Slovenci su postigli cilj – svijet ih na političkoj karti primjećuje i bez povećala
Nakon hrvatskog izlaska iz postupka arbitraže oko granice u Savudrijskoj vali vodeći slovenski političari nimalo se ne ustručavaju prijetnji ratom. Takve apsurdne i smiješne izjave nisu ništa drugo nego jadni pokušaj slovenskog predsjednika i premijera da povrate barem mali dio izgubljenog ugleda na domaćoj političkoj sceni. Slovensko liječenja kompleksa male državice doseglo je vrhunac koji cijelom demokratskom svijetu zadaje glavobolje. Hrvatska nije jedini razlog za to.
Kad su Rusi krenuli u nikad realizirani projekt plinovoda Južni tok, NATO savez je tihom diplomacijom skrenuo pozornost svojim članicama da ne trebaju biti dio toga. Slovenci to nisu smatrali obvezujućim. Oni su ušli u taj političko-energetski savez. Nastavili su svoju igru neposluha prema strategiji NATO saveza i nakon što je izbila kriza u Ukrajini i zbog koje EU drži Rusiju pod nekom vrstom tihih sankcija. Nakon što je ugostila Putina prilikom potpisa ugovora za Južni tok, Slovenija je nedavno ugostila i ruskog premijera Medvedeva. Napravili su to Slovenci u trenutku kad cijela EU nastoji političare Rusije staviti u izolaciju zbog zbivanja u Ukrajini. Druga je sad stvar koliko je takva politika EU dosljedna i opravdana, ali trenutno je takva.
Sve članice EU se pridržavaju spomenute politike, osim Slovenije. Zašto političari iz Ljubljane misle da mogu izigravati politiku EU? Zašto oni misle da je savezu država kakav je EU moguće nekažnjeno prijetiti ratovima i sličnim stvarima, kao što je to prije par dana napravio slovenski predsjednik Borut Pahor?! Izgovorio je riječi kojih se ne bi postidio ni Slobodan Milošević na vrhuncu političke moći.
Bojim se da je baš srpski vožd uzrok današnjem držanju i ponašanju slovenskih političara. U trenutku kad je stvarao Veliku Srbiju prema ideološkoj podlozi Memoranduma SANU, Miloševiću je Slovenija smetala. On je želio da ta republika što prije napusti SFRJ kako bi se mogao što brže obračunati s Hrvatskom i BiH. Tadašnji slovenski predsjednik Kučan potpisao je 24. siječnja 1991. sporazum s Miloševićem po kojem srpski vožd priznaje pravo Sloveniji na samostalnost, a zauzvrat Kučan odobrava Miloševiću provođenje politike po kojoj svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi. Samo četiri dana prije toga Kučan je s Tuđmanom potpisao sporazum o suradnji u obrani u slučaju intervencije JNA. Kasniji slovenski dogovor s Miloševićem bio je praktično poništenje Sporazuma Tuđman – Kučan od 20. siječnja 1991. godine. Današnji slovenski političari kao da se toga ne sjećaju pa u medijskim prepucavanjima oko arbitraže spočitavaju Republici Hrvatskoj nedosljednost i podsjećaju da mi nismo napali JNA kad je ona intervenirala u Sloveniji, iako smo imali sporazum o suradnji u obrani. Zaboravljaju naši susjedi tko je prvi prekršio sporazum, kao što zaboravljaju i puno drugih stvari.
Milošević je u to vrijeme imao brojne saveznike u Europi koji su mu željeli pomoći u očuvanju reformirane Jugoslavije, kako su tada tepali projektu stvaranja Velike Srbije. Kako bi pomogli svom štićeniku, odlučili su po brzom postupku prigrliti Sloveniju u svoje članstvo, baš kao i Bugarsku i Rumunjsku, države koje je trebalo primiti u okrilje europskog saveza radi ruskih strateških aspiracija prema njima. Te tri države nisu prošle trnoviti put priprema i prilagodbe za norme koje vrijede u EU kao što je prolazila Hrvatska. O mogućem ulasku Rumunjske i Bugarske u Schongensku zonu nitko ozbiljno i ne razmišlja. Slovenija je iskoristila svoj status male simpatične alpske državice i ta pitanja je vrlo brzo riješila. Njezina diplomacija je imala svoje zvjezdane trenutke kad je na Brdu kod Kranja upriličen susret Busha i Putina. Slovence je slava očito ponijela i počeli su se ponašati onako kako je to za politiku EU neprihvatljivo. Mislili su da mogu što požele, bez obzira na pravila ponašanja u vojno-političkim savezima čiji su članovi.
Ispunjavajući želje velikih igrača koji nisu htjeli da Hrvatska postane članica EU, produljujući tako nadu da bi se mogla formirati neka nova Jugoslavija, makar i samo kao ekonomski savez, Slovenci su postali taoci iluzije o velikom vlastitom značenju na političkoj sceni. Zadaća Slovenije bila je da Hrvatskoj oteža put u EU, a za nagradu su dobili odobrenje da kroz pregovore od Hrvatske pokušaju dobiti teritorijalne ustupke, što se nikad ranije nije događalo s niti jednom drugom državom prilikom prijema u članstvo saveza europskih demokratskih država. Slovenska iluzija o velikoj ulozi na europskoj političkoj sceni rasla je kao balon od sapunice. A onda se šarena iluzija raspala. Slovenci jednostavno nisu znali kad treba prestati. U stvari ne znaju ni danas. Umjesto da skrušeno priznaju kako su uhvaćeni s prstima u pekmezu i da se pokušaju nešto dogovoriti s Hrvatskom, njihov predsjednik Pahor prijeti rječnikom koji neodoljivo podsjeća na prizivanje rata. Premijer Cerar im bezobrazno odbija ponudu hrvatskog premijera Milanovića za susretom radi rješavanja problema.
U stvari, on pristaje, ali pod uvjetima koje on određuje, a to je nastavak arbitraže., Dakle, morate nam dati što nije naše ili se suočite s posljedicama, poručuju Cerar i Pahor. Je li hrvatska Vlada mogla izbjeći ovakvu neugodnu situaciju? Činilo mi se zgodnim o tom pitanju porazgovarati s gospodinom Mirom Kovačom, tajnikom HDZ-a za međunarodnu politiku. Europska unija je nastala na dogovoru Francuske i Njemačke, država koje i danas daju značajan ton politici saveza europskih demokratskih država. Kovač je bio hrvatski veleposlanik u Berlinu, a akademsko obrazovanje je stekao u Francuskoj. Na uglednoj Sorboni je diplomirao, magistrirao i doktorirao.
On misli da hrvatska Vlada nije imala izbora. „Hrvatski sabor donio je jednoglasno zaključak kojim obvezuje hrvatsku Vladu na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži. Hrvatska Vlada je morala postupiti po zaključku Hrvatskog sabora, i to na temelju međunarodnog prava. Slovenska je strana grubo kršila Sporazum o arbitraži. Rezultat tog grubog kršenja Sporazuma jest da su i Arbitražni sud i sam postupak kompromitirani i time nevjerodostojni. Hrvatska ne može više imati povjerenja u Arbitražni sud i u arbitražni postupak.
Nije bilo drugog rješenja do postupka prestanka Sporazuma o arbitraži. U HDZ-u smo sretni da je usvojen naš prijedlog da je sazvana izvanredna sjednica Hrvatskog sabora, da je Sporazum o arbitraži stavljen izvan snage, te da je prije toga upriličen sastanak predsjednika vlade s predsjednicima parlamentarnih stranaka i da se postiglo nacionalno jedinstvo u obrani elementarnih državnih interesa. To se može nazvati i kartezijanskim postupanjem, koje je lako objašnjivo našim prijateljima i saveznicima“ – tvrdi Miro Kovač, vrlo dobri poznavatelj europske politike.
Ako će europski saveznici i razumjeti hrvatski stav i potrebu da se izađe iz arbitražnog sporazuma, ostaje otvoreno pitanje hoće li slovensko lobiranje ostati bez utjecaja i kakve će posljedice imati po hrvatske interese. Tu sad dolazimo i do toga koliko je značajno što je izlazak iz postupka arbitraže napravljan konsenzusom svih političkih snaga u Hrvatskoj. Naime, u Europskoj uniji lijevi i desni blok imaju približnu većinu, s tim da je savez desnih stranaka nešto jači i ima vlast. Riječ je o pučanima s kojima naš oporbenih HDZ ima dosta dobre veze. Na drugoj strani kod nas je na vlasti lijevi blok koji je u EU oporba. Rekao bih da je to trenutno dobitna kombinacija za nas i za amortiziranje ostvarivanja slovenskih prijetnji. Iz diplomatskog odgovora kojeg mi je Miro Kovač dao kad sam mu postavio pitanje o tome, dade se zaključiti da se nacionalni konsenzus po pitanju spora sa Slovenijom nastavlja, bez obzira što Hrvatska ulazi u predizbornu kampanju za parlamentarne izbore.
O suradnji amortiziranja slovenskog političkog udara na međunarodnom planu Kovač kaže: „Na hrvatskoj je Vladi da instrument koji znamo kao službu vanjskih poslova upregne kako bi se ovaj konsenzusom postignuti i na međunarodnom pravu utemeljeni postupak prestanka Arbitražnog sporazuma vjerodostojno i djelotvorno rastumači našim prijateljima i saveznicima u svijetu. Riječ je o čistom bilateralnom sporazumu, sporazumu između dviju suverenih i prijateljskih država. Što se HDZ-a tiče, mi smo, dakako, u kontaktu sa svojim partnerima unutar Europske pučke stranke“.
Slovenci su istrošili svoj politički kredit kojeg su imali u EU. Rekao bih i da su debelo ušli u crveno. Prijetnje koje nam upućuju neće im pomoći da se izvuku iz ove neugodne situacije. Političari u Ljubljani bi se morali probuditi i shvatiti da je Hrvatska postala članica EU, da se Hrvatsku ne može više ucjenjivati kroz postupak pregovora i da su u Europi posložene nove geostrateške karte. Simpatične priče o maloj državici na sunčanoj strani Alpa trenutno nemaju baš neku snagu. Slovenci će morati potražiti nove političke smjernice. Val agresivne politike Slobodana Miloševića prema susjedima odavno je udario u stijenu u razbio se. Ovo i nije bio baš najbolji način da se prave važni na europskoj političkoj sceni. Jednostavno, nevažni su.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
