Francuski velikan Jean Raspail (90) prorekao je izbjegličku invaziju na Europu još 1973. godine!
Radmanov TV-agitprop i dalje prednjači: po njemu se čini da u cijeloj Hrvatskoj i u Europi nema ni jedne ‘obične’ ili javne osobe, društvene ustanove ili političke stranke, koja bi imala drukčije mišljenje od onog propisanog sa samoga Vrha Svijeta: ‘Jadni izbjeglice – primimo ih što prije i što srdačnije, bez obzira na materijalni trošak i sve ostalo, jedva zamislivo, što uz to ide!’ Tek tu i tamo probiju se i drukčiji tonovi. Recimo, njemačkog tjednika Junge Freiheit dragog nam C.G. Ströhma, koji donosi drugu stranu priče što nam se tako kriminalno protudemokratski uskraćuje
Mnogi Hrvati, gledajući i čitajući kako svi vladajući jugomasonski mediji, od HTV-a do EPH-ovih tiskotina (da ostale ne spominjemo), prate sadašnju euroazijsko-afričku, a ubrzo i hrvatsku izbjegličku krizu, jamačno neće primijetiti ničega posebnog ili zabrinjavajućeg, ničega što nisu doživljavali već godinama i desetljećima, stotinama pa i tisućama puta – i bit će samo djelomično u pravu. Naime, uobičajeno medijsko ispiranje mozga i zatupljujuće jednoumlje ovih je dana gurnuto u petu brzinu, pa ljudi koji o zbivanjima i izvještavaju i njima pristupaju i s najmanjom kritičkom distancom, počinju shvaćati zašto se sve češće sustav u kojemu živimo počinje nazivati tek naizgled suludim oksimoronom – “liberalnim fašizmom”.
Radmanov TV-agitprop, upozoravali smo već na ovim stupcima, i dalje prednjači: po njemu se čini da u cijeloj Hrvatskoj, uzduž i poprijeko, od Zagreba do Splita i od Tovarnika do Trilja, i u cijeloj Europi, od Beograda do Münchena i od Lampeduse do Salzburga, nema ni jedne “obične” ili pak javne osobe, kao ni jedne društvene ustanove niti političke stranke, koja bi imala drukčije mišljenje od onog “političkog ispravnog”, propisanog sa samoga Vrha Svijeta: “Jadni izbjeglice – primimo ih što prije i što srdačnije, bez obzira na materijalni trošak i sve ostalo, jedva zamislivo, što uz to ide!”
Tek tu i tamo, u pukotinama gotovo potpuno nadzirana informacijskog sustava, probiju se i neki drugi i drukčiji tonovi. Budući da je možda i glavni cilj cijele ove ljudske lavine – Njemačka – a i vidjeli ste na HTV-u kako “napredni” Austrijanci u Salzburgu i još “suosjećajniji” Nijemci u Münchenu dočekuju svoju napaćenu i jedva dočekanu braću s Istoka – odmah sam shvatio komu se trebam obratiti na tim stranama ako želim doznati drugu i drukčiju istinu od one koju bespogovorno diktira Veliki Brat. Ukucao sam, naime, mrežne stranice njemačkog tjednika Junge Freiheit i odmah sam dobio vrlo dojmljiv uvid u drugu stranu priče koja nam se tako kriminalno protudemokratski uskraćuje.
Saznao sam, pače, i za gotovo nevjerojatni proročki roman jednog francuskog pisca, koji je sve ovo s fascinantnom točnošću predvidio prije više od četiri desetljeća.
Junge Freiheit, C. G. Stroehm i Jean Raspail
Die Junge Freiheit na engleskoj Wikipediji spominje se kao “njemački liberalno-konzervativni tjednik za politiku i kulturu, osnovan 1986. godine”. Osnovali su ga “studenti iz Freiburga u Briesgau… kao reakciju na prevlast ljevičarskog 68-aškog naraštaja među sveučilišnim profesorima”. Godine 1994. “tiskaru JF-a u Weimaru napali su bombama teroristi s krajnje ljevice i napravili štetu od 2,5 milijuna maraka”. Tjednik se 1995. godine preselio iz Potsdama u Berlin, gdje i danas izlazi u skromnoj nakladi od 22.000 primjeraka (2012. godine). Cenzorski uredi dviju njemačkih saveznih država Sjeverne Rajne-Westfalije i Baden-Württemberga progonili su ga cijelo desetljeće od 1995. do 2005. godine zbog navodnih “protuustavnih djelatnosti”, ali to je nasilje, nakon presude Njemačkog saveznog ustavnog suda 2005. godine (u tzv. presudi Junge Freiheit), konačno prestalo.
Direktor i glavni urednik ovog tjednika je Dieter Stein, koji ga je 1986. u svojoj 19. godini života i osnovao, a čest branitelj i podupiratelj tijekom tih godina “demokratskog progona” bio mu je nekadašnji njemački državni odvjetnik Alexander von Stahl, kao i novinar, književnik i sveučilišni profesor Peter Scholl-Latour, vitez francuske Legije časti i, kako je sam rekao, “najčitaniji njemački nefikcijski pisac u posljednjih četvrt stoljeća”.
U dodir s Junge Freiheit došao sam nakon Račanova, odnosno SDP-ova državnog udara na i ono malo hrvatstva kojeg je u Slobodnoj Dalmaciji bilo, prvi put nakon njenih “šumskih i goranskih” početaka u Ugrinovoj pojati u Mosoru, u svibnju 2001. godine – dakle, godinu i pol dana nakon gotovo nasilnog stvaranja “trećejanuarske”, (protu)hrvatske “Druge Republike”, koja traje do danas.
Naime, na prosvjednom skupu pred oko 20.000 južnih Hrvata na splitskoj Rivi 6. svibnja 2001. godine pod naslovom “Hrvatski Split za Slobodnu Dalmaciju”, govorili smo i ja i poznati njemački novinar, Tuđmanov i hrvatski prijatelj Carl Gustav Ströhm, kojeg sam upoznao u još potpuno spaljenim Čilipima nakon njihova oslobođenja 1992. godine, ali smo od tada češće surađivali. Od njega sam tada saznao za postojanje Junge Freiheita, u kojem je i on pisao – duboko nezadovoljan drugim njemačkim znatno utjecajnijim, ali za njegov ukus previše uškopljenim “konzervativnim” listovima.
Ströhm me je pretplatio na list, a i više puta navodio u ovom tjedniku moje tekstove iz Slobodne iz vremena dok još Račan nama Hrvatima u njoj nije “zakovrnuo vratovima”. Ja sam mu pak u Junge Freiheitu 6. lipnja objavio nekrolog nakon što je on umro u Beču 14. svibnja 2004. godine. Zbog svega navedenog, ponovni susret s ovim listom imao je i svoju emotivnu nadgradnju.
Kraj francuske i europske civilizacije
Ipak, posebna vrijednost novog susreta s ovim berlinskim tjednikom bio je njihov prikaz, iz pera novinarke Doris Neujahr, romana francuskog pisca Jeana Raspaila “Tabor svetih” u tekstu pod naslovom “Europska tragedija” od 2. rujna. Riječ je o istaknutom francuskom katoličkom piscu, putopiscu i istraživaču, danas 90-godišnjaku, dobitniku, među ostalih, i Grand prixa Francuske akademije za roman “Ja, Antoine de Tounens, kralj Patagonije” iz 1981. godine. Raspail svojim djelima iz katoličke prizme “razgrađuje” ideologije komunizma i liberalizma. Godine 2000. bio je i kandidat za upražnjeno mjesto u Francuskoj akademiji, ali iako je dobio većinu glasova ona mu nije bila dovoljna da uđe među “besmrtnike”.
Osim spomenutoga, napisao je niz drugih uspješnih romana, ali najveći prasak izazvao je upravo spomenuti roman “Tabor svetih”, napisan 1973. godine u kojemu Raspail govori kako je plimni val useljavanja iz Trećeg svijeta prouzročio propast zapadne civilizacije. U Njemačkoj upravo doživljava svoje treće izdanje – naklada Nordost, Schnellroda – prošireno i dopunjeno nakon prvog iz 1985. godine.
Sam naslov potječe iz Ivanove “Knjige Otkrivenja”, a vezuje se uz odlomak u kojem oslobođeni Sotona zavodi narode i vodi ih u boj, “…i oni izađoše na širinu zemlje te opkoliše tabor svetih i grad ljubljeni”. A evo kako sam Raspail predstavlja osnove svoje fabule: “Jedne noći tisuće brodova, nakrcanih s milijun useljenika, posljednjim snagama stižu na obale naše zemlje (Francuske). Lica obilježena bijedom, privučena pričama o obećanoj zemlji kojom teku med i mlijeko. Jadni su, slabi – i nenaoružani. Snaga im je u golemom broju”.
Pisac ne prokazuje pridošlice, njihove težnje su shvatljive, ali Francuska dvoji kako odgovoriti na ovu invaziju, tim više što je jasno da je ovaj prvi milijun tek – prethodnica. Treba li potjerati njihove brodove ili ih čak potopiti? Ili pak odbaciti oružje i pristati na njihova osvajanja, ali to je kraj Francuske i europske civilizacije. Pitanje je, dakle: tko će koga? Roman daje jasan odgovor na više od 400 stranica prikaza bolne agonije Europe.
Ova temeljna situacija se razgranava i riječ dobivaju glavni likovi. Najprije sam francuski predsjednik koji pokazuje volju da se odupre invaziji, ali svi ostali su protiv njega: ministri, mediji, vjerske zajednice, sindikati, intelektualci… Narod je zastrašen, posvađan i pasivan. Jedan jedini neutjecajni desničarski list usuđuje se reći o čemu se radi, ali ga u odlučujućem trenutku onemogućava tiskarski štrajk. Stanje i u drugim zapadnim zemljama nije ništa bolje. Predsjednik se u svom uskršnjem govoru, koji pruža posljednju mogućnost za borbu, moralno raspada.
S druge strane, mediji su usredotočeni na strahote kojima su izloženi ljudi na brodovima i prokazuju obranu nacionalnih interesa kao izdaju naslijeđa ljudskih prava, proizašlih iz Francuske revolucije. U tome je posebno majstorstvo dosegao jedan novinar porijeklom iz Magreba. Crkva je izgubila vjeru i više uopće ne zna za što se treba založiti. Za katolika Raspaila propast Crkve nakon 2. vatikanskog koncila i ekumenstvo su u korijenu europske drame. Ako je moguće pronaći istinu i u drugim religijama, onda nema nikakvog razloga braniti vlastiti katolicizam.
U isto vrijeme zboru humanista pridružuje se točno (!) 32.742 učitelja, koji svojim učenicima za domaći rad daju temu života na brodovima nesretne armade. Nije, kaže, teško zamisliti sentimentalne gluposti kakve se mogu pročitati iz ovakvih zadaća, za koje djeci stižu pohvale i roditelja i učitelja. Novinarka pak zaključuje da su ta “programirana” djeca 1973. godine danas i sami učitelji, novinari, teolozi, glumci, aktivisti nevladinih udruga, čija “stručna znanja” stvaraju javno mišljenje i ispisuju plakate na kojima piše: “Šarenilo umjesto smeđe boje”.
Među vodećim intelektualcima, koji društvu udaraju takt, nalazi se i pisac Jean Orelle, dobitnik Nobelove nagrade i zagovornik globalnih ljudskih prava, “duhovni brat Jean-Paula Sartrea i Bernarda-Henrija Lévyja”. On se u trenutku istine iskazuje kao lažni prorok, koji shvaća da je sve za što se cijeli život zalagao jedna golema laž. Shvaća da je cijeli život potkopavao i svoje društvo i svoju državu, te da je konačno doživio ono za što se cijeli život zalagao. Na kraju svoje priče ustreljuje se u svom ministarskom uredu, a umjesto Marseljeze na radiju mu svira Mozartov Requiem.
Nakon dugotrajnog društvenog rasula i raspada vlasti otvara se prava Pandorina kutija svih zala – ali valjda će se netko i u Hrvatskoj sjetiti i objaviti ovaj roman pa će se i podrobno znati kako ova, tada “negativna utopija”, a danas vrlo prepoznatljiva stvarnost, završava.
Njemačka ‘avangarda europskog samouništenja’
U zaključku članka, novinarka Junge Freiheit Doris Neujarh tvrdi da je Njemačka u svome nacionalnom mazohizmu sama “avangarda europskog samouništenja”, te da su pred općom europskom tragedijom interesni sukobi kontinentalnih nacionalizama, ako ne bespredmetni, onda potpuno drugorazredni. Dalje, nemoguće je pouzdati se u institucije i, konačno, većina polemika koje su dopuštene u medijima međusobni su razgovori zombija u kojima nema smisla više sudjelovati.
Jedino što se, u ovakvom ozračju čini smislenim, među ostalim, moglo bi biti čitanje ove knjige. “‘Tabor svetih’ ima tu snagu”, zaključuje novinarka, “da nakon početnog šoka dovede do katarze”.
U svijetu je prilikom objavljivanja svakog novog izdanja, ova Raspailova knjiga nailazila na brojne, nerijetko sasvim suprotstavljene reakcije. Nisu bolje prolazili ni njegovi novinarski tekstovi: recimo, nakon objave njegova članka “Domovina koju je Republika izdala” u pariškom Le Figarou 17. lipnja 2004. godine, a u kojoj je on kritizirao francusku useljeničku politiku, tužila ga je Međunarodna liga za borbu protiv rasizma i antisemitizma zbog “poticanja na rasnu mržnju”, ali je sud 28. listopada odbio tu tužbu. Nakon toga, Francusko geografsko društvo 2007. godine dodijelilo mu je Veliku zlatnu medalju za životno djelo, dok je dvije godine kasnije dobio književnu nagradu Wartburg, također za životno djelo.
Ako se pak netko odluči ovaj roman tiskati u Hrvatskoj, neka odmah računa na besplatnu (negativnu) reklamu mjesnih multi-kulti veličina iz EPH-ove ergele, Miljenka Jergovića, Ante Tomića ili koga sličnoga. Jedini spas starome francuskome akademiku moglo bi biti to što će tada njih dvojica i cijela im družina zacijelo biti zauzeti volonterskim radom u prihvatnim centrima u Tovarniku, Trilju i diljem Lijepe Naše. Mor’te si zamisliti.
AZILANTI koliko će stajati poreske platiše?
Čari njemačkog ‘nacional-mazohizma’
Kad smo već odlučili – tragom drage uspomene na poštovanog Carla Gustava Ströhma – zaputiti se na stranice Junge Freiheita, osim iznimno zanimljivog razmjerno davnog, a sasvim aktualnog Raspailovog romana, zgodnim se čini pohoditi i neke čisto novinske tekstove, kakvih također u pravilu nećete naći u hrvatskih vodećim oligarhijskim medijima. Jedan takav naslov iz Frankfurta na Odri glasi: “Azilanti dobivaju luksuzni hotel”, u kojemu stoji, među ostalim, da tamošnja “crveno-crvena vlast taji koliko će njihovo zbrinjavanje stajati poreske platiše”, te da je očekivano 1000 osoba, ali da će ih do kraja godine stići 3000.
U Düsseldorfu je policija Sjeverne Rajne-Westfalije u prvih sedam mjeseci zabilježila 499 kaznenih djela među tamošnjim azilantima: tjelesnih ozljeda, krađa i imovinskih šteta. Najdramatičnije je stanje u gradiću Rüttenu gdje su “gosti” samo u ovoj godini napravili 111 takvih prijestupa.
U rubrici unutrašnje politike ima i vijest iz Rosenheima koja glasi: “Savezna policija kapitulirala pod naletom azilanata”. Na fotografiji uz tekst: policija pretresa nasmijanog i nimalo zabrinutog Eritrejca, koji nešto krijumčari, uz legendu: “SPD i lijeve stranke zalažu se za nove specijalne vlakove prema Njemačkoj”. U vijesti stoji i međunaslov kako “Mađarska policija odustaje”, te kako “Mađarska već dugo Njemačkoj predbacuje da ova zemlja svojim visokim davanjima tražiteljima azila daje nepotrebne poticaje”.
NEPOMIRLJIVI SUKOBI
Raznolikost u jednoj državi mogu opstati samo ako je riječ o srodnim kulturama
Kad god počne priča o sukobu “ognjištara” i zastupnika “multi-kultija” uvijek je pametno sjetiti se dobro uobličene misli upravo jednog Nijemca s početka ovog stoljeća, koji nije podlegao njemačkom – kako je napisala novinarka Junge Freiheita Doris Neujahr – “nacionalno-mazohističkom avangardizmu”. Riječ je o istaknutom njemačkom znanstveniku Irenaeusu Eibl-Eibesfeldu, učeniku i suradniku Konrada Lorenza i dugogodišnjem šefu katedre za humanu etologiju (znanost o ljudskom ponašanju) u Društvu Max Planck, koji je tih znatno mirnijih godina rekao:
“Raznolikosti u jednoj državi mogu opstati jedna pored druge samo ako je riječ o srodnim kulturama, ako uz to svaka nadzire svoje ozemlje i ako se ne treba plašiti prevlasti onoga drugoga – kao što je slučaj, na primjer, u Švicarskoj… Oni koji se danas zalažu za multikulturalnost razmišljaju kratkovidno; oni zapravo nisu svjesni što čine svojim vlastitim unucima i kakve moguće posljedice može imati njihovo nepromišljeno ponašanje… Ljudi koji tako naglašeno ističu svoju svetost čine to, ne iz ljubavi prema bližnjemu, već stoga što time mogu steći društvene položaje, pa čak i moć – ranije kao heroji, a danas kao heroji vrline… Čovjek, kada izgubi svoju kulturnu različitost, gubi mnogo od onoga što ga je napravilo današnjim čovjekom. Znamo da postoje i druge mogućnosti, i država-mravinjak je savršena. Pitanje je samo možemo li mi to kao pojedinci poželjeti… Pojedincu pripada i svijest da čovjek nije samo pojedinac, već da je i dio šire zajednice i generacijskoga niza, kojima beskrajno mnogo dugujemo”.
Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno
