Režirani sukob civilizacija
Sukob civilizacija
Demografska depopulacija u Europi prema P. Buchananu dovest će do “smrti Zapada”. Zapadna civilizacija kao nikad ranije veliča ljudska prava, ali se ona istovremeno više nego ikada krše i ugrožavaju. “Jednakost je možda temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja ju može pretvoriti u činjenicu” (Honore de Balzac).
Wilheilm Heitmayer, njemački pedagog i sociolog, 1992. godine imao je predavanje na dan Sveučilišta u Bielfeldu (23. 11.) na temu “Zašto je ovo društvo paralizirano glede netrpeljivosti prema strancima i glede nasilja?”, i u jednoj je rečenici opisao posljedice dezintegracije i modernizacije u Njemačkoj: “Što manje jednakosti, to više konkurencije, što više konkurencije, manje solidarnosti, a s manje socijalnih veza, više bezobzirnosti”.
Činjenica je da su destruktivne ideologije započele u materijalno najbogatijim dijelovima svijeta. Zapadna cilvilizacija pokazuje „sklonost barbarstvu” (David Hare).
Pravi razlozi svrgavanja Istočnih diktatora
Europska unija i Amerika dugovali su Libiji do 2011. godine, prije svrgavanja Gadafijeva režima, gotovo 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. Muamer el Gadafi zatražio je vraćanje duga i zaprijetio da će u suprotnom sklopiti druge međudržavne ugovore. Zbog toga je došlo do neviđenog razaranja Libije i svrgavanja Gadafija, koji prije toga desetljećima “velikima” nije smetao. Iste godine predsjednik SAD-a Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir (!), poziva i članice EU-a na oslobađanje Libije od “tiranina”.
Obama je u veljači 2015. u medijima izjavio: “Moramo imati najjaču vojnu silu na svijetu kojom ćemo po potrebi zavrtati ruke onim državama koje ne budu činile ono zahtijevamo od njih”. Ova izjava je prijetnja, koja postaje jasnija u kontekstu humanitarne katastrofe Europe, od početka 2015. Amerikanci su prvi pokrenuli borbu protiv ISIL-a da bi prisvojili bogata nalazišta nafte Bliskog istoka. Još jednom se pokazalo da im je borba protiv diktatora i/ili terorizma paravan iza koje skrivaju prave razloge. Američka borba u tom dijelu svijeta ranije se vodila trgovinom naftom i ratovima protiv diktatora, a sada planiranim raseljavanjem ljudi.
Marko Milačić (neovisni novinar) je u rujnu 2014. napisao otvoreno pismo ambasadorici SAD-a u Crnoj Gori Sue K. Brown. Izdvajam najvažnije dijelove: “Gospođo Brown, spremate se za novi rat, Vi i Vaši nadređeni. Nije se ni ohladilo razoreno libijsko tlo od vaših bombi, a već punite ratne brodove raketama u Sredozemlju. Nije se ni sprala krv Moamera Gadafija, a već imate novu metu, Bashara al Assada. Rat je, gospođo Braun, za Vas i Vaše nadređene, boca s kisikom. Pretvorili ste vašu zemlju u zemlju ratovanja. Ratujete na više frontova istovremeno. Okupirali ste Irak lažući da vaš nekadašnji prijatelj Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje. Udarite na Siriju jer je tamošnji Assadov režim, navodno, koristio kemijsko oružje, što nikako da dokažete. Uništili ste Libiju i zbrisali vašeg starog partnera Gaddafija. Nemojte tako ‘pomagati’. Ni Iranu. Ni Siriji. Ni Europi. Ni Crnoj Gori”.
Kao što postoji ekstremni Istok, postoji i ekstremni Zapad. Svima poznat dramatičan događaj od 11. rujna 2001. u SAD-u doprinio je sukobu kultura. Situaciju je još ranije ‘podgrijala’ svjetska uspješnica Samuela P. Huntingtona, profesora na Harvardskom sveučilištu pod naslovom “The clash of civilizations”. Huntington u knjizi ističe da nakon kraja hladnoga rata sukobi između velikih sila neće više biti ideološke ili političke, već civilizacijske naravi. Sukob civilizacija sagledava kroz vjersko nasljeđe koje je ostavilo duboke tragove na civilizacijskom raskolu “razvijenih” i islamskog svijeta. Od ranijih sukoba Sjever – Jug, Istok – Zapad imamo Huntingtonovu paradigmu “sukoba civilizacija”.
Napadi od 11. rujna u SAD-a, kao i onaj na satirički list Charlie Hebdo te ratovi na Bliskom istoku potvrđuju Huntingtonove teoriju “sukoba civilizacija”. Prisjetimo se koliko su SAD talibane u Afganistanu koristili kao izgovor u rasplamsavanju sukoba protiv Rusije. Ipak, njegova teza o bipolarizaciji Zapad/Istok, Kršćanstvo/Islam previđa činjenicu da je potonji izuzetno heterogen (primjerice, sukobi između sunita i šijita). Pored toga, Huntington zanemaruje činjenicu i da Zapad nije homogen te da današnje generacije na Zapadu i SAD-a prosvjeduju protiv diktata EU, „bankoroida“ (D. Pavuna) i MMF-a, ali i protiv areligioznosti ili diktata tržišnoga fundamentalizma tzv. “suvremene civilizacije”.
U ožujku 2011. godine, Gadafi je za televiziju ‘France 24’ upozorio da bez stabilne Libije neće se moći kontrolirati bezbroj migranata iz Afrike i Bliskog istoka u Europu. Dakle, svega nekoliko mjeseci prije pogubljenja upozoravao da će, ukoliko “Tripoli padne milijuni izbjeglica preplavit će Europu i iznenaditi zapadne političare”. Četiri godine nakon njegove izjave, Europa je u kaosu. Kao i u Libiji, 2011. godine vojnom intervencijom i u Iraku srušen je još jedan diktatorski režim, a ta zemlja, kao Sirija ili Egipat, pretvorene u rasadnik terorizma, što danas poznajemo u fenomenu Islamske države.
Posljedica četverogodišnjih oružanih sukoba u Siriji je polovica odbjeglog stanovništva, a pet milijuna u Siriji žive kao kao prognanici. Od 2014. nastaje teroristčka, tzv. Islamska država. Od tada izbjegli se broje u milijunima, a Europa se pokazala kao Tvrđava. Sva ta stradanja i ratovi su bili programirani. Stratezi kaosa ciljano generiraju netrpljivosti, socijalne i kulturološle konflikte. Stari sukobi na relacijama Istok-Zapad, Sjever – Jug, razvijeni – nerazvijeni, konzervativci-liberali, “obojeni” – bijelci, teisti – ateisti zamjenjuju se ili inteziviraju novima. Tako se stvaraju (unutrašnji i vanjski) neprijatelji umjesto da se ljude pita što ih spaja.
Današnji je tzv. islamski svijet u destrukciji. To je velikim dijelom posljedica američkog i zapadnjačkog antagoniziranja prema tradiciji, drugačijoj filozofiji života i religiji. Egzodus muslimana, koji osobito u 2015. hrle od Mediterana i Balkana ka željenoj destinaciji – sjevernoj i zapadnoj Europi- imaju dvostruke kriterije za izbjeglice, tražitelje azila i migranate. To je poraz tzv. humanitarne Europe, s idejom “humanog preseljenja”, a naravi – pra(v)nog egzodusa. Bježeći od straha i materijlne bijede tzv. Islamske države, većina tihi ljudi nisu ne mogu se apropiorno tretirati kao migranti, izbjeglice, ili deserteri. Vjerujem bi se većina vratili u svoju državu i mirno živjeli da tamo postoje uvjeti za normalan ili strahom od smrti.
Lindsey Williams je kao baptistički svećenik napisao je knjigu “Energy Non-crisis” u kojoj je iznio glavnu tezu da ekonomske krize i nestabilnosti izazivaju svjetske elite. Knjiga je olako svrstana u red “teoretičara zavjere”. Međutim, vrijeme je pokazalo opravdanost njegovih teza. U veljači 2011. je u jednoj TV emisiji izjavio: “Egipat je samo početak onoga što će se odvijati na Bliskom Istoku”. U istoj emisiji naveo kako su elite potaknule nerede, (u to vrijeme su eskalirale demonstracije u Tunisu i Egiptu), te da je njihov plan pokrenuti val prosvjeda na cijeli Bliski Istok. Gdje su sada njegovi kritičari koji su ga olako nazivali “teoretičarem zavjere”?
Neredi iz svibnja 2013. u Švedskoj otkrivaju lošu stranu skandinavskog modela socijalne skrbi prema azilantima. (izvor: SEEbiz/RSE/Reuters 26. 05. 2013.) Neredi podsjećaju na prosvjede imigranata u Francuskoj iz 2005. godine. Prosvjednici su se bunili protiv segregacije, zanemarivanja ‘obojenih’ i siromaštva. Švedska je u ekonomskom rastu nadmašila gotovo cijelu Europu, ali i najveću stopu nejednakosti od svih članica Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj. Profesor kriminologije sa Sveučilišta u StockholmuJerzy Sarnecki kaže da je “segregacija sve učestalija pojava u Švedskoj.”. Podatci pokazuju da nezaposlenost stanovnika koji su rođeni u inozemstvu iznosi 16%, dok nezaposlenost rođenih u Švedskoj iznosi jedva 5%.
Samoubojstvo suvremene civilizacije R. Koch i C. Smith prepoznaju u inverzijama vrednota: “Umjesto štednje i odgovornog ponašanja kod većine imamo poriv da misle na sebe. Umjesto idealizma imamo cinizam. Umjesto smisla i cilja imamo novac. Umjesto ozbiljnosti imamo trivijalnost i prepuštanja uživanju.” (u knjizi “Samoubojstvo Zapada”).
Satirični magazin Charlie Hebdo dobar je paradigmatični primjer sukoba Zapada s islamom. Više od milijun ljudi i gotovo svi svjetski državnici okupili su se u Parizu 11. siječnja 2015. protestirajući protiv ubojstva sedamnaest ljudi. Treba li ikome dokazivati kako za terorizam nema opravdanja?! Međutim istovremeno je u Nigeriji islamistička teroristička grupa Boko Haram masakrirala više tisuća civila. To zvjerstvo bila je tek puka agencijska vijest! Nigerijski pripadnici Boko Harama od 2009. godine su započeli s krvoprolićima i ubili najmanje 13 000 ljudi. Što se još treba dogoditi da bi međunarodna zajednica intervenirala?
Zastrašujuća je šutnja Europe i svijeta na stradavanja tisuća nevinih osoba u Nigeriji, Keniji, Siriji i diljem Bliskog istoka. Predsjednik nigerijske Biskupske konferencije, mons. Ignacio Ayan Kaigama, molio je za solidarnost kakvu je izazvao napad u Parizu. I papa Franjo je više puta osudio napade: “Radi mira se nikada ne smije dopustiti da se vjerska uvjerenja koriste za opravdavanje nasilja i rata”. Izrugivanje vjere i religije je govor mržnje. To je mentalni i moralni genocid. To je nasilje nad tuđom slobodom. Evropa je odavno sahraniva vrednotu solidarnosti.
Što južnije i Istočnije to svjetlije
Henry Miller, genijalni književnik, američki je način života doživio kao “najgoru noćnu moru” Prije smrti izjavio je da je za života izgubio mnoge iluzije, ali nikada i “neutaživu radoznalost“. U svom je eseju “Za osamdeseti rođendan” zapisao: “Ono što tako tužno nedostaje u našem današnjem svijetu jesu uzvišenost, milosrđe i ljepota. Najteža je stvar za svakoga da se suzdrži od pokušaja da uredi svijet po svom ukusu kao i da prihvati svoje bližnje onakvima kakvi jesu, bez obzira jesu li dobri, zli ili ravnodušni. Mi koji pripadamo zapadnom svijetu još smo prave bebe u usporedbi s Hindusima, Kinezima, Egipćanima… Raste netolerancija i pomanjkanje kulture u razumjevanju drugih naroda. Mi u Americi možda smo najveći grešnici”. Miller ironično tvrdi: “Amerika pokazuje znakove raspadanja. Mi Amerikanci možda jednoga dana stignemo do svih planeta, ali nikada nećemo dospjeti do središta svemira koje se nalazi u duši najsiromašnijih i najskromnijih ljudi”.
Koje su dodatne razlike između ‘razvijenih’ i ekonomski nerazvijenih zemalja? U prvih je odsustvo vjere i crkve su prazne, a kod drugih je vjera stil života i crkve su pune. Prvi teže političkoj demokraciji, a kod drugih je dobročinstvo dio svakodnevice. U razvijenim je državama dominantna fast food-obitelj, u drugima patrijarhalna. Kod prvih su roditelji od karijere, a u drugih od ljubavi. U prvima su ljudi otuđeni i nezainteresirani za probleme drugih, a u drugima su uljudni i solidarni. Kod prvih se sloboda zamjenjuje sigurnošću. Tamo, se vazda žuri, a kod drugih “ima dana”. Tamo je neizvjesnost, a kod drugih poštovanje tradicije postaje mjerilo izvjesnosti.
Kod prvih je cilj stjecanje materijalnog blagostanja, a kod drugih je ležernost način života. Prvi se zadovoljavaju prividom ekonomske sigurnosti, a drugi malim stvarima. Prvi gledaju sebe, a drugi gledaju usrećiti druge. Prvi se nazivaju realistima, a drugi idealistima. “Ako ne mislite o budućnosti, ne možete ju ni imati” (John Galsworthy). Prvi ih podcjenjuju, a drugi ih precjenjuju. ‘Razvijeni’ imaju državne zakone, ali su se depersonalizirali i društvenost sahranili. Drugi sačuvaše socijalne kontakte i društvenost. Prvi se uče prijetvornosti, drugi žive u zajedništvu. Ako su prvi ekonomski slobodniji, drugi su zadovoljniji. Bogati odobravaju kredite materijalno posrnulima, da bi živjeli od lihvarskih kamata. Politiku prekomjernog zaduživanja ekonomski “ranjivih” država je svojevremeno ironično komentirao svjetski priznati ekonomista Joseph Stiglitz: “Kakav neobičan svijet u kojemu siromašne zemlje u stvarnosti financiraju najbogatije”.
Podsjećam da je hrvatski premijer (u odlasku) Zoran Milanović u kolovozu 2012. godine, obilazeći stradala polja od suše, izjavio da smo “prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju slučajna je država”. Sada taj „tehnički” premijer kaže da nema strategije za migrante jer je nema ni Europa. Tipičan EU poltronski zaključak. Sudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar slučaja. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Ako neko misli da mu je suđeno da se utopi u beznađu života, “utopit će se i u čaši vode” (Margaret Mazzantini u romanu “Nanovo rođen”). To vrijedi za fataliste. Nema predaje i prepuštanja stihiji. Treba sabotirati režisere sukoba civilizacija.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša/hkv.hr
