Treba znanstveno istražiti ulogu SPC-a u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća
Papine su velike ideje, da pod svaku cijenu ujedini pravoslavlje i katoličanstvo da se što odlučnije suprostavi virusu bezboštva, a posebice je zabrinut ezodusom islamista iz arapskih država, Azije i Afrike u kršćanske europske države.
Sveti otac je u ovom kratkom vremenu svog poglavarstva u katoličkoj crkvi postao najpopularnija osoba u svijetu, kojem se dive s istiim oduševljenjem oni koji vjeruju u Isusa Krista, kao i nevjernici: obožavaju ga i homoseksualci zbog toga jer je svoje papinske odluke (”a tko sam ja da sudim…”) o (ne)moralu ostavio Isusu, jedinom pravedniku.
Značajno je naglasiti, da neki biskupi nisu na istoj strani s Papom, te da je njemački kardinal Gerhard Ludwig Muller izjavio kako je u katoličkoj crkvi moguć raskol kao u vrijeme Martina Luthera, i to zbog pitanja obitelji i braka.
No, mi ćemo se ovdje, ovog puta, zadržati samo na Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, koja stavila “balvane” na proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, kao što su stavljali balvane za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.
Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je remetilački faktor
Umjesto da se rasčiste neke bitne povijesne činjenice o srpskom pravosavlju u Hrvatskoj, koje je od samog početka bilo velikosrpsko (više nego pravoslavno) – institucionalizirano utočište velikosrpske osvajačke politike i šovinizma u Hrvatskoj u službi Beograda.
Očevidno je bilo kako su Srpske pravoslavne crkve nicale u susjednim državama, kao gljive poslije kiše, za vrijeme obje Jugosalvije. Znakovito je, također, ustanoviti kako se prokomunistička vlast i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj oštro protive obnovljenju Hrvatske pravoslavne crkve, odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj.
Treba znati da nisu svi pravoslavci Srbi niti su svi Srbi pravoslavci u Hrvatskoj, što se pokazalo u posljednjem popisu pučanstva. Na žalost, u Republici Hrvatskoj svakom je dozvoljeno registrirati svoje društvo, organizaciju, poslovno poduzeće i imaginarne institucije, kojima se daje novčana potpora iz državnog proračuna, kao i mnogim (ne)vladinim – antihrvatskim udrugama i nacionalnim manjinama, posebice srpskoj manjini.
Ali – nema dozvole za registraciju Hrvatske pravoslavne crkve – odnosno Pravoslavne crkvi u Hrvatskoj.
Nedvojbeno, lustraciji treba nužno podrvrgnuti i Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj koja je rasadnik četništva i politički predvodnik velikosrpske ekspanzije na susjedne države.
Stoga bi se netko u Hrvatskoj trebao početi znanstveno baviti ulogom Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj u vrijeme i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, te za vrijeme Osloboditeljskog (Domovinskog) rata u Hrvatskoj!
Papino popuštanje Nikoliću
Papa Franjo pozvao srpskog predsjednika Tomislava Nikolića na razgovor o ulozi kardinala Stepinca u Drugom svjetskom ratu, odnosno njegovoj ulozi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srpska pravoslavna crkva i službeni Beograd, naime, osporavaju najavljeno proglašenje Alojzija Sterpinca svetim.
S pozivom predstavnika vlade iz Beograda u Vatikan, da daju svoja viđenja o blaženom Stepinca, hrvatskom mučeniku, kojeg je već jednom Beograd osudio, sada će istu osudu pokušati nametnuti i Vatikanu.
Svojom odlukom papa Franjo je u nedoumicu doveo mnoge Hrvate.
-Kao vjernik i znanstvenik usuđujem se reći da Sveti otac nema pravo na našu štetu davati ustupke pravoslavnoj crkvi, Putinovoj Rusiji i četničkoj Srbiji, da nam rade što rade, i da se po tom pozivaju na Papu – prokomentirao je cijelu ovu situaciju Zdravko Tomac.
Ukoliko usuglašenje pape Franje i četnika Tomislava Nikolića bude presuduno za NE proglašenja Stepinca svetim, onda će to biti vrlo nezgodna poruka hrvatskim vjernicima i njihovim dušobrižnicima. Istovremeno, postoji i mogućnost da, u međusobnoj razmjeni podataka prikupljenih o djelovanju blaženog kardinala Stepinca, Srbija odustane od komunističke mitologije navedene u mnogim uradcima tipa ”Mit o nebeskoj Srbiji”, autora Branimira Anzulovića, u kojoj se Vatikan prikazuje kao središte mansonerije, a Hrvati kao zločinački narod, što na žalost nekritički prihvaćaju i neke javne osobe u Hrvatskoj.
Čim je ime kardinala Stepinca prošlo put od komunističkog osuđenika do mučenika u vjeri, našlo se mnogo neprijatelje katoličke vjere i hrvatske nacije koji pokušavaju krivotvoriti njegovu povijesnu ulogu.
Sva navodna krivnja blaženog Stepinca sadržana je u njegovoj izjavi pred komunističkim sudom.
-Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo svoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu Hrvatsku – riječi su blaženika.
Sva ostala ovozemaljska priznanja su apsolutno nepotrebna!
Rudi Tomić / Chicago/hrsvijet.net
