Partijsko krivosuđe i njemačko pravosuđe
Dok se politika i ideologija ne prestanu miješati u pravosuđe, dok pravosuđe i cjelokupno sudstvo ne bude u potpunosti depolitizirano i sasvim neovisno, ne će se moći krenuti dalje. Svakog tko je nepravedno osuđen, mora se rehabilitirati, makar da bi ga se u demokratskom i civiliziranom postupku ponovno sudilo i proglasilo krivim ili nevinim.
14. svibnja ove (2015.) godine Viši sud u Beogradu donio je odluku kojom se, sukladno srpskom Zakonu o rehabilitaciji, usvaja zahtjev za rehabilitacijom Dragoljuba Mihailovića. Zahtjev je podnio njegov unuk. Svi znamo tko je Draža Mihailović, osim možda Jergovića i Šešelja, ali treba napomenuti da ga je beogradski sud „rehabilitovao“ od komunističkog suđenja, ne od njegovih četničkih zločina.
Je li imao pravično suđenje uz poštivanje ondašnjih prava? Nije, i zbog toga je rehabilitiran kao osuđenik komunističkog (ne)pravosuđa, no nije jedini; uz njega su tu još Jelisaveta, Aleksandar i Nikola Karađorđević, Kraljica Marija Karađorđević, Đorđe Stakić, Aleksandar Stojanović, Dimitrije Stanojević, Jovan Jovanović, Emilijan Milan Kalafatić i ostali. Srbija, takva kakva je, ipak ne donosi zakone za samo jednog čovjeka.
Zato imamo Hrvatsku, koja je, njegujući svoju komunističku baštinu, pokušala donijeti zakon za jednoga čovjeka – lex Perković. Ujedinjeni su oko donošenja istog bili i (uskoro bivša) hrvatska Vlada i (srećom) bivši predsjednik, i činilo se da će se njihova politička i moralna zvijezda vodilja, Josip Perković, izvući. No, Njemačka nije otrpjela bacanje rukavice u lice, Hrvatska se osramotila pred cijelim svijetom, a starom se i umornom Perkoviću sad sudi pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu. Glavna „zvijezda“ njegove obrane je Anto Nobilo, karatist koji svoje borilačke vještine usavršava na ženi i djeci, dijete iz korčulanske „partizanske“ obitelji (to partizanstvo se navodi kao da se radi o plavoj krvi), provjereni udbaš i brvno u oku hrvatskog odvjetništva i pravosuđa. Nobilo valjda ima „fetiš“ na muškarce u poodmaklim godinama; tu je prije svega aktualni Perković, ali ne smije se zaboraviti ni na Josipa Boljkovca. Već je samo ovaj dvojac vrhunska preporuka za sve udbaške očeve i sinove.
Naposlijetku, Nobilo svoj uspon temelji na iživljavanju nad pokojnim Andrijom Artukovićem, čije suđenje u biti sažima jugoslavensku državu „meda i mlijeka“, „bratstva i jedinstva“, „srpa i čekića“ te ostalih „nešto i nešto“. Jedna mala epizoda iz Nobilove mladosti koju „braća“ Srbi jako cijene: „Bio je reprezentativac Jugoslavije u karateu, a kao kuriozitet pamti se njegova borba sa ustaškim emigrantom Mirom Barišićem (ubica jugoslovenskog ambasadora Rolovića u Stokholmu), na Svetskom prvenstvu karatea 1978.u Oklahoma Sitiju u SAD-u, koju je Nobilo izgubio. Barešić je nastupao za Paragvaj, pa je zahtjevao da se na dodjeli medalja uz zastavu te zemlje istakne i hrvatska, a Nobilo se, navodno, okrenuo prema Barišiću, pljunuo ga i opsovao mu majku ustašku.“ (Ante Nobilo: Srbi i Hrvati u plemenskom ratu, Glas Srpske, 01. 04. 2012.)
Naime, i radi Artukovića je, dakle samo radi njega, donosen zakon. „Tadašnja Jugoslavija posebno je zbog Artukovića donijela zakon prema kojem osuđenika koji umre očekujući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je pogubljen, a mjesto ukopa ne smije doznati ni najbliža rodbina.“ (Radoslav Artuković: Nobilo zna gdje je grob mog oca, Večernji list, 13. 11. 2011.) Spomenuti je navod izrekao Radoslav Artuković, sin Andrije Artukovića, koji ni dan danas nezna na kojem bi mjestu zapalio svijeću za svojega oca.
Suđenje Artukoviću je svojevrsni „rondo finale“ nakon stotina protupravnih i proizvoljnih sudskih postupaka bez poštivanja temeljnih ljudskih prava, a nekmoli postupovnih prava. Možda je najzačudnije što je Artuković uopće izručen od strane SAD-a 1986. godine, pogotovo jer se o izručenju već očitovalo američko pravosuđe 1959. godine. Pravna je trakavica započela 1951., predmet je došao i pred američki Vrhovni sud, a naposlijetku je o svemu odlučivao sudbeni povjerenik Theodor Hocke koji je između ostaloga naveo: „Ali, kad je došlo vrijeme da se predoče dokazi, jugoslavenska vlada nije ponudila nijednog očevidca u potporu svojih optužbi. Sve njezine tvrdnje počivale su na hrpi izjava koje su sve odreda sastavili službenici jugoslavenskog režima, i to ne kao doslovne zapisnike, nego kao sažetke onoga što su službenici mislili da su saslušani svjedoci rekli ili mislili. Od ukupno 119 tih izjava, Artuković je imenom spomenut samo u njih dvanaest, a baš nijedna nije sadržavala spoznaje iz prve ruke o tome što je Artuković rekao ili govorio.“ Najzad je zaključio da Artukoviće ne će biti izručen „i to zbog dva razloga, prvo radi toga što jugoslavenska vlada nije učinila vjerojatnim da je on odgovoran za ratne zločine, i drugo, radi toga što on, da mu je odgovornost i dokazana, uživa pravo na zaštitu zbog političkog značaja tih djela.“ (oba navoda preuzeta s http://www.tomislavjonjic.iz.hr/V_10_artukovic.html) Time je naizgled stvar okončana.
Skandalozna je stoga bila odluka američkog Ministarstva pravosuđa i Ureda za posebne istrage o ponovnom otvaranju slučaja Artuković, pogotovo ako se u obzir uzme staro pravno pravilo ne bis in idem, ne dvaput o istom (double jeopardy), koje jejedno od temeljnih načela demokratskih poredaka. Postoje razne teorije o tomu zašto je SAD tako postupio, a uzroka je više: zatopljenje odnosa zapada i komunista, židovsko lobiranje za kažnjavanje saveznika fašizma, a najvjerojatnije su Amerikanci „mijenjali“ Artukovića za podatke o palestinskim i drugim teroristima budući da je Beograd sredinom 80-ih godina bio prijestolnica anti-zapadnih pokreta i centar za obuku palestinskih i inih terorista, a stvar je eskalirala nakon otmice broda Achille Lauro i ubojstva njezinog putnika Leona Klinghoffera, američkog Židova.
Samo suđenje Artukoviću je uobičajeno za totalitarne režime. Bio je kriv prije no je sve počelo, a američke i komunističke vlasti su pokušale skriti činjenicu da je bolovao od uznapredovale Parkinsonove i Alzheimerove bolesti, dakle nije ni mogao razumjeti što mu se stavlja na teret, a navodno nije znao ni imena svoje djece. Kao primjer, glavna je rasprava trajala točno 18 dana, a cjelokupni je postupak okončan u mjesec dana. Usporediv to sa suđenjima u Haagu, gdje se zatvorenicima sudi po više od 10 godina, čini se da je komunističko (ne)pravosuđe bilo dosta učinkovitije; učinkovitije, ako se pod tim razumije gubitak i nepoštivanje svih prava.
Slično tom suđenju je i suđenje Stepincu koji bi, ako Duh Sveti dopre do trenutnog Pape, trebao uskoro biti proglašen svetim. S druge strane, Mile Budak, jedan od značajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, je u jednom danu optužen, osuđen i smaknut. Kako jedna Srbija može „da rehabilituje“ vođu i osnivača četničkog pokreta, a Hrvati nisu u stanju rehabilitirati, ako ništa, katoličkog sveca i mučenika? Zašto se jednom Radoslavu Artukoviću koji samo želi naći očev grob uskraćuje taj bezazlen podatak?
Nakon Drugog svjetskog rata, Nürnberški je proces bio pravna sprdnja. Isto je tako bilo s Međunarodnim vojnim sudom za Daleki Istok gdje je general Douglas MacArthur postavljao suce kako mu se sviđalo, tjerao i vrijeđao svjedoke te provodio potunu samovolju. Međunarodni kazneni tribunal u Haagu se također pokazao kao politički sud. Pogledaju li se osude, zapaža se da je osuđeno 60% Srba, 30% Hrvata i 10% Bošnjaka. Najstarija je pravna maksima da sud poznaje pravo; u ovom slučaju Sud, čini se, poznaje samo narodnost i nešto matematike.
Dok se politika i ideologija ne prestanu miješati u pravosuđe, dok pravosuđe i cjelokupno sudstvo ne bude u potpunosti depolitizirano i sasvim neovisno, ne će se moći krenuti dalje. Svakog tko je nepravedno osuđen, mora se rehabilitirati, makar da bi ga se u demokratskom i civiliziranom postupku ponovno sudilo i proglasilo krivim ili nevinim. Dok pobjednici budu sudili, mržnja i prijezir će nastaviti tinjati te svekoliku pomirbu ne će biti moguće ostvariti, radilo se o Hrvatskoj ili Njemačkoj.
Slično kao i u Sanaderovom slučaju; dok se ne razvije svijest o tomu da je svaki čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja (praesumtio innocentiae), ma tko on bio i ma što učinio, dok se svi prema svima ne budu ophodili kao prema građanima, ne moraju se voljeti, mogu se slobodno mrziti, ali ne smiju ograničavati tuđa prava jer su svi ravnopravni (ne jednaki!). Nadalje, nezamislivo je da jedna politička stranka bude osuđena; to je na razini fašističke zabrane svih ostalih stranaka, kao što je manipulacija sa skorašnjim puštanjem Sanadera na slobodu kako bi se antagonizirao HDZ, kao što je uhićenje Mamića i Bandića, kao što su „istrage“ protiv Kalmete i Rimac; tako ne može. Ne može župan Komadina reći: „Druga Sabu treba spasiti.“ Ova vlada nema ministarstvo pravosuđa – Orast Miljenić je ministar krivosuđa.
Treba suditi kao što Nijemci sude Perkoviću; nepristrano, pažljivo, savjesno i učinkovito, bez nasjedanja na cirkusantstvo Ante Nobila, bez pritiska UDBE, sudbe, lobija, ovih ili onih. Ukoliko svakom čovjeku nije zajamčeno pravo na nepristrano i pravično suđenje, uzalud sve pobjede u Domovinskom ratu, Prvom i Drugom svjetskom ratute ostalim ratovima. Preostaje nam jedino nada da će svijest o vrhovništvu građanstva i vladavini zakona doći s novom domoljubnom vladom koja će se znati suočiti s prošlošću (ali ne poput Documente) i koja će znati ispraviti nepravde, davne i nedavne.
Josip Gajski/hrsvijet.net
