Ovdje ne ću pisati o politici, a ovo što pišem nije čak ni o Slovencima i Piranskome zaljevu. Pišem jedno važno upozorenje građanima Hrvatske: Slovenci se prema nama odnose u skladu s onime kako nas vide, a mi iz njihova odnosa moramo vidjeti kako nas vide i o tomu dobro razmisliti.

Gotovo sve znamo o slovenskome posezanju za hrvatskom zemljom i morem, ali tri stvari slabije se znaju, čini mi se zato što se možda i prikrivaju. Prva je da je slovenska oružana sila ušla u apsolutno nesporni hrvatski teritorij i zauzela utvrdu na Svetoj Geri, i to u danima kad je počinjalo strašno hrvatsko krvarenje duž cijele njezine istočne granice. Taj čin politički, moralno i vojno odgovara Mussolinijevu napadu na Francusku godine 1940., nakon što su Nijemci opkolili francuske snage u Flandriji obuhvatom kroz Ardene. Razlika je samo u tomu što smo se mi oprli Srbima uspješnije nego Francuzi Nijemcima.

Drugo je da je 1993. slovenski parlament proglasio da je Piranski zaljev slovenski. U skladu s funkcijom parlamenta kao najvišega zakonodavnoga tijela, taj je postupak završen događaj koji može promijeniti samo taj isti parlament. Povijesno gledano, taj čin odgovara početku nebrojenih ratova u ljudskoj povijesti. Treće, s početkom 2009. slovenski Državni savjet drznuo se Europi prijaviti da Hrvatska ne može u Europsku uniju jer “nikad nije raskrstila s ustaštvom (fašizmom), nije platila odštetu žrtvama, a i danas koketira s ustaškom ideologijom”. Ta laž jest prepisana iz najružnijih četničkih pamfleta, ali izgovorena u takvoj prilici i u takvoj strateškoj situaciji, mnogostruko nadmašuje i najgore srpske zlonamjernosti.

O Ljubljanskoj banci, priječenju ulaska u NATO, ucjeni i prijevari s arbitražom, ovdje ne treba niti govoriti. Dosta bi bilo navesti (ljudi, ma je li to istina!?) da su Tuđman i Kučan 20. siječnja 1991. potpisali sporazum u suradnji na poslovima obrane u slučaju intervencije JNA protiv Slovenije i Hrvatske, a samo četiri dana poslije, slovenski predsjednik Kučan je 24. siječnja 1991. u Beogradu s Miloševićem potpisao dogovor po kojem se Srbija ne će protiviti slovenskome izlasku iz SFRJ, a Slovenija potvrđuje pravo Srba da svi žive u jednoj državi.

No moram ponoviti da se ovdje ne ću zgražati nad strašnim slovenskim potezima, niti im iznositi protuargumente. Postavit ću nama, Hrvatima i svim građanima Hrvatske, nekoliko naizgled jednostavnih pitanja: Zašto se Slovenci tako ponašaju? Kako se usude? Kako ih nije stid? Kako se ne boje (npr. Četvrte splitske)? Odgovor na ta pitanja nije bitan za naš odnos prema Sloveniji, niti za sudbinu Piranskoga zaljeva, ali jest bitan da Hrvatima otvori oči prema gorkoj činjenici kako nas se doživljava u svijetu.

Nabrojeni slovenski postupci jasno otkrivaju slovenski prijezir prema Hrvatskoj. Ne, ne, to nije mržnja, to je prijezir! Ne boje se hrvatske vojne sile, hrvatske diplomacije (športa, kulture, znanosti…), niti međunarodnoga prava; ne stide se Europi prosljeđivati odvratne laži i zloćudne optužbe. Otkud ta drskost, taj nedostatak straha, obraza, i najmanjega poštovanja?

Sami odlučujemo o svojoj zemlji

Odgovor je da oni to doista i misle! Hrvatska politička i vojna povijest, politička rascijepljenost, neobrazovanost, ponašanje i pogrješke, a iznad svega zatajenje hrvatskih intelektualaca da svijetu objasne i prenesu pravu istinu, doveli su do toga da čak i dvostruko manji, vojno beznačajni, diplomatski nevidljivi Slovenci pomisle da nas mogu gaziti i ponižavati jer – jesmo tako bijedni, slabi, prezreni, primitivni itd., da to i zaslužujemo, a jadni smo toliko da za njih od takva ponašanja nema nikakve opasnosti.

Možda nije točno ovo što sam rekao, ali time nisam ni ciljao dati odgovor, nego postaviti pitanje. Ako vam se ne sviđa moja analiza, sami nađite odgovore na gornja pitanja.

Moj je odgovor jednostavan i neugodan: ako Slovenci tako misle, mi se moramo zamisliti kako su do toga mišljenja došli, što ih je na to “inspiriralo”. Načas se sjetite da su nam Slovenci, pak, najbliži i da bi nam trebali biti najbolji prijatelji. Što o nama, dakle, misle oni koji nam nisu toliko blizu? Bojim se da, na žalost, oni misle još i gore. I zato tvrdim da je došlo vrijeme, da je stvarno zadnji čas, da se svim snagama bacimo na posao da svijetu pokažemo i objasnimo što smo i kakvi smo. A to se ne postiže lažima vani ni napuhivanjem kod kuće, nego sustavnim i ozbiljnim radom, ponajprije intelektualaca a onda i svih ostalih.

Tu ne pomaže ni šport, ni golotinja ni glazba, ni karnevali ni festivali, nego kultura i znanost, proizvodi naših ruku, umova, duha i poštenja. Neka nam Slovenci posluže kao poticaj za bolji rad i veće međunarodne uspjehe. A za Piranski zaljev ne brinite; njega će riješiti politika, na prvi ili na drugi način. O svojoj zemlji odlučujemo mi. Odluku o načinu rješavanja otvorenih pitanja bili smo prepustili Slovencima, ali oni su i to izgubili. Mi nismo izgubili ništa, a i ne ćemo. Zapravo smo i profitirali: naučili smo ne samo da sami moramo odlučivati o svojoj zemlji nego i da sami moramo odlučivati o načinu kako ju treba braniti. Sami moramo odlučivati. Suglasjem. A među domoljubima suglasje nije teško postići.

dr. Matko Marušić/Hrvatski tjednik/hkv.hr/dragoovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save