RAZOTKRIVENA TAJNA BRITANSKIH ZNANSTVENIKA Opasne nervne plinove nisu smjeli testirati kod kuće, pa su odlučili trovati Nigerijce
Te srijede, 6. svibnja 1953. godine, oko 10 sati ujutro, mladi aviomehaničar Ronald Maddison (20) i petorica njegovih kolega iz RAF-a (britansko ratno zrakoplovstvo) ušli su u 100 metara dugu plinsku komoru u zgradi broj 11 u Porton Downu, britanskom istraživačkom centru za kemijsko i biološko oružje.
Mladići su ušli dobro raspoloženi, nesvjesni da će biti izloženi djelovanju nervnog plina sarina. Bili su odjeveni u standardne vojne uniforme, a svi su imali respiratore. Svakome od njih bio je obećan novac za sudjelovanje u eksperimentu te trodnevni dopust. Ronald Maddison planirao je kupiti zaručnički prsten svojoj djevojci te je zaprositi tijekom dopusta.
Trese se, ne čuje dobro
Četvrti po redu, Maddison, oko 10 sati i 17 minuta bio je izložen dozi od 200 miligrama bojnog otrova sarina. Oko 10.40 priznao je kako se osjeća “vrlo čudno”. Časnik Richard H. Adrian koji je izvana, zajedno s nekolicinom znanstvenika, promatrao ponašanje vojnika u komori, izveo je oznojenog Maddisona van. Zatim su mu skinuli respirator i kontaminiranu odjeću. No, mladi vojnik se i dalje znojio, a njegovo lice je postalo sivo. Otežano je disao, ruke su mu se tresle i nije više čuo. Hitno je prebačen u bolnicu, gdje je u strašnim mukama preminuo u 13 sati…
Tragični slučaj mladoga Ronalda Maddisona, desetljećima nepoznat britanskoj javnosti, opisan je u knjizi “Secret Science: A Century of Poison Warfare and Human Experiments” (Tajna znanost: stoljeće ratovanja otrovima i eksperimenata na ljudima). Autor knjige, koja je nedavno objavljena u Velikoj Britaniji te privukla veliku pozornost medija, jest Ulf Schmidt, profesor moderne povijesti i direktor Centra za povijest medicine, etiku i medicinske eksperimente Sveučilišta Kent.
Schmidt je, također, glavni istraživač na projektu Porton Down, desetogodišnjoj studiji povijesti i etike britanskog programa biološkog i kemijskog oružja iz razdoblja Hladnog rata. Naime, od 1939. do 1989. godine u više od 750 tajnih operacija stotine tisuća Britanaca, uključujući i 22.000 vojnika, bili su pokusni kunići izlagani biološkim i kemijskim napadima, a da to uopće nisu znali.
Opečeni vojnik
Tajno postrojenje u Porton Downu blizu Salisburyja u Wiltshireu utemeljeno je 1916. godine kako bi se Velika Britanija zaštitila od njemačkih kemijskih napada, ali i razvila vlastito oružje. Rani pokusi bili su usmjereni na klor i iperit, no nakon završetka Prvog svjetskog rata intenzitet eksperimenata se smanjio. Kada je krajem 1930-ih Njemačka ponovno počela zveckati oružjem, strah od kemijskog napada doveo je do ponovnog eksperimentiranja na ljudima, mahom zaposlenika u Porton Downu.
Nakon jednog pokusa s plinom, piše Schmidt, zabilježene su “ tri ozbiljne posljedice uslijed teških opeklina”. U drugom eksperimentu, vojnik je dobio ozbiljne opekline na trbuhu zbog izloženosti otrovnim parama. No, u službenom izvještaju o Porton Downu iz 1944. godine navedeno je kako je većina sudionika uživala u eksperimentima.
Kad je 1945. godine Hitler kapitulirao, Britanci su pohitali istražiti dokumente nacističkih znanstvenika. Posebno ih je zanimao zloglasni Ciklon B, koji su nacisti koristili u koncentracijskim logorima, ali i nova generacija smrtonosnih otrova koji su napadali ljudski živčani sustav. Britanski stručnjaci pomno su pratili suđenje u Nürnbergu kako bi saznali detalje o nacističkim istraživanjima. No, sve to iziskivalo je i opsežna istraživanja na ljudima. Sudionicima u eksperimentima, koji su vrlo često bili vojnici željni zarade, uglavnom se govorilo da je riječ o istraživanjima obične prehlade. Kada bi nešto krenulo po zlu, kao u slučaju mladoga Ronalda Maddisona, svjedoci su u strahu šutjeli desetljećima. Alfred Thornhill, koji je kao 19-godišnjak vozio Maddisona u vozilu hitne pomoći, sve dosad nije javno govorio o tome jer se bojao da će ga Ministarstvo obrane strpati u zatvor.
– Izgledao je kao da je bio podvrgnut elektrošokovima, cijelo tijelo mu se grčilo – prisjetio se Thornhill, koji punih 50 godina nije znao tko je bio mladić čijoj je strašnoj smrti svjedočio.
Jedan od sudionika zastrašujućih eksperimenata bio je i Richard Skinner, koji se kao 19-godišnji pripadnik RAF-a dobrovoljno prijavio u Porton Down kako bi zaradio džeparac.
Blagi anestetik
Znanstvenici su mu rekli kako će dobiti “blagu dozu anestetika”, a zapravo su mu dali T3456, novu tvar dizajniranu za psihološko onesposobljavanje. Skinner je kasnije pričao kako je nakon uzimanja supstance mislio da razgovara s preminulim školskim kolegom. U stvarnosti je razgovarao s aparatom za gašenje požara.
– Richard Skinner i dalje ima noćne more te često pati od nesanice. Uvjeren je da je njegova osobnost trajno promijenjena uzimanjem eksperimentalnog lijeka koji su mu prijevarom dali – zapisao je Schmidt.
Nisu samo vojnici bili sudionici opasnih eksperimenata nego i obični građani. Primjerice, 26. srpnja 1963. godine, koji je u povijesti ostao zabilježen po razornom potresu u Skoplju, u londonskoj podzemnoj željeznici izveden je tajni vojni pokus čiji je cilj bio simulirati potencijalni katastrofični događaj: napad antraksom u zatvorenom javnom prostoru. Sredinom dana, britanski su znanstvenici kroz prozor vlaka, koji je u londonskoj podzemnoj željeznici prometovao duž Northern Linea, raspršili kutijicu s prahom. Bile su to spore bakterije Bacillus globigii, za koju se tada vjerovalo da je bezopasna. No, riječ je zapravo o patogenu koji može biti okidač za trovanje hranom, upale očiju i sepsu. Tako su stotine Londončana različitog uzrasta sudjelovali u jednoj od najvećih simulacija napada biološkim oružjem, a da toga nisu bili ni svjesni. Nekoliko dana kasnije, znanstvenici su na Camdenu, 16 kilometara udaljenom od mjesta gdje su bačena kutijica s opasnim prahom, detektirali spore bakterije Bacillus globigii koje su se proširile kroz ventilacijski sustav u podzemnoj željeznici.
Zastrašujući je bio i eksperiment koji su znanstvenici iz Porton Downa 1952. godine proveli na zapadnoj obali Škotske, gdje su ispustili uzorke žive bakterije kuge. Pokus se odvijao u blizini otoka Lewisa, na kojem živi nekoliko tisuća ljudi. – Vladini znanstvenici, koji su vodili eksperiment, uzdali su se u prevladavajući sjeverni vjetar koji uglavnom puše od obale. Da je, međutim, vjetar promijenio smjer, tisuće otočana bile bi izložene riziku zaraze kugom – zapisao je Lewis. Vjetar nije promijenio smjer, ali je jedna ribarska barka neočekivano prošla kroz oblak bakterije pa su se voditelji eksperimenta uplašili da se ribar ne razboli. Srećom, ništa se nije dogodilo. Slijedom toga događaja, vojni znanstvenici odlučili su opasne eksperimente provoditi izvan Velike Britanije. Uz dozvolu premijera Winstona Churchilla, 1954. godine na jednom nenaseljenom otoku u sklopu Bahama ispustili su oblak opasnog venezuelskog Equine encephaltis virusa koji kod ljudi izaziva visoku temperaturu, dugotrajni umor, glavobolje, a ponekad i smrt.
U knjizi “Secret Science”, prof. Schmidt otkriva kako je i Nigerija, također britanski kolonijalni posjed, pedesetih godina služila kao poligon za opasne pokuse s kemijskim oružjem.
Konspirativni dokument
U regiji imenom Obanaghoro u južnoj Nigeriji, četiri britanske hladnoratovske znanstvene misije provele su ukupno 15 mjeseci. Znanstvenici su najprije raspršili, a zatim pratili učinke ispuštanja velikih količina eksperimentalnih nervnih plinova koje su prve razvili nacisti uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Ti spojevi izazivali su slabljenje tjelesnih funkcija te naposljetku smrt. Preživjeli su patili od dugotrajnih neuroloških poremećaja i psihijatrijskih poremećaja. Povjesničari dosad nisu otkrili tko je vodio te opasne eksperimente u Nigeriji. Nadalje, još se ne zna u kojoj mjeri je ispuštanje oblaka opasnih nervnih plinova dovelo do zagađenja tla te jesu li nigerijska sela i škole u blizini eksperimentalnih poligona bila time pogođena.– Vladini dokumenti o tim operacijama vrlo su konspirativni. Eksperimenti, provedeni u Nigeriji, bili su strogo zabranjeni na britanskom tlu, pa je to razlog zašto su dokumenti i fotografije o testiranju nervnih plinova u Africi bili vrlo osjetljiv materijal – zaključio je Schmidt.
