Većinski hrvatski katolički puk opire se koliko može: na svaku provokaciju na izravnom poprištu nedjela, ali i na forumima jugomasonskog EPH-a, koji im je glavni promotor, i drugdje, reagira i žestoko i znalački. U tomu se ovaj put istaknuo dubrovački ugostitelj Dominik Kuzman koji je u svom restoranu ‘Orhan’ Man(d)i Gotovac, šefici dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, napravio ‘performance’ gotovo dostojan onoga kojeg je svojedobno jedan splitski neznani junak priredio medijski moćnom prološkom barbarogeniju Anti Tomiću.

Ovi ljetni dani, s temperaturama obilato višim od trideset stupnjeva – neposredno pred proslavu 20. obljetnice slavne osloboditeljske „Oluje“ – istodobno su, avaj, i vrijeme nezadrživog ljetnog juriša ljutih jugovićkih kulturnjaka protiv svih hrvatskih vrijednosti na raznim jadranskim festivalima, ali i u cijelom duhovnom prostoru zemlje. I dok Zoran Milanović s mnogo mara pokušava predizborno odigrati domoljuba gotovo tuđmanovskog profila, njegov partizansko-četnički kulturnjački pogon, udomljen u gotovo eksteritorijalnoj Istri i Primorju, ali sada, evo, proširen i sve do Dubrovnika, riga oganj kao u „najboljim vremenima“ sorosevskog rušenja Tuđmana herojskih devedesetih godina (s tom razlikom što je tada još bilo ključnih medijskih, kulturnih i akademskih ustanova u hrvatskim rukama, dok je danas lijevo-liberalna hegemonija u njima gotovo potpuna).

Većinski hrvatski katolički puk opire se koliko može: na svaku provokaciju na izravnom poprištu nedjela, ali i na forumima jugomasonskog EPH-a koji im je glavni promotor, i drugdje, reagira i žestoko i znalački. U tomu se ovaj put istaknuo dubrovački ugostitelj Dominik Kuzman koji je u svom restoranu „Orhan“ Man(d)i Gotovac, šefici dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, napravio „performance“ gotovo dostojan onoga kojeg je svojedobno jedan splitski neznani junak priredio medijski moćnom prološkom barbarogeniju Anti Tomiću. Ipak, spontani narodni otpor ne može nadoknaditi, nije pretjerano reći, izdajnička desetljeća neznanja i nerada njihove vodeće narodnjačke stranke, HDZ-a, koja ih je, posebno u oblasti društvene „proizvodnje duha“, ostavila bez elementarne institucionalne protuteže i obrane.

Duhovno nasilje izrazite manjine nad većinom

Kultur-terorističke „crvene brigade“ jurišaju pak kao kamikaze – kao da slute da ovoliko duhovno nasilje izrazite manjine nad većinom ne može potrajati, budući da su sve granice prijeđene. Najrječitija ilustracija dokle ta mržnja, koja se uporno predstavlja kao vrhunac „ljubavi“ prema svijetu i čovjeku, može ići je fotografija golog glumca s obješenim spolovilom iz Buljanove predstave „Elementarne čestice“, koji se kao majmun ili kakav zli gnom uspentrao na jednu prekrasnu malu dubrovačku česmu, s nekim pradavnim križem uklesanim nad njom, i s nje se izazivački kesi. Svi koji poznaju praksu desakralizacije kršćanskih vrijednosti, kakve provode razne sotonističke sljedbe na današnjem podivljalom Zapadu, a posebno oni koji su upoznati s gerilskom i gotovo urotničkom „avangardnom“ prošlošću većeg dijela spomenute dubrovačke ekipe, mogli bi staviti ruku u vatru da je tu riječ upravo o jednom ogranku takvih sekta.

Upada u oči njihov neviđeni fanatizam: gotovo svaku njihovu važniju „umjetničku“ izvedbu prati, kao homo-mimohode, kordon specijalaca koji ih brane od potencijalno oduševljenih gledatelja, ali oni ne popuštaju – u Dubrovniku su čak ugrozili i tamošnje turističko gospodarstvo, kojemu bi nominalno trebali biti važnim osloncem. Ljudi ih masovno psuju po forumima, čak su, evo, i uvijek uslužni ugostitelji izgubili živce, ali oni svoje položaje, sinekure, slavu i novac, stečene dugogodišnjim krvavim uspinjanjem, brane rukama i nogama. Mani Gotovac zbog nesklonog joj ugostitelja Kuzmana uzbunjuje najmoćnije medije, prijeti općim bojkotom lokala. Dalibor Matanić na svim mogućim portalima i u vodećim oligarhijskim glasilima najavljuje juriš na Oscara – ako ste mislili da su današnji umjetnici osobe kojima su slava i lova daleko iza humanističkog angažmana, ljuto ste se prevarili: taj tip daleko više sliči, recimo, bezobzirnom brokeru koji se pentra na sam vrh Wall Streeta. Riječi koje pri tome (zlo)rabe mogu ponekad biti „sofisticirane“ – zapravo zamumuljene – a drugi put bestidno izravne, ali one su toliko često ponavljanje da su postale potpuno prozirne u svojoj prizemnosti. Glavna žrtva je njihova slavna „ljubav“ koja je, u gotovo svakom njihovu kontekstu, rekoh, fascinantno postala nalik njenoj suprotnosti, mržnji.
Posebno važna strana ove divlje kulturološke subverzije ovdašnjih „brigadista“ je u tome što se ona odvija u gotovo potpunom dosluhu s njihovom braćom i istomišljenicima u Srbiji i Beogradu. Jedna po jedna vodeća kulturna ustanova, za koju ovdašnji poreski platiše namiču nemali novac, od hrvatske se pretvara u srpsko-hrvatsku, s vjerojatnim ishodom kakav smo prečesto doživljavali u prošlosti. Vodeće beogradske novine – recimo, zloglasna Politika, poznata po svojoj genocidnoj rubrici „Odjeci i reagiranja“ – koja je prije samo dva desetljeća svojim huškačkim tekstovima predvodila srpsku agresiju na Hrvatsku, sada trijumfira nad pobjedama srpskog duha na obalama „našeg lepog plavog Jadrana“, kojeg nikad nisu prežalili i od kojeg nikad nisu digli ruke.

Tako se ispunjavaju naputci drugog Memoranduma SANU-a i oporuke srpskog „Oca domovine“ Dobrice Ćosića, koji je rekao da Srbi više nemaju ni biološke snage, niti ratničkog duha, pa tako svete srpske ciljeve moraju ostvarivati – „drugim sredstvima“. I upravo to, uz pomoć svoje „pete kolone“ i na posebno osjetljivu području kulture, sada u Hrvatskoj i čine.

Pula: festival srpsko-hrvatskog filma

Prvi primjer ove kulturne agresije je Pula Film Festival, koji bi se na hrvatskom trebao zvati Pulski filmski festival ili Filmski festival u Puli, ali se, eto, ne zove. Netko bi mogao pitati – „zašto?“ Pa, vjerojatno zato jer tamo od 1945. vlada Titova partizanija i njeno potomstvo (sjetite se provokacija jednog od njih prilikom prvog posjeta nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Istri). Riječ je o festivalu, u kojemu su, stjecajem za Hrvate nepovoljnih povijesnih okolnosti, uvijek glavni ton davali „gledatelji Žikine dinastije“ (izraz je posebno popularizirao naš Zvonimir Hodak).

U taj poduhvat ovdašnji i okolni SANU-ovci nisu uložili mali napor. Još 2000. zabilježio sam kako je u Rijeci gostovala beogradska predstava „Na čijoj strani“. Jugo-Slovenac Radko Polič je 18. studenog te iste godine u notornom i trenutno predstečajnom riječkom Novom listu kazao: „Napravljene su strašne granice, jer su došli neki ljudi i posvađali dva naroda, ali zato ćemo biti na zajedničkim prostorima barem što se tiče umjetnosti, slobode i demokracije“. Istom prigodom se Igor Galo, mali pulski glumčić jugo-kinematografije, ali i član Socijalističke radničke partije Stipe Šuvara, čiji je znak bila totalitaristička crvena zvijezda, hvalio kako je on Srbe doveo u Pulu „već 1998.“ te da je u svemu tome bilo „i malo nostalgije“.

O današnjoj naravi Pulskog filmskog festivala tako najbolje svjedoči izvješće stanovite Dubravke Lakić u beogradskoj Politici od 25. srpnja. Istina, u naslovu stoji: „Zlatne arene za ‘Zvizdana’ i srpske filmove“, ali iz njenog teksta vidi se da je i „Zvizdan“ – „hrvatsko-srpsko-slovenski film“. U podnaslovu pak stoji da je srpskim filmovima „Ničije dijete“, „Pored mene“ i „Ljeto bez mjeseca“ dodijeljen „pregršt nagrada“, a i „nagrada publike ‘Zlatna vrata Pule’ pripala je filmu ‘Bit ćemo prvaci svijeta’“ srpskog redatelja Darka Bajića. Srbi su, piše Lakić, pobijedili i u kategoriji manjinskih koprodukcija („tri Zlatne Arene“), kao i u međunarodnom natjecateljskom programu, u čijem je žiriju „sudjelovao i (srpski redatelj) Srđan Dragojević“. „I u međunarodnom natjecateljskom programu studentskih filmova pobijedio je srpski film!“, oduševljava se novinarka.
Kakav je bio duh svih pulskih, a posebno srpskih, filmova? Da kakav – kao da je teško pogoditi: kao i kod Ivice Buljana i velike Mani u Dubrovniku – „ljubav“. Prava ljubav, toliko daleka od one kakvu nam za svojih posjeta isporučuje srbijanski ministar Vulin. Mora da ih miris mora i okus škampa učine da se oni ovdje skroz promijene. Tako i Politikina novinarka Lakić piše da je Matanić u „veoma uspješno izvedenom filmskom triptihu o zabranjenoj ljubavi između Srba i Hrvata u kninskoj krajini“ bio gonjen „emocijom i željom – da se prevlada (‘prevaziđe’) nacionalnost i pronađe čovjek i ljubav“.

Čega je još bilo u pulskim, a posebno srpskim filmovima? Pa, eto, srpski pobjednik u pulskoj svjetskoj konkurenciji „Pored mene“ Stevana Filipovića bio je „metafora društva još uvijek duboko pogođenog nacionalizmom, homofobijom i klasnom diskriminacijom“. Pouka svima, a posebno autorima: napravi film o ljubavi Hrvata i Srba u Kninu ili, ne daj Bože, Vukovaru, i sva će ti vrata – od Cannesa, preko Pule do Hollywooda – biti otvorena.

Srbima je Pula, ne od jučer, posebno otvorena. Uočava to i Politikina novinarka: „Srpska kinematografija je i ove godine izvrsno bila predstavljena u Puli“. Cijelo izvješće završava tonom smirenog zadovoljstva: „Bila je ovo berićetna Pula“. Hvala Bogu i „hrvatskoj“ kulturnoj politici Biškupića, Mesića, Violić-Zlatar i drugih. Važno je da su u Puli Srbi samo prosipali „ljubav“, „ljudska prava“ i slične bisere. Za vašu informaciju: hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) je prije samo mjesec i pol dana obznanila kako su u Hrvatskoj, kao posebna prijetnja, „aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta“.

Za to vrijeme u Puli, Motovunu, Rijeci i drugdje ljeti teče samo med i mlijeko: ljubav, muško-ženska, muško-muška, žensko-ženska, koja „nadilazi nacionalizam, homofobiju i klasnu diskriminaciju“. Plodove te ljubavi već dobro osjećamo, a ubuduće ćemo jamačno još i više.

Politički ispravno „grubo vrijeđanje“

Dva dana prije spomenute Dubravke Lakić, koja je za Politiku izvješćivala iz Pule, iz Dubrovnika se – dakle, 23. srpnja – u istom listu oglasila stanovita Ana Tasić i svoje dojmove objavila je u tekstu „Napeta atmosfera na predstavi ‘Elementarne čestice’“.“Svim gledateljima su nekoliko dana prije premijere tražili nadnevke rođenja, iz sigurnosnih razloga, kako nam je objašnjeno“, piše novinarka. „Nikakvih nekazališnih ispada na premijeri nije bilo, ali je ozračje bilo napeto i zbog strožeg redarstvenog nadzora na ulazu u tvrđavu“.
Ti „nekazališni ispadi“ beogradskoj novinarki jamačno se nisu svidjeli, što za ove druge ne vrijedi. „S druge strane, kazališnih ispada je i te kako bilo“, piše ona. „Scenski jezik je prepoznatljivo buljanovski, što podrazumijeva izrazitu, ogoljelu tjelesnost izvedbe, kao i uključivanje underground rock glazbe koja se uživo izvodi i dublje ističe misao pobune, kroz oslobođenje tijela. Akteri su u više prizora potpuno goli, igraju se svojim spolnim organima, izričito masturbiraju na sceni. To su ispadi koji grubo vrijeđaju malograđanštinu, i bitna su značajka Houllebecqueova sjajnog književnog djela“.

Ovdje i sama novinarka uočava da, za razliku od srpsko-hrvatskog festivala u Puli, gdje je „ljubav“ bila zakon – ovdje to baš i nije, već se radi „grubom vrijeđanju“. To baš nije lako podvesti pod pojam ljubavi, ali je očito ta vrsta vrijeđanja politički ispravna ako se vrijeđa, kako ona kaže, „malograđanština“. Ona je, očito, dopuštena „onim stvaraocima koji snažno pružaju otpor konzervativnom mišljenju i djelovanju“. Uostalom, za takvo „grubo vrijeđanje“, poslušna država – koja bi inače obične ljude, neumjetničke vrste, zbog, da oprostite, drkanja na javnom mjestu „privodila u stanicu“ – uvijek će osigurati postrojbu interventne policije da zaštiti ovo onaniranje s višom svrhom, koja je zacijelo u službi stvaranja jednog boljeg i vrlo Vrlog novog svijeta.

A najvažnije je pak kad na tome putu Puli, Motovunu, Rijeci i, u konačnici, Zagrebu, bratski Beograd i Srbija „daju ruku“. Prilika zainteresiranim Puljanima itd. je – možda već slijedeći Gay Pride u Beogradu. A valjda će i bratska Hrvatska tom prigodom osigurati postrojbu specijalne policije. Bilo bi lijepo i zabavno, pred oduševljenom beogradskom publikom, vidjeti ih sve na okupu. Kakav bi to tek film za pulski festival bio!

Slučaj Rajka Grlića

Hrvatska nagrađuje svoje pljuvače

Poseban događaj ovogodišnjeg Motovunskog festivala bila je dodjela neke vrste nagrade za životno djelo Rajku Grliću, osobito zaslužnom filmskom borcu protiv „fašizacije“ u Hrvatskoj. Pri tome čini se da je jedini još žešći borac protiv hrvatske „fašizacije“ od njega samoga novinarka Mirjana Dugandžija, koja ga je tim povodom intervjuirala. Ona nas je najprije kratko upoznala s obitelji Grlić koja se u Hrvatsku doselila iz Banata. Grlićev otac Danko bio je marksist praksisovac, a majka Eva Izrael poznata spisateljica. Pred ratom je 1991. godine pobjegao iz Hrvatske u SAD, „ne videći u njoj ni radnu ni životnu perspektivu“. Ali, kako je Hrvatska najizdašnija prema onima koji je najviše pljuju, Grlić se vratio i, evo, navršio pola stoljeća u njoj, pri čemu je izgradio zavidno bogatu filmografiju u njoj.

Iz intervjua saznajemo kako novinarki Dugandžiji smetaju crkva Gospe Velikog zavjeta, Muzej Oluje u Kninu. Stvarnost devedesetih, od koje je Grlić pobjegao preko oceana, bila je, kaže pak on, „grda, klaustrofobična i nadasve zagađena mržnjom“. A mogla se u njoj – da je on bio Svena Lasta, kao što nije – i izgubiti glava ili pak – kao što se dogodilo njegovu filmsko-redateljskom kolegi Slobodanu Praljku – završiti, na pravdi Boga, i na dugogodišnjoj robiji u Haagu, a sve to njemu očito ni malo ne bi prijalo.
Bitno je ipak da će Hrvatska, za sve ono što on nije učinio na njenoj obrani, a potom učinio na njenom ozloglašavanju, Grlića nagraditi novim filmom koji će raditi s bardom Antom Tomićem, a koji će se zvati „Ustav Republike Hrvatske“ i čiji će junaci – pogađate! – biti „homoseksualac, transvestit i Srbin“. Republika Hrvatska i njen najviši zakonodavni akti neće se tako više sramotiti samo „implicitno“, samim sadržajem filma, već će sve biti jasno od samog naslova.

I konačno, Grlić je, kao i svi mi, samo na jedan svoj poseban način, vječito gladan – čega? „Ljubavi“, kaže on s punom ozbiljnošću i uvjerljivošću. Što njoj stoji na putu? „Fašizacija“. Čega? Hrvatskog društva. Bravo. Ona je, kaže još, „po mnogo čemu i ružnija i opasnija od one koja je nas okruživala kada smo počeli festival“. Dakle, danas – opasnija nego u Tuđmanovu vremenu.

Po svemu sudeći, ako se nešto doista ozbiljno u međuvremenu ne dogodi, on i njegov scenarist Ante Tomić – koji je zbog toga danas, prema Grliću, „prvi na mnogim lokalnim nacionalističkim listama za odstrel“ – još će nas dugo darivati plodovima ovako osebujno shvaćene svoje ljubavi.

Autor: Joško Čelan / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save