JOSIP JURČEVIĆ: Zlonanamjerni tekst o Hrvatima i Crkvi Die Zeitu poslan iz – EPH!
U Hrvatskoj zasad nije bilo značajnijih reakcija na tekst u Die Zeitu, ali je pokrenuta lavina nezadovoljstva među Hrvatima u Njemačkoj – zbog neistina i uvreda koje su o Hrvatima, Hrvatskoj i Crkvi objavljene u članku.
Uporni Hrvati uspjeli su u Die Zeitu dobiti informaciju da zlonamjerni tekst nije nastao u Njemačkoj, nego je Die Zeitu dostavljen iz Henžekovićeva medijskog lonca – EPH!
Ako se uspoređuju medijska pojavljivanja hrvatskih biskupa lako je primijetiti da nadbiskup zadarski Želimir Puljić rijetko medijski istupa. S različitom motivacijom i ciljevima, mnogi prijatelji i neprijatelji Crkve čak smatraju da je nadbiskup Puljić prerijetko govorio u medijima, naročito otkad je (od 2012. g.) izabran za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Isto tako, opće je mišljenje da se u svim (pre)rijetkim medijskim istupima nadbiskupa Puljića potpuno jasno očitovala njegova iznimna umjerenost i odmjerenost. To se prepoznalo i u njegovoj medijskoj izjavi glede peticije o pozdravu „Za dom – spremni“, koju su nedavno potpisala i dva biskupa (Vlado Košić i Valentin Pozaić). I ovu izjavu biskupa Puljića zapravo su iznudili masovni mediji koji su se na cijelu Crkvu obrušili starim vulgarnim agitpropovskim metodama.
Razumne, smirujuće poruke nadbiskupa Puljića
Izjava nadbiskupa Puljića u svakom je pogledu bila znanstveno i demokratski utemeljena, te iznad svega dobronamjerna, smirujuća i općenito metodološki poučna. On je, između ostalog, rekao: “Predstavljati i voditi razne inicijative u demokratskom društvu način je izražavanja slobode mišljenja. Oni pak koji takvoj inicijativi dadnu svoj pristanak i svoj potpis očituju dvije stvari: Prvo, podržavaju ono što pokretači ideje obrazlažu. Drugo, svojim potpisom pokazuju da živimo u ozračju demokratskog društva u kojem se može pisati i potpisivati bez straha da će zbog toga netko poći na ‘obavijesni razgovor’ ili završiti na sudu i u zatvoru…”.
Ne bih stoga mogao obrazlagati osobne stavove dvojice biskupa koji su svojim potpisom na tu peticiju izrazili svoje očitovanje o tom prijedlogu. Naravno, takvim potpisom to ne čini ni biskup u ime svoje biskupije, ni profesor u ime fakulteta, ni redovnik u ime svoje redovničke zajednice, ni akademik u ime Akademije, već u svoje osobno ime. Ostajući, dakle, na demokratskoj razini, imao bih prijedlog s obzirom na ovu i slične teme o kojima se često traži očitovanje putem peticije ili referenduma. Pogotovu kad se radi o dvoznačnim i nedovoljno definiranim pojmovima koji najčešće izazivaju napetosti i prijepore. Ili pak ako ideje i prijedlozi daju široku mogućnost manipulacije ljudskim osjećajima, vrijednostima ili tome slično. A čini se da pozdrav ‘Za dom spremni’ ulazi u to područje dvoznačnosti i nejasnoće…
Smatram, stoga, kako bi bilo korisno i svrsishodno o određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge. A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku zanimljivu inicijativu ‘privatizira’, a ona može imati obilježja šireg, općeg interesa, pa je šteta ako nema znanstvenu i stručnu podlogu. Pogotovu ako nosi ‘političku’ ili neku drugu etiketu, što je onda izlaže još većoj pogibelji i mogućnosti manipuliranja, navijanja i stvaranja nepotrebnih napetosti i društvenog raslojavanja, umjesto konstruktivnih rasprava, razgovora, dogovora i zaključaka.”
Svi ljudi različitih svjetonazora i ideologija, ali dobre volje, mogu se lako suglasiti s razumnim, umjerenim i dobronamjernim javnim porukama nadbiskupa Puljića. Moglo se očekivati kako će s time barem nakratko prestati agitropovsko prozivanje Crkve, kao i tlačenje hrvatskog puka sa značenjem pozdrava “Za dom – spremni”. Međutim, dogodilo se obnuto. Nadbiskup Želimir Puljić, a s njim i cijela Crkva izloženi su najžešćim medijskim optužbama za “ustašluk” u najgorem smislu, kojeg je 1946. g. kreirao komunistički režim na montiranom suđenju blaženom Alojziju Stepincu, a ove optužbe i sada ponavljaju “ugledni hrvatski intelektualci” iz komunističkog rasadnika.
Taj komunistički model nije potrebno ovdje obrazlagati, jer se u tom žrvnju, na žalost, i nakon 1990. neprekidno sustavno javno melje sve što je hrvatsko i demokratsko. No, u ovim napadima na površinu su isplivale i neke iznimno zanimljive dubinske poveznice na koje je korisno ukazati.
Munjeviti tjednik Die Zeit – i hrvatski poslužitelji
Dan nakon navedene medijske izjave nadbiskupa Puljića, dva najmasovnija tiskana dnevna lista u Hrvatskoj – koja od jutra do mraka s jednoumnim proizvodima teroriziraju hrvatsku javnost (Jutarnji i Večernji) – prenijeli su glavne poruke napadačkog teksta kojeg je protiv nadbiskupa Puljića objavio na svojoj internetskoj stranici najtiražniji i najutjecajniji njemački tjednik “Die Zeit”.
Već na prvi pogled zapanjuje, ali i navodi na razmišljanje, munjevita brzina, tj. činjenica da njemački tjednik komentira izjavu hrvatskog biskupa praktično istoga dana kad je ta izjava objavljena u hrvatskim medijima. Nadalje, posebno su zanimljiva stajališta i stil pisanja Die Zeita o hrvatskim biskupima te unutarhrvatskim povijesnim i aktualnim temama. Ta stajališta i stil pisanja su isti ili još radikalniji od stajališta i stila jednoumnika u Hrvatskoj.
Naslov teksta u Die Zeitu je “Hrvatski nadbiskup poziva na referendum o fašističkom pozdravu”, a glavna poruka je da “neki dostojanstvenici Katoličke crkve otvoreno simpatiziraju ustaše”, te da su “hrvatski ustaški fašisti” bili saveznici Hitlerove Njemačke.
U Hrvatskoj nije za sada bilo značajnijih reakcija na tekst u njemačkom Die Zeitu, ali je pokrenuta prava lavina nezadovoljstva među mnogobrojnim Hrvatima koji žive i rade u Njemačkoj. Redakcija Die Zeita zasuta je internetskim i telefonskim prosvjedima zbog neistina i uvreda koje su o Hrvatima, Hrvatskoj i Crkvi objavljene u članku. Zatražena su i objašnjenja o porijeklu neistina.
Među najupornijim Hrvatima bio je Miljenko Prskalo, ugledni Hrvat koji desetljećima veoma uspješno radi u Njemačkoj i sudjeluje je u brojnim hrvatskim djelovanjima. Posebno se istakao u pomaganju Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pripremanju uspostave demokracije i tijekom obrane od srbijanske oružane agresije. Zbog tih zasluga nedavno je imenovan i članom Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.
Uporni Hrvati uspjeli su u Die Zeitu dobiti povjerljivu informaciju da zlonamjerni tekst uopće nije nastao u Njemačkoj, nego je Die Zeitu dostavljen iz Henžekovićeva medijskog lonca – EPH. Uvjerljivost ove informaciji iščitava se i iz munjevite brzine objavljivanja članka, kao i iz osnovnih poruka i stila koji su istoznačni s proizvodima jednoumnika u Hrvatskoj.
Pozadina jugo-njemačke intimne povezanosti
Početno pitanje u cijelom klupku jest koja je dublja pozadina i koji su dosezi ove jugokomunističko-njemačke intimne povezanosti. Poznajući Njemačku kao uređeno i odgovorno društvo teško je pretpostaviti da bi ugledni i moćni Die Zeit pristao na ad hoc suradnju s hrvatskom kriminalnokorupcijskom hobotnicom. Stoga je logično da se blamaža s objavljivanjem skandaloznog članka zasniva na povjerenju stečenom na minulom radu koji ima dublje i šire interese, silnice i aktere.
Die Zeit je osnovan nakon Drugog svjetskog rata i neprekidno ima jasno svjetonazorsko i političko i usmjerenje kojeg u hrvatskom javnom govoru označavaju pojmovi „lijevo“ i „liberalno“. Duboka povijesna idejna sklonost dijela moćnih struktura u Njemačkoj prema revolucionarnom komunizmu može se kontinuirano iščitavati još od sredine 19. stoljeća, tj. od vremena djelovanja Karla Marxa.
Na tim temeljima u Njemačkoj se oblikovala snažna komunistička („lijeva“) društvena piramida na kojoj su početkom 20. st. djelovali najistaknutiji svjetski komunistički revolucionarci, Spartakovci – Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht, čiji je revolucionarni pokušaj krvavo ugušen 1919. godine.
Zanimljivo je, a u Hrvatskoj javno prešućeno da je „nacizam“ ljevičarski pokret, što se jasno prepoznaje i iz pravog naziva Hitlerove stranke – Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke.
Nadalje, Die Zeit je od osnivanja – 1946. – bio i ostao medijska utvrda „ljevice“ u Njemačkoj. U Die Zeit je duboko bio uronjen Helmut Schmidt, dugotrajni njemački kancelar (1974.-1982.), koji je bio vjerni nastavljač njemačke (Brandtove) „istočne politike“, koja je intenzivno i (pre)duboko surađivala sa Sovjetskim Savezom i komunističkom Jugoslavijom. Zanimljiva je i činjenica da je Schmidt bio Hitlerov vojnik u Drugom svjetskom ratu, a u poraću je također bio ljevičar (Socijaldemokratska partija – SPD), te je na tim temeljima ostvario vrhunsku političku karijeru.
Hrvatima može biti zanimljivo da je Schmidt 1960-ih bio i ministar policije, što mu je s kasnijim kancelarskim položajem davalo sjajne uvide (ili i nešto više) u problematičnu suradnju s komunističkom Jugoslavijom. Radi se o tome da je u vrijeme cvjetanja njemačke „istočne politike“ jugoslavenski režim na teritoriju Njemačke pogubio nekoliko desetaka hrvatskih iseljenika.
Bilo bi sigurno korisno za hrvatsku i njemačku budućnost kad bi Die Zeit, koji je bio posebno blizak s H. Schmidtom, objavljivao cjelovitu istinu iz svojih arhiva o strukturiranoj suradnji dijelova njemačke države s komunističkom Jugoslavijom, napose o povjerljivim i kompromitirajućim temama vezanim za pogubljenja hrvatskih iseljenika i rješavanje njemačkih problema s Frakcijom Crvene armije čiji su pripadnici bili ugledni gosti i partneri jugoslavenskog komunističkog režima.
Ovim tragom Die Zeit bi se sigurno suočio sa svojom prošlošću, što bi uključilo i izvođenje na svjetlo dana niti koje još uvijek u tami povezuju i opterećuju hrvatsku i njemačku stvarnost. Jer, samo istina će nas osloboditi.
Autor: dr. Josip Jurčević / 7Dnevno
