SRBI VIŠE I NE ZNAJU ZAŠTO NAS MRZE
Za kolumniste s manjkom talenta, a viškom ambicija u koje ubrajam i moju malenkost, Hrvatska je raj na zemlji. Tu nikada nije status quo vadis, kako nam je to u Bitoli negdje prašnjavih šezdesetih godina u JNA objasnio na MPV-u mudri podoficir, preteča slavnog Ante Tomića. Nekako mi se čini da nas možda ni susjedi ne vole. Možda smo taktički pogriješili kad smo, nakon sahrane drage nam Juge, sebično stavili šapu na čitav Jadran.
Nije bila loša ideja Dimitrija Rupela i pametnih ljudi iz BiH i Srbije da je Jadransko more trebalo pravednije podijeliti. Neum, i dio mora koje mu pripada, dobila bi RH, a ostatak bi Slovenija dobila na ad hoc arbitraži. A Srbi, Bosanci i Makedonci mrzili bi nas i dalje, više i jače jer smo pristali na arbitražu u čemu su Slovenci velemajstori. Kad su za svog arbitra imenovali suca Abrahama, predsjednika Međunarodnog suda pravde u Haagu, skromno su zaključili kako je Hrvatska tim potezom dobila tzv. šah-mat. Koliko je to bio strateški duboki potez vidjelo se kad je Ronny Abraham podnio ostavku i tako definitivno presudio arbitraži. Sada smo sami. Slovenci su ljuti zbog Savudrijske vale, BiH zbog Pelješkog mosta, Mađari zbog INE, a Srbi se i danas ne mogu dogovoriti zbog čega nas najviše mrze. Iskreno, tu smo sami krivi.
Recimo gospodarstvo. Premalo izvozimo. Već sam napisao da su hrvatske zastave pravi hit u Srbiji. Čim stignu odmah planu! Nikad ih dovoljno. Nedavno sam vozio jednog kolegu advokata iz Novog Sada u zračnu luku. Čim je sjeo u auto počeo se vezati pojasom. Ne! Uskliknuo sam preplašen. “Pa moram da se vežem! Takvi su propisi” odgovori. Što ako me vidi netko iz nevladinih udruga ili Milorad Pupovac pa objavi na facebooku da vozim vezanog kolegu Srbina kroz Zagreb. “Odmah se odveži!” zapovijedih. Kad bi svi pazili na međunacionalne odnose kao ja, Srbi bi nam oprostili i “balvan revoluciju“ i Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Sertić poljanu i zapaljene starce i starice koji nisu uspjeli pobjeći pred predestiniranim pobjednicima. Oprostili bi nam i 5. kolovoza 1991. g., kao i upad u selo Lovinac te masakr koji su tamo izveli nad hrvatskim žiteljima. No, jedno nikada neće oprostiti – Oluju. Dan hrvatske pobjede! Po meni je to sasvim ljudski i razumljivo. Ne mogu nam zaboraviti ni poraz Partizana od 5:0 u Ligi prvaka u Zagrebu. Umjesto da smo skromni i ponizni u pobjedi, mi provociramo Šešelja i nasljednike vojnom paradom u Zagrebu. Dobro je primjetio Toma Nikolić, zvani Grobar: ”Hrvati slave državu koju su dobili od Pavelića“. Ma, bravo Predsjedniče! In medias tres! Kad bi bilo istinito da su Hrvati dobili državu od Pavelića, Srbija bi danas imala konzulat u Zemunu!
Komšije je najviše razočaralo i naljutilo “jedinstvo partije, naroda i armije “ baš k’o nekad u idilična vremena. I SDP i HDZ pokazali su da im je nacionalni interes ispred skorih parlamentarnih izbora. Možete li zamisliti oduševljenje i tronut pogled kojim su pratili paradu Vedrana Rudan, Matija Babić, Domagoj Margetić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Milorad Pupovac, Drago Zvonimir Carlos Pilsel zvan Molotovljev koktel, Branimir Pofuk, Jelena Lovrić, Oliver Frljić, koji je u posebno euforičnom stanju čak spustio zastavu na HNK-u u Rijeci na pola koplja zbog hrvatskih žrtava, recimo na Ovčari, potom Mile Kekin, Danko Plevnik, Davor Krile, Ivica Ivanišević, Pavelić, ali ne onaj nego ovaj iz Novog lista, Vesna Teršelič, Mirjana Mirt, Viktor Ivančić, Zoran Pusić ako je još živ i mnogi, mnogi drugi nostalgičari za Jugom. Naime, propali Feralovac naš Viktor u tjedniku Novosti pokušao je glumatati Emila Zolu te je napisao svoju jugo-verziju “J’accuse“(optužujem). Dok je Zola, zbog afere Dreyfus, pisao predsjedniku republike, Viki piše na facebooku. On, Viki, ogorčen je pa piše: ”Poopćite me jednodimenzionalno. Preparirajte me etnonacionalno. Karajte me karirano!” Gdje je Zolin naturalizam prema genijalnom feralovcu. Zašto sam gore napisao “Zoran Pusić ako je živ“? Viktor ogorčeno piše: “Hoću još bijesnih šola i hodaka kako trgaju meso sa Zorana Pusića“. Pazite, dalje taj genijalni um zbori: ”Želim predsjednika države koji generale ljubi u dupe. Želim poglavara Katoličke crkve koji generale ljubi u dupe…“ Stara jugoslavenčina i orjunaš piše u tjedniku Novosti koji bez novčane potpore Vlade RH ne bi mogao izlaziti. Srpski tjednik, u kojem uglavnom pišu Hrvati čije protuhrvatske stavove nije uspio progutati ni Feral pa je riknuo od grčeva u želudcu. Čak ni uz novčane injekcije Ive Sanadera.
I tako, dok je Hrvatska jedinstvena i monolitna, jedinstven je i Radmanov HTV. Povodom Dana pobjede, na ekranu se pojavio srpski historičar Pein i pomirljivo nam poručio: “Hrvati su primitivci, a Vukovar je srpski grad… Prvo morate rasčistiti s hrvatskim primitivizmom, a onda možemo razgovarati o znanosti i Drugom svjetskom ratu“ kaže istoričar. Za to vrijeme se Predsjednica trudi dokazati da je isključivo za mir, da duboko žali za sve žrtve, ne znam samo da li više one agresorske ili hrvatske, ali nije ni važno.
Iz Srbije nam stiže medijska Oluja. Pale se ustaške zastave u Beogradu, a bome i u Vukovaru. Šešelj traži tenk da vrati SAO Krajinu majčici Srbiji. Studenti beogradskog Univeziteta poručuju Hrvatima: ”Nikada se nećemo odreći okupiranih srpskih krajeva“. Znači i mojih Plitvičkih jezera. Čini mi se da ću i treći put morati obnavljati rodnu kuću. U Benkovcu su istaknuli hrvatsku zastavu. Što je i u redu jer je Benkovac u RH. Ali, umjesto hrvatskog grba, na zastavi je osvanulo četiri CCCC. “Ekstremni” Ivan Zvonimir Čičak traži da se zbog izjave Tome Nikolića povuče hrvatski veleposlanik iz Beograda. Fuj, ekstremist! A što je dobrim susjedskim odnosima? On, kakav već je, još će tražiti i da se uvedu vize Srbima kad idu na zajedničko more. E, moj Zvonimire! Ugledaj se u istoričara Hrvoja Klasića. Istoričar prve klase kaže: “Odnosi između Hrvatske i Srbije nisu narušeni najnovijim događajima … to nas ne smije sprečavati da surađujemo i gradimo odnose.“ Hrvoje je objektivan kao i obično pa dolazi do premudrog zaključka: “Naše žrtve su uvijek veće od njihovih, a naši zločini uvjek manji od njihovih, a to nije dobro“. Ma, naravno Hrvoje, i ti i mi znamo da su naše žrtve u Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Dubrovniku, Saborskom, Banovini i Kordunu dječiji crtić prema 44 do zuba naoružana civila koji su poginuli tijekom Oluje. Čak ni Čičak ni Žarko Puhovski nisu uspjeli uvjeriti Haaški sud o dvije tisuće pobijenih Srba prilikom upada ustašoidnih gardijskih brigada u Knin. Da se razumjemo, to nije presuda “neobjektivnog“ suca Merona nego je to presuda “objektivnog“ suca Oria koji je blago osudio Gotovinu i Markača na 24 i 18 godina robije. Radi se o knjizi HHO-a pod naslovom: “Vojna operacija Oluja i poslije“ koju je uredio Žarko Puhovski. Naime, Tužiteljstvo je nastojalo uvesti ovu krivotvorinu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog, a što raspravno vijeće nije prihvatilo. Po mišljenju raspravnog vijeća izvješće sadrži izjave koje nisu bile podkrijepljene izvorima te dvostruke iznose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici, postalo je jasno da knjiga vrvi greškama. Iz tih razloga raspravno vijeće je odlučilo ne osloniti se na dokazni predmet P2402. U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog obrana je dokazala da se na popisu ubijenih navode pripadnici tzv.“RSK“, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje su još žive itd. Šteta što se Haaško tužiteljstvo nije sjetilo pozvat za svjedoka Hrvoja Klasića koji bi “vrhunskom pravniku iz Gronengena“ Oriu lijepo objasnio da su njihovi zločini manji od naših, ali su zato njihove žrtve veće od naših. E, to bi onda bilo dobro! I na kraju, što ćemo s elementarnom logikom, što ćemo s neoborivim činjenicama? Kolovoz 90.godine.
Balvani od Hrvaca do Knina. Jesen 91.godine. Vukovar sravnjen sa zemljom, Ovčara, masakri, pjeva se: “Slobo šalji nam salate, biće mesa klat ćemo Hrvate”. Okupacija 1/3 Hrvatske. Kolovoz 1995.godine, Oluja – hrvatska konačna pobjeda. Mirna reintegracija i cjelovita RH. Četiri godine rat se vodio u Hrvatskoj. Nakon pobjede, Klasić misli da nije dobro da mislimo da su naše žrtve veće od njihovih. U Vinkovcima srpski državljanin je skinuo hrvatsku zastavu sa zgrade pošte i zapalio ju. Vijest da je netko zapalio hrvatsku zastavu skoro da više i nije vijest. Vijest bi bila da, recimo, u zadnjih 30 dana nigdje nije zapaljena hrvatska trobojnica. Ali zamislite hrvatskog državljanina da to napravi u Srbiji. Da Hrvati u Vojvodini, zbog onih 40.000 tisuća koji se se morali iseliti, na srpsku zastavu stave hrvatski grb. Da se diljem Lijepe naše, a koja po Rudanici nije “ni lijepa ni naša“, počmu paliti srpske zastave. Na tu vijest o paljenju srpske zastave probajte si dočarati grč na facama onih koje sam na početku kolumne poimenice naveo. Njima možete pridodati još i milijun gledatelja Žikine dinastije… Zamislite komentare u Jutarnjem i Večernjem, recimo, Jelene Lovrić i Branimira Pofuka o ustašoidnim ognjištarima i neiskreno pseudo-demokratskom glumatanju. A sve učestalije paljenje hrvatskih zastava uzbudilo bi još vjerojatno samo piromane.
Zato ne mogu preskočiti A.G. Matoša koji je napisao: “Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda.“
Svakodnevno slušamo profesionalne narikače od Teršeličke do Viktora Ivančića, Olivera Frljića itd. o tipičnom “hrvatskom krimenu” – neprocesuiranju zločina iz Domovinskog rata. Tobože oni su tu da im mi masno plaćamo ustaškim kunama kako bi nas podsjećali koliki smo zločinci bili od devedestprve do devedesetpete. To je stvarno jedan morbidni perpetum mobile. Što ih više tovimo kunama, to oni žešće rokću. Nikada od tih likova nisam čuo da se itko zapitao što je s optužnicama protiv Bošnjaka za 1510 ubijenih Hrvata iz Lašvanske doline. Još nitko nije optužen za ritualno odsjecanje glava Hrvatima u Miletićima, za masakr u Križančevu selu kod Viteza, za ubojstvo osmero djece iz Viteza dok su igrali košarku, za zločine u Buhinim Kućama, Bobašima, Maljinama. Dobro, tek su prošle 22 godine od tih zločina. Sad se u BiH trenutno bave zločinima koje je počinio HVO. Oboružani dokumentacijom, koju su k’o miševi grickali u Državnom arhivu RH, krenuli su u sveti lov na nevjernike.. Malo su zaboravili na pripadnike Armije BiH iz Viteza, Travnika i Busovače koja je poslala na onaj svijet 1.510 Hrvata među kojima je bilo žena, djece, staraca i ratnih zarobjenika. Čitamo o izuzetnoj popularnosti “kraljice balkana“ Kolinde u BiH. Ništa manje nisu bili omiljeni i kod raje i političara ni Stipe Mesić ni Ivo Josipović. Ivo Banac je počasni građanin multietničkog Sarajeva (u kojem živi 90% Bošnjaka). Jeste li ikada pročitali da je netko od te hrvatske političke elite postavio pitanje odgovornosti za zločin nad tih 1.510 ubijenih Hrvata. Kao njihov klimavi alibi može biti samo to da je BiH idalje “tamni vilajet”, mjesto nedoumica i pogrešnih izbora. K’o uzme kajat će se, k’o ne uzme, opet će se kajati. Gdje je tu ustavna briga RH za čovjeka. Čovjeka u BiH.
Kažu da je Diogen sa svijećom tražio čovjeka. Poslije su njega tražili vatrogasci. Iz BiH.
I sad ono što je propustio sudac Orie u predmeti Gotovina,Markač i Čermak odlučili su ispravit Oliver Frljić, Teršelička i Pupovac. Za razliku od premijera oni zaista priznaju samo sud svoje partije. Za početak su na dan pobjede spustili zastavu na pol koplja na HNK Rijeka. Mislite li da je policija podnjela prekršajnu prijavu protiv Olija. Pa to je njegovo kazalište. Država daje samo lovu. “Kapenzi“redovno stiže Oliju alije to nedovoljno za njegove genijalne nepročešljan misli.
Mnoge su kuće u Nizozemskoj ispod razine mora, a Haaški je tribunal ispod svake razine.
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
