IVICA ŠOLA: Isus bi danas bio – TWITERAŠ!
Nisu samo mediji “krivi” za iskrivljavanje duha vjere i Crkve u društvu spektakla i eksploziji (novih) medija, već i sama Crkva, upozorava kardinal Ravasi. Navodi duge i dosadne propovijedi, nerazumljiv jezik, nepoznavanje suvremene kulture… Kao lijek takvoj gnjavaži bibličar Ravasi nudi Isusov primjer i – twiter!
Papi Franji na toliko je područja pripisana uloga “revolucionara”, da to ne samo što je netočno, već postaje iritantno. U svim bitnim pitanjima koji se tiču vjere i morala, kako je pokazala i zadnja enciklika, on je u kontinuitetu s prethodnicima. Zna doduše ponekad tresnuti štogod, pa bi se umah sutra korigirao, ili bi otac Lombardi uskočio i objasnio što je pjesnik htio reći. Tako mu se pripisuje uloga “revolucionara” i u odnosu prema medijima, u smislu otvorenosti, ležernosti i velike prisutnosti. No ni to nije točno, novost je tek možda “pankerski” stil, za mnoge vjernike pomalo zbunjujući. Svakako je “fora” što okolo telefonom zivka “obične” ljude, kao i kada je prošlog tjedna nazvao kolegu nadbiskupa koji se odmara u Splitu. O ovim mitovima već govorih na predavanju u HBK-u u povodu 40 godina prvog “medijskog” crkvenog dokumenta “Communio et progressio”, te pisah na raznim mjestima, pa neke stvari valja ponoviti u hiperprodukciji “medijskih revolucionara” koji to zapravo nisu.
Isto se govorilo i o Ivanu Pavlu II., o “medijskom papi” koji je u tom smislu, kao, unio neku vrstu revolucije, diskontinuiteta, u Katoličku crkvu. Ivan Pavao II. bio je, kao čovjek teatra markantnog izgleda, nesumnjivo veliki papa komunikator, otvoren mass medijima i sukladnoj tehnologiji. No Wojtyla je, kao i Franjo, ipak, tek jedan od papa velikih komunikatora jer je svaki papa bio otvoren prema dominantnom mediju ili medijima svoga doba. Uzmimo za primjer vrijeme tzv. „antimodernizma“ i papa koji su u bili sumnjičavi prema progresu, posebno nakon Prvog vatikanskog koncila. Naime, isti ti antiprogresistički pape uvode u Italiji najnovije tehnološka dostignuća, poglavito tipografiju, te u Subiacu otvaraju tiskaru u svrhu pokretanja tiskanih medija, raznih tiskovina i knjiga. Pio IX. je papa, u 19. stoljeću smo, koji se prvi dao fotografirati i tako autentično lice pape, onkraj rijetkih i nepreciznih portreta s umjetničkim interpretacijama, učinio javno vidljivim po prvi puta. Svatko je od tada znao kako papa doista izgleda.
Crkva u kontinuitetu ima pozitivan stav prema medijima
Potom, na poticaj tih papa, don Ivan Bosco pokreće prvi popularni, veoma tiražni almanah pod nazivom „Il galantuomo“. Don Alberione, utemeljitelj Paolina, na istom tragu pokreće najtiražnije talijanske novine i tjednike, kao i filmsku produkciju svjetske nosivosti. Pio XII., ratni papa, sve svoje najvažnije intervente izrekao je putem radija, tadašnjeg dominantnog medija. Pavao VI., pak, odmah je prihvatio televiziju učinivši je nezaobilaznim dijelom svoje komunikacije. Ivan Pavao II., dakle, kao i Franjo, samo je dio te tradicije, tog kontinuiteta u kojoj Crkva, polazeći od vlastitog poslanja i evangelizacije, ima pozitivan stav prema medijima. Kada je Ratzinger postao papa, prvo što su mu prognozirali jest da će ostati u sjeni Wojtyle baš zbog njegovog imagea medijskog pape, vrsnog komunikatora. Ako ostanemo na razini dojma, posebno u Hrvatskoj kojoj je Wojtyla na poseban način drag, onda bi se možda tako moglo i reći. Ostavivši po strani neke nespretnosti u komunikaciji, od Regensburga do Lefevbrijanaca, kada se pogledaju činjenice, Benedikt XVI. je učinio korak više od samog Ivana Pavla II. po pitanju otvorenosti prema elektroničkim medijima. Na stranu sada Youtube na kojem je za Ratzingera Vatikan napravio vlastitu domenu, želimo skrenuti pozornost na odnos prema, kažu, još uvijek najutjecajnijem mediju, televiziji.
Naime, i jedan i drugi papa, i Woytila i Ratzinger, intervjue su objavljivali u obliku knjiga, dok je Ratzinger prvi papa koji je dao televizijski intervju uoči Uskrsa kada je odgovarao na pitanja vjernika pred tv kamerama. Wojtyla se toga bojao. Zašto? Kako svjedoči Vittorio Messori, njegov ondašnji neformalni savjetnik za medije, papa Wojtyla je jedno ljeto u Castelgandolfu trebao dati prvi tv intervju u trajanju od jednoga sata. Kamere su već bili spremne, a režiser Pupi Avati samo što nije udario “klap”, Wojtyla je odustao.
Messori tvrdi kako se papa u zadnji čas priklonio mišljenju da bi pristajanjem na tv intervju papa bio sveden na opinion makera kakvih je na tisuće u medijskom prostoru, dok vjernicima ne treba još jedan opinion maker ili medijski brbljavac među masom postojećih, već trebaju Učitelja koji govori s autoritetom. Forma televizijskog intervjua nosi sa sobom opasnost desublimacije koja bi papu svela na komentatora dnevnih događaja ili religijskog opinionista (upravo, prema nekima, je u tu zamku upao papa Franjo). Tako je snimanje u zadnji čas otkazano. Ratzinger je za svog mandata, za razliku od Wojtyle, prvi puta to učinio, napravivši katehezu u obliku televizijskog intervjua. Dakle, istina je da je Wojtyla bio veliki komunikator i veliki papa, možemo čak reći i šarmer, no ne stoji kako su pape prije Drugog vatikanskog koncila, pa tako i Ratzinger nakon njega, korak unazad. Dapače, radi se o kontinuitetu, pa je nabijanje “Wojtylinog kompleksa” njegovim nasljednicima ili predhodnicima činjenično neodrživo. Štoviše, u odnosu prema medijima Ratzinger je napravio korak naprijed.
Stoga je, smatramo, pogrešno vrednovati odnos papa i medija po kriteriju pop starova ili “selebova”, polazeći od njihovog “personalitija”, jer je papinstvo služba u kojoj je osobnost i stil samog pape bitna, ali ipak sekundarna. Ovoj napasti već su podlegli politički vođe u kontekstu društva spektakla. Naime, važno je da se ovdje ne zamjene sredstvo i svrha, a mediji su sredstvo. Zakonik kanonskog prava kaže kako je vrhovna norma prema kojoj se Crkva ravna „spasenje duša“, pa su sva sredstva u tom evangelizacijskom smislu dobrodošla, i sredstva društvenog komuniciranja.
Religijski jezik i “nova kultura” suvremene komunikacije
Ovaj dio sažet ćemo citatom iz Redemptoris missio br. 37. koji otvara daljnju problematiku, problematiku religijskog jezika i (samo)shvaćanja i medija kao specifične vrste jezika i tehnike: “U našim danima masmedije nije dovoljno samo rabiti za naviještanje kršćanske poruke, nego samu poruku treba ugraditi u tu ‘novu kulturu’ koju stvara suvremena komunikacija. To je složeno pitanje jer se ta nova kultura rađa iz same činjenice da postaje novi način priopćivanja, s novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim ponašanjem, prije nego li iz samog sadržaja.” Upravo posljednje riječi kako se ta “nova kultura” razvija više zahvaljujući tehnikama nego sadržaju, osim što upućuje na McLuhanovu “Medij je poruka”, poziva da promislimo problematiku koja se krije u komuniciranju istina vjere. Odnosno, da se izbjegne napast, koja se često događa, da se masmediji pretvore u svrhu, a istina u sredstvo, odnosno da masmedijska forma i tehnologija više zamrače, nego što prenose istinu. Tako, na primjer, globalna je vijest bila da je Benedikt XVI. na Youtubeu, tako da je prava vijest bio Youtube, odnosno medij, a ne sadržaj koji se tamo prenosi. Zato je Benedikt XVI. otvarajući Sinodu biskupa u Vatikanu naglasio kako nova evangelizacija nije skup medijskih strategija te da mediji, ako je Crkva prazna od Duha te sve više birokratizirana kao danas, što je razlog masovne tihe apostazije na Zapadu, ne mogu nadoknaditi suhoću Crkve na Zapadu koja nakon 50 godina od Koncila djeluje umorno i zbunjeno.
Vjera, posebno kršćanska-katolička, odavno je postala punopravan član društva spektakla, što, prema nekima, ozbiljno ugrožava njezin duh, sadržaj vjere koja je prije svega misterij, tajna, a ne medijski događaj nalik Ligi prvaka. Otuda i grintanja iz vrhova Crkve protiv medija koji uništavaju vjeru uz pomoć vjere, njezinim medijskim predstavljanjem, medijskom “transupstancijacijom”. Najprije je Ratzinger nekoliko puta, prije i poslije odreknuća, prozvao medije da Crkvu, njen nauk i događaje interpretiraju polazeći od političke logike i interpretacije igara moći, lobija i partija, te da je stvarni 2. vatikanski koncil pretvoren u “virtualni koncil”, kojeg on više ne prepoznaje u tim medijskim interpretacijama, iako mu je bio sudionikom i svjedokom. Potom je i otac Lombardi osuo paljbu po medijima koji konklave prate kao političku utakmicu, konstruiraju događaje i “sukobe” kojih ili nema, ili su prenapuhani do neprepoznatljivosti. Američki kardinali pak, odreda twiteraši sa razrađenim medijskim strategijama u svojim matičnim biskupijama, istu otvorenost i strategiju primijenili su pri konklavama, što je bilo popraćenu jamranjem vatikanskih kurijalaca koji su ih zabremzali. Da medijska spektakularizacija religije i sadržaja vjere postaje ozbiljna opasnost svjedoči i posljednji dokument Međunarodne teološke komisije pod kapom Kongregacije za nauk vjere u kojem upozoravaju teologe da bdiju nad deformiranjem vjere kada se prebacuje u druge jezike, uključujući i medijski, pri čemu sadržaji vjere padaju u drugi plan, gdje istina, dogma, postaje doxa, neobvezno i mutno mnijenje u kojima Papa i Lady Gaga imaju jednaku nosivost, gdje i konklave moraju biti jednako zabavne kao pop koncerti, parlamentarni izbori ili izbori za misice, da bi tako redizajnirani bili pripušteni “potrošačima”. To je razlog i zašto Ivan Pavao II., unatoč tome što je inkulturirao vjeru u društvo spektakla, nikada nije dao televizijski intervju (kojeg je u zadnji čas otkazao na nagovor Vittorija Messorija) jer je uvidio da bi se, u sveopćem postmodernom brbljanju u kojem sve perspektive jednako vrijede, sveo na jednog opinion makera među mnogima, nešto kao Mislav Bago u bijeloj haljini sa roza cipelicama.
Isus i twiter savršeno se nadopunjuju
No postoje i drukčija mišljenja, da nisu samo mediji “krivi” za iskrivljavanje duha vjere i Crkve u društvu spektakla i eksploziji (novih) medija, već i sama Crkva i njeni službenici, na što je upozorio baš jedan od papabilisa, kardinal Gianfranco Ravasi. On proziva duge i dosadne propovijedi, pogotovo kada je kao ovih dana vani plus 40 stupnjeva, nerazumljiv jezik, nepoznavanje suvremene kulture od strane klerika, te sve veći jaz između jezika službenih crkvenih dokumenata i razumijevanja prosječnog vjernika. Kao lijek takvoj gnjavaži bibličar Ravasi nudi Isusov primjer i – twiter. Sama Katolička crkva u pastoralnom naputku “Zajedništvo i napredak” naziva Isusa “savršenim komunikatorom” te kaže: “Govorio je iznutra, ispred svog naroda, navješćujući božansku poruku … svima bez razlike; a ipak se u svemu prilagođavao njihovu načinu govora i mišljenja, jer je govorio iz njihova stanja i životnih prilika.”
U tom smislu, Isus i twiter savršeno se nadopunjuju, pri čemu minimalizam twitera koji trpi samo 140 znakova ne treba gledati kao površnost, jer masovni mediji po samoj svojoj strukturi i funkciji nisu mjesto dubine, to se radi na drugim mjestima, događajima i časopisima, već sredstvo priopćenja najbitnijega na jasan i konkretan način. Naime, Isusov prvi programatski javni nastup veoma je kratak: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 15). Savršeni Isusov tweet, u grčkom izvorniku svega osam riječi, a na hrvatskom devedesetak znakova, premalo i za površni twiter.
Odreknuće bivšeg pape Benedikta XVI. i izbor Franje bio je, osim vjerski, i medijski događaj, spektakl globalne nosivosti, gdje su nastajali i nastajat će šumovi i smetnje na koje Katolička crkva upozorava u kontekstu društva spektakla koje, ipak, zahtijeva inkulturaciju vjere i u takav ambijent. U tom duhu poznate Isusove riječi Ravasi primjenjuje na aktualni trenutak i parafrazira: “Ja sam put, istina i twiter”, misleći na evanđeosku jasnoću i kratkoću poruke kojoj je i 140 znakova previše da zasja u svoj jednostavnosti i jasnoći. I papa Franjo, s više ili manje spretnosti, zbunjujući ponekad kada govori o kršćanima koji se razmnožavaju kao zečevi, ne libi se sve češće “twitati” kada stane za propovjedaonicu ili pred medije. U svakom slučaju, u vrijeme tehnike i globalnih komunikacija, kratkoća ne mora nužno značiti i površnost, pogotovo kada uskoro, na Velu Gospu, neki biskup na plus četrdeset dobije inspiraciju pa odvali pola sata prodike koju, nakon deset minuta, nitko više niti ne sluša, već maše lepezom ili gleda koji komad hladovine.
Autor: Ivica Šola / 7dnevno
