džamije.
No, ista su nam izdanja tiražnih dnevnika donijela i čudesne, gotovo pa znanstveno fantastične priče, o mitskim bićima i udarnim odredima. Pero vještog i iskusnog obavještajca u isti koš trpa njemačkog ekonomskog stručnjaka i američko češkog prodavača magle, razložno, jer cilj je pokazati upućenost, zapravo, u francuske modele. Nešto mlađa obavještajka objavljuje pak, ekskluzivnu priču o letećem odredu, kreiranom u izbornom stožeru stranke u odlasku s vlasti. I, zahvaljujući nesputanoj mašti, kroz ta dva teksta odmah mi se ukazao prizor.
Velika dvorana za sastanke na Iblerovom bila je krcata. Šef Zoka stajao je za govornicom i tiho se smijuljio. Gledao je u dubini dvorane Komadinu i mislio u sebi, e sad ću ti pokazati, tebi, tvom pajdašu Liniću, i svima vama koji me želite zbaciti iz sedla. U prvom redu, odmah do Dragovana, sjedila je Milanka, do nje Brana Grčić, pa Arsenije Bauk stisnut uz golemu figuru Peđe Grbina. Cvijet hrvatske socijaldemokracije. Na drugoj strani markantni i muževan Marasov lik otvarao je slijed. Do njega Ranko Ostojić, pa Žele Jovanović. Slatka neizvjesnost treperila je dvoranom. Gazda je sazvao hitan sastanak, dotjerao ih s mora, sigurno je nešto spektakularno važno. „Slušajte me dobro, ovo ću reći samo jednom“ – zagrmio je Zoka. „Ljeto je gotovo i, znam da nam to ne paše, ali moramo se vratiti na posao. Dok ste se vi kupali, ja sam radio, toliko da sam se u rodnom kraju čak i razbolio po kratkom postupku“. Opačićka zadrhta i cikne – nije valjda nešto opasno? „Ne brini Milanka, sve je u redu, šapne joj Dragovan, lagani giht, arambaši su to“, namigne i zaštitnički joj prihvati ruku. „Alex i ja, složili smo udarnu ekipu koja kreće, koliko danas, u rat protiv hedezenjara – nastavio je Zoka. Ali, da ne duljim, sada će vam Alex osobno objaviti sastav“. Drugarice u dvorani osjetile su nježnu jezu. Stiže Alex, to mitsko biće o kojem slušaju i čitaju mjesecima, a koje nitko, zapravo nije vidio, neki naš Nessie, koji je tako čudesno od njih, skupine bezvezaša, blefera i neradnika, stvorilo pobjedničku Partiju, barem u anketama, pa makar i plaćenim. Biljana Borzan ispustila je tihi uzdah žudnje, a Ingrid Antičević nervozno se vrpoljila na stolici. Nadam se da je naučio naški, proletjelo joj je glavom, uz pitanje – što ako nije? Što ako ću morati opet nešto na engleskom? Vrata u kutu dvorane počela su se otvarati i na njima se ukazao – Darth Vader. Ili barem čovjek koji je izgledao kao netko tko je prešao na tamnu stranu. Zoka je počeo pljeskati, pa nije bilo druge, ustadoše partijske perjanice i zapljeskaše. Princ tame stigao je do govornice, uzeo je u ruku flomaster, okrenuo se ploči, ispisao prvo ime i metalnim glasom, čudesnom mješavinom češkog, engleskog i hrvatskog (zapravo – srpskohrvatskog, da ne ljutimo Jozića i Jovanovića), započeo – „u špici napada igrat će Peđa Grbin!“ Istarskom su divu zamalo krenule suze. Ja sam prvi izabran, kakva čast, pomislio je, pucajući od ponosa i ne samo od toga. „Predraže, tebe čeka najteži zadatak, ideš ravno na Karamarka i na Vasu – čelični glas Alexa Vadera parao je smrtnu tišinu u dvorani. Ti si najveći od nas i zato ćeš u obračun s najopasnijima“.
Nisam li ja, zapravo, najviši, pitao se Peđa, ali već je pomoćni trener Zoka tumačio ciljeve – „Peđa, ti imaš i desni legitimitet, znaš Thompsona i one njihove ustaške pjesme, pa kad ti javimo Alex i ja, ti opleti po Karamarku. Što god ti padne na pamet ili gdje već, nije važno, samo standardno lupaj. A, bude li potrebe, sašit ćeš i Vasu“. U Grbinu su se miješali ponos i brige. Stvarno, što je mislio kad je rekao da sam najveći? I dobro, Karamarko, on je krilni centar, s njim ću lako, ali kako su zamislili da ja ulovim playa Vasu? Onakvog sitnog i hitrog, s puno kretanja? Alex Vader napisao je i drugo ime – Arsenije Bauk. „Arsenije, ti ćeš po boku udarati po Kolindi, jer, više je nego jasno, žena je čvrsto stala na desnu stranu i za nju više nema milosti“, odjekivalo je iz crne kacige princa tame. Bauk je prvo pogledavao prste u natikačama koje je zaboravio gost iz Slovačke u materinom apartmanu na Braču, a onda se polako pridigao. „Dobro, jasno mi je, ali trebalo bi tu vidit i malo oko dnevnica, putnih troškova. Ko će nju polovit, pa žena je ko Supermen, svaki dan nekud odleti ? I dajte da vidimo di ću ja poslije, jer, ako ću puno po njoj srat, nekako mi se čini da ću ostat posran“. Nije imao puno strpljenja Alex Vader za Baukove strahove, pucao je dalje – Gordan Maras – srednji napadač na K und K. „Lomit ćeš Kolindu i Karamarka. Na nju kreni svojom muževnošću i ljepotom, snimaj spotove, jebeš poduzetništvo, samo krkaj. Ako je ona desničarska kraljica, ti ćeš biti naš lijevi mister Hrvatske“, ohrabrio je Marasa Zoka. Kada je Vader objavio i ostala dva napadača, Ivana Klarina zaduženog za operativce, Josipu Rimac i Milijana Brkića, te izvjesnog juniora iz nepresušne škole mladih talenata, Aleksandra Sašu Đujića, koji će u ovoj utakmici sakupljati iskustva za sljedeće velike okršaje, u dvorani je nastalo komešanje. Jovanović nije mogao sakriti razočaranje. Okrenuo se prvom policijotu, Ostojiću, i tužno zavapio – „pa ja sam izdao Linića, ne šmeka me Komadina, bio sam najgori ministar u povijesti, mrze me nepodijeljeno u Rijeci, na Kvarneru i u cijeloj Hrvatskoj, i meni ništa? Ja ostajem na klupi? Nisam dobio čak ni napad na Jandrokovića? I tko je taj Saša Đujić? Gdje su tako brzo našli Srbina koji će mene zamijeniti?“ Ingrid je odahnula, žene nisu gurnuli u prvi borbeni ešalon, a i Alex ju ništa nije pitao na engleskom. Milanka je pogledavala taj crni plašt i kacigu, odrješiti, metalno muževni glas još joj je zvonio u glavici i osjećala je laganu vrtoglavicu. Dragovan nije bio više pored nje, tumačio je Bauku da ne brine, da će Partija pokriti sve njegove putne troškove, bit će i dnevnica, a čeka ga u prosincu i mjesto u turističkoj zajednici Milne, samo neka se posveti zadatku. Hajdaš Dončić skočio je iz drugog reda prema Marasu, drugarski čestitao i s neskrivenom dozom zavisti, procijedio – „e, da je barem mene zabral, da lupetam po Kolindi, da se dignem na državnu razinu, a ne ovak, celo sam Zagorje raskopal, sad nedam da se otvoriju gotove ceste, pa me oni moji Zagorci non stop zajebavaju, a morti buju me i tužili“. Profesor Grčić nijemo je sjedio. Što ovo znači? Jesam li ja sad još ministar? Pa sve sam lagao o gospodarstvu što su mi rekli – lomile su ga crne misli i slutnje. Darth Alex Vader poželio im je uspjeh i tiho se iskrao iz dvorane, a Zoki je završio skup riječima – „neka crvena sila bude uz nas, Ranko, ovo mislim doslovno!“
I odmah, sljedeći dan, krenula je zanimljiva kampanja, a da datum izbora možemo samo slutiti. Izvjesni Stanko Grčić, vođa autohtonih seljaka, Zokin novi, sasvim logični koalicijski partner, lansirao je novu fascinantnu mudrost – članovi HSS-a, uglavnom seljaci, skloniji su lijevom centru, jer žive od svojih žuljeva! Sjajno! Bit će da su „članovi HSS-a“ naglo zaboravili tko im je oteo zemlju, tko je i iz koje stranke dolazi zastrašujuće nesposobni ministar poljoprivrede, a žuljevite ruke Zokine, Jakovinine, Marasove, Baukove, Opačićkine, Grbinove i ostalih prvaka ljevice, trajna su inspiracija za bijeg seljaka u „lijevi centar“. Ali, tako je to kada protivnik ima ne jednog, već stotine medijskih igrača više.
