U posljednja dva mjeseca Hrvatska je suočena s novom eskalacijom velikosrpske propagandne kampanje koja se vodi na temelju famoznog Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) s glavnim ciljem da se sa Srbije skine odgovornost za vojni i politički poraz što ga je velikosrpska politika pretrpjela krajem prošlog stoljeća.

Službena je hrvatska politika potpuno nepripremljena i zbog ideoloških razloga nesposobna da na odgovarajući i pravi način odgovori toj eskalaciji miješanja u unutarnje stvari hrvatske države. To proizlazi iz kapitulantske politike koju je na Pantovčaku prema Srbiji provodio bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, ali isto tako i krajnje poslušničke politike koju je prema Beogradu vodi sadašnja Vlada Kukuriku koalicije na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem a još više ministricom vanjskih i europskih poslova Vesnom Pusić.

Treba se samo prisjetiti niza izjava dva vodeća srbijanska političara, predsjednika države Tomislava Nikolića i premijera Aleksadra Vučića o pobjedničkoj vojnoredarstvenoj akciji „Oluja“ kao etničkom čišćenju kojim su navodno hrvatski Srbi protjerani iz Hrvatske, iako je u dvjema presudama prvo Haaškog tribunala a potom i Međunarodnog suda pravde ta kvalifikacija osporena. Upravo je na velikosrpsku kvalifikaciju „Oluje“ kao genocidne operacije usredotočena srbijanska propagandna ofenziva, pa je tako u Beogradu da bi se podržale izjave najviših srbijanskih dužnosnika u organizaciji tjednika „Vreme“ organiziran okrugli stol. Na njemu su o tome govorili s hrvatske političke pozicije dvije potpuno nekvalicirane osobe, bivši savjetnik predsjednika Republike dr. Dejan Jović deklarirani Jugoslaven i Slovenka Vesna Teršelić u ime nevladine udruge „Documenta“, koja sustavno i uporno vodi propagandni rat protiv „Oluje“ nastojeći velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat. To je bio samo dio nove velikosrpske propagandne kampanje koja je eskalirala na komemoraciji u Jadovnu izjavom izaslanika srbijanske Vlade Aleksandra Vulina kako ne može ista ruka nositi vijenac na Bleiburg i Jasenovac nazvavši blaženog Alojzija Stepinca „ustaškim vikarom“. Ne samo da je na toj lažnoj komemoraciji pred jamom, u kojoj uopće ostatka navodno pobijenih Srba uopće nema, izaslanik hrvatske Vlade ministar Berislav Šipuš sramotno prešao preko te očigledne provokacije, nego je čak i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović iako je štiteći hrvatski državni i nacionalni integritet trebala energično reagirati svela to na „loš kućni odgoj“ srbijanskog ministra. Štoviše, za nju izjava srbijanskog ministra nije problem za Hrvatsku nego srbijanskog premijera Vučića, pa se u ovom slučaju postavlja pitanje čije interese zastupa nova hrvatska predsjednica. Čak je i bivši predsjednik Ivo Josipović izjavio da je nakon Vulinovog istupa Ministarstvo vanjskih poslova trebalo Srbiji uputiti diplomatsku notu.

Propagandni pritisak iz Beograda nastavio se i na međunarodnom planu, jer je Srbija zaprijetila mogućim savezničkim sudionicima mimohoda u povodu 20. obljetnice „Oluje“ kako će to smatrati „antisrpskim stavom“. Šlampava organizacija mimohoda, što se tiče sudjelovanja saveznika koji su poziv dobili tek nekoliko mjeseci uoči parade a ne najmanje godinu dana, učinila je svoje. Mnoge zemlje koje su bila najavljene odustale su, ali je posebno znakovito da je među zemljama saveznicama bila zastava Velike Britanije, što je u hrvatskim projugoslavenskim medijima prošlo gotovo nezapaženo. Službeni Beograd je proslavu 20. obljetnice „Oluje“ iskoristio da bi 5. kolovoza u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj bio proglašen Danom žalosti, ali je otišao i korak dalje dajući svjoj incijativi međunarodnu dimenziju. Premijer Aleksandar Vučić predložio je svim državama nastalim raspadom Jugoslavije ustanovljenje zajedničkog Dana sjećanja na sve žrtve u ratovima koje je velikosrpska politika pokrenula na ovim prostorima. To je samo uvertira za srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da s tim prijedlogom istupi 27. kolovoza na konferenciji o tzv. Zapadnom Balkanu u Beču na kojoj će glavna tema biti prometno povezivanje država na ovom prostoru. Na tu prefriganu inicijativu srbijanske politike koja je na tragu njihove glavne ideje da se ratovi što ih je pokrenula velikosrpska politika na cijelom prostoru bivše Jugoslavije proglase građanskim ratom, hrvatska politika opet odgovara neprimjereno. Tako se jedino može tumačiti izjava premijera Milanović koji je to sveo samo na pravo svake države, pa tako i Hrvatske, da same bez miješanja sa strane propisuju praznike i dane žalosti. Ovdje se međutim ne radi o propisivanju državnih blagdana i dana žalosti, ovdje se radi o još jednom podlom pokušaju velikosrpske politike koju zastupa sadašnje srbijansko rukovodstvo da se obezvrijede sami temelji Domovinskog obrambenog rata kojim je stvorena Republike Hrvatska i da se taj agresorski rat koji je pokrenula velikosrpska politika na cijelom području bivše Jugoslavije proglasi građanskim.

Ovdje priča o srbijanskoj propagandnoj ofenzivi prema Hrvatskoj naravno ne završava, jer se sa strane Beograda očekuju novi politički i medijski napadi na Republiku Hrvatsku. Tragedija je međutim što sadašnja vladajuća garnitura, ali kako vidimo, slučajno ili ne, i sama predsjednica Republike reagiraju mlako na srbijanske provokacije. Takve reakcije u jeku predizborn kampanje idu svakako na ruku vodećoj oporbenoj stranci HDZ-u, ali se čini da u njemu ne shvaćaju važnost ove teme u raskrinkavanju još uvijek jugonostalgičarske politike vladajuće Koalicije na čelu s SDP-om i premijerom Zoranom Milanovićem.

13. kolovoza 2015.

Vjekoslav Krsnik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save