Tužba protiv Srbije i tko ju je minirao

Skori parlamentarni izbori stvarno su pred vratima i zapravo su vrlo neizvjesni. Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će proći Ivo Josipović. Nastojeći ponovno skrenuti pozornost na one centre moći koji upravljaju svijetom, pa tako i Hrvatskom, ovih dana podsjeća na svoje pravničko znanje kojim se obilno koristio: na žalost, ne u pozitivnome, nego u veleizdajničkome smislu. U svojoj kolumni koju jedan tjednik objavljuje na stranici znakovitog naslova „Politika & kriminal” bivši predsjednik piše sljedeće: „Dan kada je u Rimu 17. srpnja 1998. godine osnovan stalni Međunarodni kazneni sud proglašen je Danom međunarodnog pravosuđa. Bio sam u Rimu te noći kada su na osnivačkoj diplomatskoj konferencije velike sile preglasane i kada je barem na trenutak u svijetu zaiskrila nada da je pravda moguća”.

Je li Josipović bio u Rimu ili nije potpuno je nevažno. Napisao je to da se pravi važan, ali je nevjerojatno da je čovjek zloupotrebljavajući hrvatsko i svjetsko pravosuđe napisao svoj ushit „u svijetu je zaiskrila nada da je pravda moguća”. Radi se o čovjeku koji je u svojoj političkoj karijeri napravio upravo sve da nepravda pobjedi pravdu. Bio je glavni čovjek tima koji je doveo do ove užasne situacije u kojoj agresorska Srbija odlučuje o proslavi, odnosno o odnosu svijeta prema Oluji.

Oluja je izvrsno odabrano ime. Došla je iznenada, snažno i nezaustavljivo očistila sve što je zagađivalo, uništavalo, ugrožavalo i ubijalo veliko područje naše domovine, posebno sveto mjesto naše stoljetne državotvornosti. Knin je mjesto gdje su krunjeni hrvatski vladari. Vojna akcija izvedena je briljantno, brzo, efikasno i s minimalnim žrtvama.

Niti u namjeri, niti u cilju, niti u izvedbi niti traga zločina. Pa ipak nepoznata ruka okrenula je, po tko zna koji put, pilu naopako. Oslobađanje je zločin, a zločinci su žrtve.

Prva naznaka da se nešto kuha bila je obavijest koja je u jesen 1999. stigla u ured hrvatskog ministra pravosuđa prof. dr. sci Zvonimira Šeparovića s Haaškoga suda, s potpisom tadašnje tužiteljice Louise Arbour. Kao što je red, protokol i pravni običaji, Hrvatsku se obavještava da je Sud počeo prikupljati podatke i dokaze o Oluji. Kako u to vrijeme hrvatska država ima normalan, snažan i sposoban državni aparat, ministar je otputovao u Haag.

Sastanak je dogovoren brzo i jednostavno: ne sa tužiteljicom jer to nije razina ministarskih susreta, nego s predsjednicom sudaca Gabrielle Kirk McDonald. Razgovor je trajao koliko je tema tražila, a hrvatski ministar je najavio kako će Hrvatska osporiti bilo kakvu nadležnost Suda koji je osnovan za Međunarodni sukob na području bivše Jugoslavije, budući da od tri argumenta koje Međunarodno pravo tumači kao međunarodni sukob, za Oluju nema niti jednog: teritorij vojno redarstvene operacije je hrvatski, pobunjenici su hrvatski građani, osloboditeljska vojska je hrvatska.

Naknadno je poslano pismeno očitovanje na koje ubrzo iz Haaga stiže u Ministarstvo pravosuđa RH nova obavijest: tužiteljica Arbour do daljnjega obustavlja istragu, a tema o nenadležnosti suda biti će prva točka dnevnog reda sastanka svih sudaca 1. veljače 2000. godine. U isto doba, na drugome sudu u Haagu, Međunarodnom sudu pravde, koji su osnovali Ujedinjeni narodi 1945. godine da sudi u odnosima među državama, prihvaćen je dokument od velike važnosti za ocjenu Domovinskoga rata na međunarodnom planu, što je važno za sudbinu Hrvatske.

Da, Srbija je napravila, genocid nad Srbima u Hrvatskoj

Tužba protiv Jugoslavije: Srbije i Crne Gore. Šeparović je šest godina ranije predložio Tuđmanu i Izetbegoviću da se protiv agresora podnesu tužbe na najveću međunarodnu pravnu instancu. Bosna i Hercegovina je to odmah prihvatila. Šeparović je s njima na Tužbi radio.. Kasnije će se izvlačiti argument da Hrvatska mora (!) povući svoju tužbu i zato što ne će uspjeti dokazati genocid jer BiH u tom smislu nije uspjela. Ono što se ne zna, a što se namjerno prešućuje jest da se to dogodilo zato jer su muslimani, poslije smrti Izetbegovića, iz tužbe izostavili stradanje Hrvata u BiH i tako izgubili argument za genocid u cijeloj državi.

Razlog je možda banalan, npr. očekivanje velike odštete i želja da se ni sa kim ne dijeli, ali može biti i glupost, kriva procjena ili namjerna destrukcija. Uglavnom, hrvatska tužba za genocid protiv Jugoslavije – Srbije i Crne Gore – predana je Sudu 4. srpnja 1999. godine. Bez obzira na dugu ljetnu stanku, prvo ročište zakazano je u prvome mogućem terminu – 14. rujna 1999. godine. Time se Sud proglasio nadležnim, a tužba je prihvaćena. Hrvatska je dobila šest mjeseci za podnošenje dokaza o tome da se dogodila 1. agresija, 2. Zločin protiv čovječnosti 3. Genocid. Ovo posljednje prava je pravnička „poslastica” da je Jugoslavija namjerno, nasilno, planski organizirala odlazak Srba iz Hrvatske.

U Memorijalnome centru Domovinskog rata postoje brojni dokazi i izjave svjedoka o prijetnjama (čak ubojstvima) agresivnoj propagandi i izluđivanju ljudi da moraju pobjeći pred osvetom ustaša. Kako je svako nasilno preseljenje čin etničkog čišćenja, onda je zadaća normalne države da to spriječi, da čuva pravo na vlastiti dom svakom građaninu. Nije bilo jednostavno, zato je to važan dokaz pravne i humane snage hrvatske države da se hrvatski Srbi ne poistovjećuju po principu etnosa sa Srbijom kao agresorom na Hrvatsku. U tužbi se navodi, naravno, argument javnih poziva predsjednika Tuđmana Srbima da ostanu i da im se jamči sigurnost i zaštita, ali propaganda je širila strah od osvete za balvan revoluciju i sve što je slijedilo. Mnogi su Srbi bili svjesni da su Hrvatskoj napravili zlo, a možda su polazeći od svojih naravi i nahođenja mislili da je nemoguće postupati kako je Tuđman obećao.

U svakome slučaju, srpski agresor izveo je dugu kolonu nesretnih, bespomoćnih hrvatskih građana srpske nacionalnosti iz njihovih domova i domovine – u progonstvo. U svakome slučaju postupanje Hrvatske u toj krajnje delikatnoj situaciji sigurno je privuklo pozitivnu pažnju sudaca i onog dijela međunarodne zajednice koja je o tome bila obaviještena.

Međutim, nakon jeseni dolazi zima, a te 1999-te godine dolazi do smjene vlasti. Dolaze Jugoslaveni, komunisti, antihrvati. Prvi je smijenjen ministar pravosuđa, a na njegovo mjesto imenovan također profesor Pravnoga fakulteta Ivanišević (Račanov kum) kojemu je prvi posao bio da otvori sef i tamo pohranjene dokumente pošalje u Haag. Na kratko vrijeme dobio je odgovor kako se „cijeni njegova kooperativnost, ali da sud te iste dokumente već posjeduje po drugim izvorima”.

Početkom 2000. godine na scenu stupa dvojac Ivo Josipović – Ivan Šimonović, Račanovi posebni savjetnici za Haaški sud. Obojica su bili uspješni studenti Pravnoga fakulteta, ali pod jakim utjecajem profesora Eugena Pusića. Uspješni konvertit pod prisegnutog Pavelićevog suca postaje sada u Jugoslaviji pouzdani komunistički kadar. Urođenom prepotencijom, koju su naslijedila njegova djeca Vesna i Zoran Pusić, uspijeva jednosemestarski usputni predmet: upravu pretvoriti u strah i trepet redovitog predmeta zbog kojega su mnogi studenti tijekom godina napuštali fakultet. Međutim bilo je i suprotnih slučajeva kako se studenti i profesor našli na istoj liniji, pa su tako odgajani budući pravnici za posebne zadaće. I tako Josipović i Šimonović odoše u Haag. Imali su zadaće i plan na oba suda. Cilj je bio hrvatsku pobjedu pretvoriti u optužbu Hrvatske za udruženi zločinački poduhvat.

Josipovićeva pravnička zvijezda – Vesna Crnić – Grotić

Prva adresa je bila Međunarodni sud pravde na kojemu su u ime hrvatske države zatražili da se iz Tužbe izuzme optužba da je Srbija odgovorna za egzodus hrvatskih Srba. Isto tako tražili su više puta produljenje roka za dostavu dokumentacije i tako su nanizali punih petnaest godina. Naime, zemlja koja je optužena ima pravo prikupljanja svoje dokumentacije za obranu u istom trajanju kao što zemlja tužiteljica priprema argumente za tužbu. U Hrvatskoj te su godine iskorištene da se o tužbi govori rijetko, negativno i sa različitim argumentima da proces ne možemo dobiti i zašto tužbu treba povući. Negdje u tome dugom razdoblju promijenjen je i naslov tužbe. Više se ne odnosi na Jugoslaviju – Srbiju i Crnu Goru.

Crna Gora je ispala, pa je onda brisanja Jugoslavija i ostala je tužba protiv Srbije. U nastavku procesa, petnaest godina kasnije – u ožujku 2015-te, Srbija je svojih sedam dana obrane rasporedila tako da su najprije dva dana govorili o ustašama i Jasenovcu, a zatim su tri dana tvrdili kako za vrijeme rata 90-tih godina Srbija nije bila samostalna država pa ne može biti optužena, a onda su na kraju priznali „da je bilo zločina, ali ne i genocida.” Oni su zapravo priznali sve zločine koje je iznosila hrvatska strana jer niti jedni niti drugi nisu mogli protiv činjenica. Ali u bitnome, „naši” su bili pod potpunom kontrolom, za što se pobrinuo Ivo Josipović, tada već predsjednik države koji je izabrao ekipu za nastup i koja je točno znala koje se granice ne smiju priječi i koje se teme ne smiju spominjati.

Zanimljivo da je u ekipi bio Luka Mišetić, dugogodišnji glavni odvjetnik generala Gotovine, koji je za enormni honorar postigao na prvostupanjskome procesu nije uspio obraniti svojega klijenta, nevinoga čovjeka kojega su osudili na 24 godine zatvora. Možda je baš on ta glavna veza zbog koje je Gotovina hrvatskome narodu po povratku iz Haaga izgovorio rečenicu od kojeg se sledila hrvatska duša: „Najprije zahvaljujem uredu predsjednika…:” Zanimljiv je detalj da se u nekim vijestima ipak pojavio Šeparovićev komentar o tome kako je izbačen važan argument za presudu genocida.

Na kraju svega, u nekoj čudnoj noćnoj snimci, novinar je pitao, a zapravo pitanjem dao mogućnost objašnjenja glavnoj voditeljici našeg tima Vesni Crnić-Grotić zašto je iz Tužbe izbačena optužba Srbije za etničko čišćenje hrvatskih Srba i zašto to nije barem usmeno istaknuto u zadnjemu ročištu. „Pravnička zvijezda koju je otkrio Ivo Josipović u Rijeci” objasnila je kako je to nevažno i nepotrebno, i kako to, osim toga, sud ne bi pristao suditi za auto-genocid.” Izjava je primjer rasističkoga pristupa jer povezuje Srbe u Hrvatskoj i Srbiju kao automatsku prihvatljivu vezu i ne dopušta da se hrvatska država, kao normalno brine za sve svoje građane jednako. I tako su dva bivša studenta Eugena Pusića uspjela baš ono što tako zdušno zagovaraju Pusićevi biološki nasljednici da Hrvatska ne dobije punu satisfakciju na Međunarodnome sudu pravde.

U isto vrijeme, kada su u ime hrvatske države promijenili, osakatili hrvatsku tužbu, dvojac Josipović – Šimonović posjetio je u Haagu drugi sud, onaj osnovan za sukobe u Jugoslaviji i Ruandi. Ruanda je vrlo brzo prozrela politikantski pristup suda i prekinula suradnju, pa je ostala samo Jugoslavija. Dvojac je imao zadaću da pokuša na sudu koji sudi Jugoslaviji tu istu Jugoslaviju rehabilitirati, a Hrvatskoj, koja je bila žrtva agresije, nakalemiti najgoru moguću optužbu: udruženi zločinački pothvat u cilju etičkoga čišćenja Srba iz Hrvatske. Na tome sudu bila je „druga bomba koju je trebalo deaktivirati”.

Naime, bilo je za očekivati da će vijeće sudaca u veljači 2000. godine, kako je objavljeno, najprije raspravljati o stavu Hrvatske da sud nije nadležan za Oluju jer nema elemenata međunarodnog sukoba, ali dobri studenti prava i dobri članovi antihrvatskog lobija pronašli su rješenje, a to je da u ime hrvatske države povuku tu temu iz rasprave. Izjavili su da Hrvatska smatra kako sud jest nadležan i najavili saborsku Deklaraciju o bezuvjetnoj suradnji sa Haaškim sudom, koja je stvarno uskoro donesena. Onda su krenuli Brijunski transkripti u kojem Tuđman sa generalima dogovara oslobađanje zemlje, a riječ „Srbi” sasvim jasno u tome kontekstu znači agresori, a ne etnička pripadnost.

Dakle, na velikome sudu više se ne spominje kako Hrvatska tvrdi da je Srbija kriva za odlazak Srba iz Hrvatske, a na malome sudu se uvodi bezuvjetna suradnja, koja priznaje nadležnost za Oluju i dodaje glavni argument protiv Hrvatske da je ona kriva za odlazak Srba. Kako se na tome sudu sudi pojedincima, onda je trebalo privesti nekoliko pojedinaca da bi ih se osudilo kao članove zločinačkog pothvata, a zapravo hrvatsku državu kao zločinački pothvat. Tuđman i Bobetko su umrli pa su od velikih riba uhićeni Gotovina i Markač. Nevini ljudi kojima se krivica nije mogla, ali se morala dokazati. Sjećamo se ludila s topničkim dnevnicima koji su trebali dokazati prekomjerno granatiranje okupiranih područja, a svrha je trebala navodno biti ne oslobađanje, nego utjerivanje straha Srbima da pobjegnu.

Točno je da je važan i indikativan podatak kako je npr. Josipović surađivao sa srpskim veleposlanikom u Zagrebu, ili kako je Šimonović nudio američkome veleposlaniku da će on svjedočiti kako je Gotovina sakrio topničke dnevnike, ali to su samo male prljave epizode, uklopljene u jednu od najvećih veleizdaja u povijesti hrvatskog naroda. Ta su dvojica ljudi uspjeli na Međunarodnome sudu pravde skinuti mogućnost optužbe Srbije za etničko čišćenje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, a na drugom sudu optužiti hrvatsku državu da je ona planirala cijeli rat zbog etičkoga čišćenja i protjerivanja Srba iz Hrvatske. Vesna Pusić i Savo Štrbac to su dočekali kao šlag na torti tako da ne prestaju vrtjeti priče o genocidnim Hrvatima, i ugroženim Srbima.

Šeparovićev odgovor na bojkot proslave Oluje

Štete se, možda, nekada mogu umanjiti ili čak poništiti, ali to je u Hrvatskoj nemoguće jer ista ekipa sa stalno novim jatacima radi iste svinjarije.

Memorandum I, koji su napisali srpski akademici, a supotpisala i blagoslovila Srpska pravoslavna crkva i projekt „Kako ratom stvoriti Veliku Srbiju” – Olujom su pretvoreni u prah. Ali iz tog praha nikao je Memorandum II (istih autora): Kako u miru osvojiti što se izgubilo u ratu. Odnosno, kako politikom i diplomacijom, osnaženom od srpskih saveznika i uz pomoć hrvatskih izdajnika, Oluju iz srpskog poraza pretvoriti u pobjedu.

Najprije su krenuli s gunđanjem i sve otvorenijim prosvjedima hrvatskoj proslavi Oluje. Onda su na taj dan uveli srpsko tugovanje za svojim nevinim žrtvama u Oluji. Ove su godine priprijetili „da će se u Srbiji pamtiti tko će se odazvati na mimohod hrvatske vojske u Zagreb na 20. godišnjicu Oluje. I pozvani su otkazali! Možemo se pitati koji je bio motiv Milanovića da rascijepi proslavu naše grandiozne pobjede, tko odlučuje koga iz inozemstva pozvati, odakle je izletio izraz „saveznici”… i zašto su pozvani otkazali?

Pitali smo čovjeka koji je 90-tih godina s dva kofera (u jednome garderoba, a u drugome hrvatske zastave u tri veličine i note hrvatske himne) bez pratnje i osiguranja proputovao u devet mjeseci i dvanaest dana cijeli svijet, susreo najviše državnike svake zemlje koju je posjetio i dobio priznanje svih država svijeta, koji je osiguralo da hrvatski barjak zavijori u istočnoj rijeci u New Yorku. Čovjeka koji je u mandatu ministra pravosuđa podnio Tužbu za genocid protiv onih koji su genocid na Hrvatsku izvršili. Čovjeka koji je prvi na svijetu osnovao Etički sud za veleizdaju. Dakle, pitali smo profesora Zvonimira Šeparovića što sada napraviti?

Profesor je odgovorio kratko i jednostavno kako i politika i diplomacija imaju obvezu pozorno promatrati događaje i kako imaju pravo na svoj stav, na odgovor, na revanš. Ako se netko usudi biti javno protiv suverenoga prava Hrvatske na proslavu svoje vojne pobjede, ili ako netko tko je pozvan odbije dolazak, onda treba jasno i glasno poručiti da Hrvatska o tome ima svoje mišljenje koje ćemo izražavati tijekom vremena koja dolaze i prema prigodama koje će se pojaviti odgovoriti na bezobrazluk i uvrede. Podsjetio je da je u svojoj knjizi o

Diplomatskoj pobjedi Hrvatske kao moto svog pravničkoga, političkoga i diplomatskoga stava istaknuo kako su jalovi ljudi, nesposobni kompromiseri i sumnjive ličnosti izmislili glupu sintagmu „kako je politika i diplomacija umijeće mogućega”.Suprotno od toga, tvrdi Šeparović – politika i diplomacija su umijeće da se svoj cilj učini mogućim. Hrvatska za to ima dokaz – svoj barjak u nizu barjaka suverenih država svijeta. Dodao je kako je velika šteta što pod tim barjakom ima vlast koja svoj narod ne razumije, zemlju ne cijeni, državu upropaštava.

Hrvoje Marković/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save