Djeci nije dobro – progovara kći lezbijke

Brandi Walton je odrasla u južnoj Oklahomi kao jedino dijete u lezbijskoj zajednici. Odlučila je danas istupiti u javnost kako bi progovorila o problemima koji muče djecu homoseksualaca u nadi da će time društvu otvoriti oči. Danas je udata i majka četvero djece. Prije nje, slično pismo je napisala Heather Barwick koja je također odrasla u istospolnoj zajednici. Nažalost, ovakve traumatizirane djece bit će sve više jer sebičnost odraslih dobiva sve veći blagoslov država u zakonima poput Zakona o životnom partnerstvu prema kojem je nedavno u Hrvatskoj drugoj ženi u lezbijskom partnerstvu dodijeljena partnerska skrb, odnosno roditeljska prava, nad djetetom partnerice.

Draga LGBT zajednico,

Ja nisam vaša kći. Nikada ne nosim zastavu na vašoj gay paradi ponosa. Nikada nisam pisala kongresniku ili kome drugome, i nikada nisam osjećala potrebu natjerati ljude da prihvate činjenicu da sam kći lezbijke. Možda zato što ni ona sama nikada nije osjećala potrebu prisiljavati ljude da je prihvate kao takvu.

Ne, nikada se neću poistovjetiti sa zajednicom tako netolerantnom i zaljubljenom u samu sebe kao što je LGBT zajednica, zajednica koja zahtijeva tolerantnost sa žarom i strašću, dok je ne uzvraća čak ni svojim pripadnicima, ponekad. Zapravo ova zajednica napada svakoga tko se ne slaže s njom, bez obzira kako nježno se izražava razlika u mišljenjima.

Ja sam proizvod lezbijske revolucije 1980-tih. Moja majka je oduvijek znala da joj se sviđaju djevojke, ali je jako nastojala biti dobra, straight južnjačka baptistička djevojka. Kada sam imala 1 godinu napustila je mog oca i otišla s drugim muškarcem s kojim je živjela do moje 4.godine. Ne sjećam ga se dobro, ali se mogu sjetiti sretnog života s njim. Ostavila ga je zbog jedne žene.

Ušutkavanje ljudi o homoseksualnosti neće promijeniti što djeca vide

Od malih nogu sam znala da živjeti s dvije žene nije prirodno. To sam posebno mogla vidjeti u domovima svojih prijateljica koje su imale mamu i tatu. Provodila sam s njima što više vremena sam mogla. Žudjela sam za ljubavlju koju su moje prijateljice primale od svojih tata. Željela sam saznati kako je to biti podržavan i pažen od muškarca, kako je to živjeti s jednim iz dana u dan.

Što se mene tiče, već sam imala jednu majku. Nisam trebala još jednu. Moj san je bio da će moja majka odlučiti da bude ponovo s muškarcem, ali očito se taj san nije ostvario. Moji djedovi i stričevi su činili najbolje što su mogli – provodeći vrijeme sa mnom i radeći tata-kći stvari – ali to nije bilo isto kao imati “full time” oca, i to sam znala. Uvijek se to osjećalo nekako polovno.

Odrastajući bez prisustva muškarca u domu me osobno oštetilo. Sve što sam željela kao mala djevojčica je bila normalna obitelj. Kada sam maturirala znala sam da se nikada neću osjećati cijelom dok ne nađem dio sebe koji nedostaje.

Muškarci trebaju žene trebaju muškarce

Imala sam želju kao ni jednu drugu da stvorim svoju vlastitu obitelj i imam stabilnost, što me dovelo do dvije ekstremno nezdrave veze. Srećom sam pronašla svoj put van, ali nakon što sam bila povrijeđena i jako iskorištena. Pomirila sam se da mi životna sreća nije namijenjena. Ubrzo sam susrela svog supruga i sve je kliknulo na pravo mjesto. Prvi puta sam se osjetila živa i potpuna. Imajući djecu i gledajući muškarca kako odgaja dijete po prvi puta – to je bilo predivno i ispunilo me strahopoštovanjem. To je samo pojačalo moje uvjerenje da dijete treba i majku i oca. I da su istospolno roditeljstvo i samohrano roditeljstvo daleko inferiorniji u odnosu na heteroseksualno, kada se provodi kako treba.

Kao odrasla sam pokušala razgovarati s mamom o tome kako mi je bio težak život, ali ona to jednostavno ne može shvatiti jer je sama podignuta od mame i tate.

Ne znajući ništa o muškarcima je samo jedna od teškoća kada vas podižu dvije žene. Za razliku od možda druge djece koja su podizana u nekim gay-utopijama, ja sam u Oklahomi odrastala sama i izolirana. Bila sam jedina takva i nije bilo druge djece uokolo poput mene da razgovaram s njima i družim se. Nitko koga sam znala nije razumio što sam proživljavala svaki dan i nisam imala druge mogućnosti nego držati to u sebi.

Volim svoju mamu. Bila je središte moga svemira – i pomisao reći nešto nekome izvana što bi ju povrijedilo bilo je za mene razarajuće. Uništava me i pisanje ovog pisma.

Nisu svi gayevi i njihova djeca isti

Pišem svejedno, zato jer ljudi moraju znati da nije sve divno i krasno. Učinci mog odrastanja igraju ulogu još i danas u mojem životu. Bila sam izuzezno obuzeta sobom kao dijete i stalno u brizi što će drugi misliti o meni. Uvijek sam bila prestravljena da će netko saznati da mi je mama lezbijka i da neće htjeti imati posla sa mnom. Većinu mog života dominiralo je što će drugi misliti i tek od nedavno sam u stanju to nadilaziti.

Studije koje tvrde da mi jednako ili čak bolje odrastamo od naših vršnjaka uz straight roditelje teško da su znanstvene u većini slučajeva – i ne reprezentiraju nas sve. Ljudi trebaju saznati da neka djeca gay roditelja se ne slažu s gay usvajanjima i gay brakom, kao što se i neki gayevi ne slažu s time. Ali primijetit ćete da tih činjenica nema u naslovima.

“The Huffington Post” je objavio dva pisma odgovora na pismo Heather Barwick. Oba od osoba koji su podignuti od suprotnog spola – muškarac kojeg je podigla žena i žena koja je imala braću. Ima to smisla da njihova iskustva nisu kao moje i Heatherino, budući smo obje podignute od žena.

Isto tako, zato što samo jedan produkt umjetne oplodnje ne osjeća da je opljačkan, to ne znači da drugi to ne osjećaju. Svjesna sam da ima djece koja se ne slažu sa mnom, baš kao što ima gayeva koji se ne slažu s LGBT zajednicom. Ali sugerirati da nema razloga čuti mnoštvo djece podignute od gayeva a koji su protiv toga… Uostalo, samo je šačica ljudi koja zahtijeva redefiniranje braka i roditeljstva i tek ćemo vidjeti koliko će to dobro biti.

Ne i vaša,

Brandi Walton

Izvor: Homunizam/The Federalist

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save