Teško je ofenzivu muslimanskih ekstremista na Bliskom istoku nazvati sukobom civilizacija, iako nesumnjivo ima i tih elemenata. Jer, oni ratuju ne samo protiv kršćanstva ili judeokršćanstva, koje su proglasili svojim glavnim neprijateljem, nego i protiv islama koji nije po njihovoj mjeri, ukusu i shvaćanju. Oni zapravo ratuju protiv civilizacije kao takve.

Ljudski životi, pa ni vlastiti, ne znače im ništa, pravne i vjerske norme i tradicije za njih ne postoje, posebna im je izgleda poslastica rušenje povijesnih uspomena i spomenika kulture. Ako ćemo pravo, teško je uopće govoriti o muslimanstvu kao o nadasve tolerantnoj religiji. Pa u zemljama koje se smatraju kolijevkom kršćanstva nije ostao ni kamen na kamenu. I bosanski katolici imaju itekakva teška sjećanja na tu toleranciju.

Izbjeglice ili potjerani

Teško je, međutim, još nešto. Teško je sve to što se čini po firmom Islamske države (ISIL) nazvati pukim terorizmom, koji podrazumijeva izolirane akcije pojedinaca ili skupina. Ovdje se, ma koliko se to činilo iracionalnim i nemogućim i ma koliko mi to podcjenjivali, radi o smišljenom planu stvaranja jedne države ili kalifata na prostoru koji bi se protezao od Afganistana do Sredozemlja, uključujući Balkanski poluotok.

Uostalom, već su objavljene i karte te imaginarne države. Čini se kako su i izbjeglice s prostora zahvaćenih ratnim sukobima zapravo prognanici potjerani u srce Europe, kako bi se sama Europa destabilizirala i u njoj inicirao građanski rat, elemente kojega već naziremo u Španjolskoj, Francuskoj i Britaniji. Mađarska se brani visokim i dugačkim žičanim ogradama. Nejasno je koja sila stoji iza toga projekta, nejasno je otkuda toliki borci, toliko naoružanje, takva upornost i koordinacija.

Odgovornost je zapadne politike za ono što se događa na Bliskom istoku nesumnjiva. Sve je započelo tzv. arapskim proljećem, događanjem naroda od Tunisa, preko Egipta do Libije i Sirije. Zapadni je svijet te događaje od prije nekoliko godina tumačio kao spontanu pobunu protiv dikatorskih režima te kao pobjedu demokracije. A radilo se samo o smjenama režima i dovođenju podobnih.

No, stvari su s vremenom izmakle kontroli. Pokazalo se kako demokracija zapadnog tipa naprosto nije primjenjiva u spomenutim zemljama i kako one i mogu funkcionirati samo kao diktature. Nastupila je anarhija iz koje su isplivali samo najradikalniji protuzapadni elementi. Zapravo je sve to bilo lako predvidivo, nevjerojatno je kako to nije mogao predvidjeti, recimo, SAD sa svim svojim tehnikama, obavještajnim sustavima, analitičarama i ambasadama. Nevjerojatno je, ako nismo toliko cinični, misliti kako se zapravo i željelo postići to što se postiglo.

Imperijalizam i multikulturalizam

Dakako, ta imperijalna povijest zapadnih sila počela je davno, puno prije arapskog proljeća, izazivajući mržnju muslimanskog svijeta. S vremenom se imperij počeo vraćati kući, ali s njim i brojno stanovništvo iz (neo)kolinija. Europa je izmislila pojam multikulturalizma žrtvujući na njegovu oltaru vlastite kršćanske temelje. No, novo se stanovništvo nikada nije moglo integrirati u nova bogata društva, što je jednom ponukalo Angelu Merkel zaključiti kako je multikulturalnost mrtva. Odjednom sa čuđenjem gledamo kao mladi i čak uspješni ljudi rođeni u Londonu postaju borci ISIL-a.

I što je najgore, unatoč svim brutalnostima i prijetnjama koje dolaze od boraca Islamske države, kao da nema kraja licemjerstvu zapadne politike. S obitelji, narodom i državom nesretnog Tomislava Salopeka suosjećaju mnoge vlade, ali ostaje dojam kako nije učinjeno sve da ga se spasi. Nitko se nije pretrgao pronaći i ponuditi ni traženu jamčevinu, koja je bila manja od cijene jednog prosječnog euro-nogometaša.

Je li moguće da zapadne sile i njihovi vojni savezi nisu u stanju zaustaviti napredovanje jedne potencijalno opasne sile koja prijeti civilizaciji i koja je spremna baš na sve. Ili se pak igraju neke druge igre, iza kojih stoje politički ili geopolitički interesi. Americi je važnije svrgnuti sirijskog predsjednika El Assada, pa makar i uz pomoć radikalnih islamista, nego poraziti neman koja se rađa pred očima cijeloga svijeta.

Odnos prema Kurdima

Posebna je priča odnos prema Kurdima. Najprije im je Zapad davao potporu u otporu ISIL-u. Turska, koja je odbila biti članicom antiteroristčke koalicije, sve je gledala s pristojne udaljenosti. Onda su ISIL-ovi borci spalili jedno kurdsko selo u Turskoj i Turska se odlučila na intervenciju. Odlučila je malo napasti “islamiste“, konačno je odobrila korištenje svog teritorija za američke zrakoplove, što je bio samo izgovor za žestoki napad na historijske neprijatelje Kurde, koji se usuđuju tražiti svoju državu. Sve to uz odobrenje američkih političara i uz pogodbu s njima.

I što sada? Stvorena je situacija da se problem mora riješiti na ratištima i da se Islamska država mora vojno poraziti. Zacijelo to može učiniti NATO pakt sa svojim arapskim saveznicma i antiterorističkom koalicijom. Ali bi bilo deleko efikasnije kada bi to učinio u suradnji, a ne u vječnom neprijateljstvu i nadmetanju s Rusijom.
Ali vojno rješenje nikada nije trajno. U svakom je ratu sadržana klica budućeg rata.

Zapad mora mijenjati svoju strategiju. Umjesto sile i dominacije, potrebna je suradnja, umjesto iskorištavanja, potrebna je pomoć, umjesto miješanja u unutarnje stvari drugih država, potrebno je uvažavanje, umjesto potpune otvorenosti granica, potrebna je razumnija imigracijska politika, umjesto samonegiranja potreban je povratak korijenima.

JOSIP JOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save