Blažena Katarina Kotromanić
Danas slavimo franjevačku i hrvatsku blaženicu Katarinu Kosaču Kotromanić, bosansku kraljicu. Rodila se oko 1424. u zemlji Humskoj, u Blagaju kod Mostara, kao kći Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Od 1446. bila je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i najveći dio vremena provodila na dvoru u Kraljevoj Sutjesci.
Pomagala je franjevce u Bosni, dala podići crkve Presvetog Trojstva u Vrilima i svete Katarine u Jajcu. Mirotvorka, uzorna supruga i majka, čitav svoj život odlikovala se djelima milosrđa i ljubavi prema nevoljnicima, siromasima i izbjeglicama. Turci su 1463. pod vodstvom sultana Mehmeda II. osvojili Bosnu (“Bosna šaptom pade”) i odveli u ropstvo dvoje Katarinine djece. Udovica i patnica, svoj teški križ nosila je smireno, s trajnim pouzdanjem u Svevišnjega. Kraće vrijeme boravila je na području Dubrovačke Republike (Lopud), a oko 1465. kao prognanica našla utočište u Rimu, gdje je ju je papa Pavao II. primio s počastima. Živjela je kao franjevačka trećoredica u jednom samostanu, u pokori, molitvi i suzama za svojom Bosnom. Do smrti je aktivno sudjelovala u pokušaju organiziranja protuturskog rata kršćanskih zemalja i oslobađanja Bosne. Kao posljednja zakonita kraljica Bosanskog kraljevstva, oporučno je imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima Bosne. Preminula je u Rimu na današnji dan 1478.
Franjevački red je slavi kao blaženicu, a hrvatski narod je kroz mnogobrojne pjesme, priče, legende, običaje i predaje štuje kao istinsku junakinju. Hrvatske žene u okolini Bobovca i Kraljeve Sutjeske i danas nose crne marame na glavi zbog žalosti za kraljicom Katarinom. Kada Hrvati hodočaste u Rim, odlaze se pomoliti i na grob kraljice Katarine u bazilici Santa Maria in Aracoeli. Prisjetimo se i mi danas u molitvi kraljice Katarine, s nadom i vrućom željom da se uskoro pomolimo na njezinom grobu u sarajevskoj katedrali. Posebnu molitvu uputimo Svevišnjemu i za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, junački i patnički, proslavljen i ponižen, ponosan i prkosan, čiji su sinovi i kćeri ispisali tolike zlatne stranice u hrvatskoj povijesti, kulturi, znanosti, umjetnosti i sportu, a naročito u povijesti Crkve u Hrvata, koju su i u prošlosti i u sadašnjosti proželi svojom dubokom vjerom, odanošću i krvlju mučeničkom.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
2 comments
Divna zena. Uvijek se moze jos nedto naucit od nje, marija splita
Lijep prisjećaj na blaženu kraljicu Katarinu kojoj niti nakon smrti nisu dali mira. Naime, ova slikarija na vrhu članka portret je mlade i lijepe djevojke nastao u vrijeme kad je Katarina Kosača već bila između 40-te i 50-te godine života, a za to je glavni krivac Ivan Kukuljević Sakcinski koji je 1852. lakonski uztvrdio da je to njezin portret te da je to djelo ruku venecijanskog majstora Giovannija Bellinija (poznat kao Giambellino) koji Rima nikada vidio nije!? Na žalost, mnogi povijestničari držali su se tog neprovjerenog podatka. Istom, treba spomenuti da je i njezino počivalište 100 godina nakon smrti razkopano, kosti su nestale, a nadgrobnica je prepravljena (tekst i grboslovlje) i premještena! No, i sam pogled na tu već izlizanu nadgrobnicu (nepoznatog klesara?) vidi se da je riječ o krupnoj i visokoj osobi…
Zanimljivo je i to što danas ime i djelo posljednje bosanske kraljice više proučavaju i svojataju bosanski muslimani nego Hrvati; tako se je, npr. “proslavio” neki Ibrahim Kajan romanom “Katarina, bosanska kraljica” (2007). Roman nisam čitao, niti sam pronašao kakvu ozbiljnu kritiku istog, ali prava bomba je izbor naslovnice na kojoj se nalazi Botticellijeva “Venera”, odnosno lijepa i mlada Simonetta, žena firentinskog plemića Marca Vespuccija!? Eto, iskrivljavanje povijesti možemo nazvati i prokletstvom koje prati ovu nesretnu ženu…