Zasluge za aktualnu pravnu lakrdiju pripadaju prije svega slovenskim vladajućim krugovima, ali na svoj način i Arbitražnome sudu, koji je dopustio svojim neprincipijelnim ponašanjem da se velika blamaža pretvori u još veću lakrdiju, kojoj kao da se ne vidi kraja. U grozničavome nastojanju da se izvuku iz blamaže te sačuvaju životnim Arbitražni sporazum, a time i arbitražni postupak, nakon što je Hrvatska, jedna od dviju stranka u postupku, 30. srpnja, notificirala Sloveniji prekid Arbitražnoga sporazuma, slovenska vladajuća elita počela je izvoditi svakodnevne akrobacije, proizvodeći virtualnu arbitražnu stvarnost u kojoj je tobože sve u najboljemu redu.

Svakodnevnim medijskim pritiskom, u čemu se koriste i neki dezorijentirani hrvatski mediji, održava se prividno na životu arbitraža, koja je de facto mrtva, nakon što je Hrvatska jednoglasnom odlukom Hrvatskoga sabora, 29. srpnja, te odlukom hrvatske Vlade, 30. srpnja, kao i pratećom notifikacijom Sloveniji, istoga dana, prekinula Arbitražni sporazum. U cijeloj toj lakrdiji izišlo je nedvojbeno na vidjelo da Arbitražni sud nije baš nepristrano tijelo, nego vrlo angažirani igrač na strani Slovenije. Pokazalo se to i prigodom zamjene slovenskoga arbitra, koji je dao ostavku nakon afere u kojoj se nije ponašao kao arbitar već odvjetnik svoje zemlje, smišljajući s agenticom kojekakve smicalice kako bi pridobio ostale arbitre za slovensku stvar.

U lakrdiju s kompromitiranom arbitražom, što je najžalosnije, dao se navući i predsjednik Međunarodnoga suda Ronny Abraham, prihvativši se uloge slovenskoga nacionalnog arbitra, kako bi spasio arbitražu i obraz svoga mentora i sunarodnjaka predsjednika Arbitražnog suda Gilberta Guillaumea. Nakon što je spoznao u što se uvalio, ubrzo je podnio ostavku, koja je objavljena sa zadrškom od tri dana. Lakrdija je time postala još uočljivija, a posebno kad su počele nove “vježbe” oko imenovanja zamjenskoga arbitra.

Novi slovenski arbitar nije imenovan tako hitro, provođene su tobože široke konzultacije s političkim strankama, i kad se od slovenskih stručnjaka nitko nije htio ući u zaprljani posao, onda je slovenski premijer Miro Cerar svečano priopćio, 13. kolovoza, da će imenovanje prepustiti predsjedniku Arbitražnog suda. Cerar je izjavio da time svojim stavom Slovenija poručuje Stalnome arbitražnom sudu da ima “povjerenje u prosudbu” predsjednika Arbitražnoga suda. Moramo zapaziti: kako u njega ne bi imali povjerenje kad je još u ranoj fazi postupka rekao slovenskome zaigranom arbitru Jerneju Sekolcu da će Sloveniji biti ispunjeni svi zahtjevi na moru.

Slovenski premijer lakrdiju je dodatno potencirao izjavom kako time dokazuju da se zauzimaju “za neovisnost i nepristranost arbitražnoga suda” te “jednakopravnost obiju stranaka u postupku”. Odakle mu pravo govoriti o “neovisnosti i nepristranosti” Arbitražnoga suda, napose “jednakopravnosti” stranaka u postupku, nakon što su slovenski arbitar Jernej Sekolec i Simona Drenik, dužnosnica slovenskoga Ministarstva vanjskih poslova, ulovljeni kako dogovaraju strategiju “napada” na arbitre, zbog čega su podnijeli ostavke.

Sekolec je kompromitirao i Guillaumea

Nakon čitave blamaže i sada već dobro rascvjetale lakrdije s arbitražom, postavlja se pitanje: što uopće slovenski premijer Miro Cerar, profesor kolegija Poredbeno pravo i etika odvjetništva, može govoriti o neovisnosti i nepristranosti te jednakopravnosti stranaka pred Arbitražnim sudom, a sve je to vehementno uprljano i pogaženo, kako izgleda, od početka rada suda. S kojim pravom slovenski premijer govori kako očekuje da će predsjednik Arbitražnoga suda Gilbert Guillaume imenovati i hrvatskoga nacionalnog arbitra, kad Hrvatska više nije stranka u arbitražnome postupku? Zar na osnovi dostupnih transkripata nije i on kompromitiran? Možda nije izravno kompromitiran kao slovenski arbitar Sekolec, ali neizravno svakako jest. S kojim moralnim pravom i na osnovi kojega Arbitražnog sporazuma predsjednik Arbitražnoga suda može imenovati zamjenika hrvatskoga arbitra kad je prof. dr. Budislav Vukas nakon ostavke 30. srpnja izjavio: “Sud je imao namjeru oduzeti Hrvatskoj dio teritorijalnoga mora protiv čega sam se najžešće opirao”.

Dužnost predsjednika Arbitražnoga suda, nakon što je afera izišla u javnost, bila je sazvati arbitražno vijeće i stranke u postupku te razjasniti cijelu situaciju, pokušati održati brod na moru ili, ako to nije bilo moguće, džentlmenski ga izvući na suho i zahvaliti se posadi, a ne prepustiti ga kao praznu plastičnu bocu političkim igrama, jednoj prozirnoj farsi. Izgleda da se nije snašao, umjesto toga, počeo je mijenjati arbitre, kao da je riječ o bezazleno “ozlijeđenim igračima”, a ne bitno narušenim pravilim arbitražnoga postupka koji ne jamče normalan nastavak rada jer su ugrožene opće imperativne pravne norme koje nalažu i političkim slijepcima izlaz iz Arbitražnoga sporazuma.

Kakvoga smisla ima pozivanje stranaka krajem kolovoza ili početkom rujna kad je Hrvatska prekinula Arbitražni sporazum, temeljem Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Osim neprimjerene izjave uz kavu arbitru Sekolcu – dobili ste što ste htjeli na moru – časni Francuz dužan je objasniti hrvatskoj javnosti što je mislio kad je rekao: “Taj južni dio (južno od Dragonje op.a.) je za komarce i žabe”. Dragonja je tijekom povijesti bila uvijek etnička, jezična i ina granica između dviju najbrojnijih populacija – Hrvata na jugu i Slovenaca sjeverno od toka rijeke.

Na pojavljivanje pred licem javnosti prisiljava ga, međutim, ponajprije cijela ova lakrdija koja može završiti s ne baš lijepim posljedicama za hrvatsko-slovenske odnose. Lakrdijom se može nazvati i izjava slovenskoga predsjednika Boruta Pahora, koji je članovima vanjskopolitičkoga odbora parlamenta rekao (12. kolovoza) kako je bitno da arbitražni sud “odredi granicu između dviju država i da je odluka o jednostranome izlasku Hrvatske” iz Arbitražnoga sporazuma “bila pretjerana”, odnosno “neproporcionalna mjera” s obzirom na navedeni uzrok za izlazak iz “međunarodnopravno važećega sporazuma”.

Ni slovenski premjer ni predsjednik do sad se nisu ispričali Hrvatskoj zbog svih neugodnosti koje su slovenski arbitar i agentica priredili u svezi s arbitražnim postupkom, a sada Pahor tvrdi kako je hrvatska odluka o izlasku iz Arbitražnoga sporazuma bila “pretjerana i neproporcionalna”. Možda je njegova blokada hrvatskih pregovora o ulasku u EU, nakon koje je iznudio Arbitražni sporazum bila “neproporcionalna”, kao i uvertira – raspuštanje slovenske mješovite komisije koja je bila, kako tvrdi njezin predsjednik Miha Pogačnik, usuglasila više od 95 posto kopnene i morske granice između Hrvatske i Slovenije, ali se o tome nitko nije usudio kritički govoriti.

Erjavec – središnja osoba slovenske lakrdije

Središnja osoba slovenske lakrdije ipak je ministar vanjskih poslova Karl Erjavec koji se proslavio mnogim izjavama, od one krajem ožujka, kad se hvastao na jednome lokalnom televizijskom kanalu da je po neslužbenim informacijama “optimističan” jer će Slovenija “dobiti izlaz na otvoreno more”, preko izjave da je otkrivena afera Sekolec-Drenik obična “glupost”, do najnovijih: “Idemo naprijed s arbitražom” te da će predsjednik Arbitražnoga suda “očito morati imenovati dva nova arbitra”. Erjavec bi, po svemu sudeći, najradije Arbitražni sud pretvorio u prijeki sud koji bi imao zadaću otrgnuti što veći dio hrvatskoga državnog područja kako bi se dežela raskomodila na susjednome kopnu i moru. Arbitražni sud bez suglasnosti druge stranke u postupku ne će moći nastaviti rad jer je osnovan na osnovi sporazuma hrvatske i slovenske vlade, a ne samo jedne stranke u postupku.

U serioznim sveučilišnim udžbenicima međunarodnoga prava, a jedan od njih je Jurja Andrassyja, obrađena su pitanja bitne povrede dvostranoga ugovora koji daju drugoj ugovorenoj stranki pravo da se pozove na tu povredu kao razlog za prestanak ugovora, temeljem Bečke konvencije. Ta konvencija priznala je da u međunarodnome pravu postoje norme koje se nameću svim subjektima i imaju se smatrati jus cogens. Njihovu se primjenu ne može zaustaviti nikakvim političkim zakulisnim dogovorima ili lakrdijama kojima je sve više sklona u nedostatku pravnih argumenata slovenska strana.

Da lakrdijašenju u Sloveniji nema kraja, svjedoči i najnoviji izgred – zabrana hrvatskim novinarima da postave pitanja na konferenciji za novinare slovenskome premijeru Miru Ceraru, 13. kolovoza, u Ljubljani, nakon što je objavljeno da je povjereno imenovanje slovenskoga arbitra predsjedniku Arbitražnoga suda. Vjerojatno se prvi put u povijesti EU dogodilo da je novinarima države članice zabranjeno postavljati pitanja premijeru druge države također članice EU. Presedan do presedana! Odgovor koji je uslijedio, praktično nakon 24 sata, iz Premijerova ureda više je nego farsičan. Objasnili su da odbijanjem odgovora hrvatskim novinarima nije povrijedio interes javnosti nego da je bila namjera zaštiti pravila arbitražnoga sporazuma o rješavanju graničnoga prijepora. Čemu je onda uopće trebala ta konferencija za novinare?

Koja burleska – pitanja hrvatskih novinara postala su pogibeljna za arbitražu i Arbitražni sud. Zar to nije cirkus sa slovenskim pogledima na arbitražu? Svima koji sudjeluju u tome cirkusu možda bi bilo dobro da se upute u planine na odmor. Hrvatske političke elite, one na vlasti i oporbi, do sada nisu sudjelovale u lakrdiji koju žestoko nameće i potencira slovenska strana. I dobro bi bilo na tome ustrajati unatoč prijedlozima u medijima da bi bilo najbolje “pomesti skandal pod tepih” jer Hrvatska od EK očekuje “potporu za niz projekata”. Pritom se navodi financiranje Pelješkoga mosta, ulazak u schengenski prostor, koji Hrvatskoj kani Slovenija zapriječiti itd. Recimo kratko na kraju: trebalo bi se držati izjave akademika Davorina Rudolfa: “Nema te Europske unije koja vrijedi metar hrvatskoga mora.”

Marko Curać/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save