DR. SLAVEN ŠUBA: Predstojeći izbori biti će, zapravo, boj protiv sila pakla
Dogodi li se ipak (za Hrvatsku) najgore, nekim ovozemaljskim čudom, biti će to potvrda da pakao nije negdje drugdje. Nego među nama. Mi u Hrvatskoj znamo to već odavno. Živući među nama, svjesni su toga već barem nekih sto godina. Na nama je da to promijenimo. Predstojeći izbori biti će, zapravo, baš boj protiv sila pakla.
Mnogi osporavaju postojanje pakla kao takvog – čini im se da ga je dovoljno na Zemlji. Bilo kako bilo, čini se isto tako da put do njega počinje s čuvenim dobrim namjerama, pogotovo onih koji brinu o vama ili nama, ili bi to htjeli. Dobre su ideje često dobre samo na papiru, a u provedbi se prometnu, nekim čudom ili pak u pravilu – po nekom od pravila i propisa koje vladaju tu među nama – u nešto posve pakleno, ako već ne ispare, nekom srećom, i prije nego što se njihov učinak shvati ili uknjiži. Mnogi vrag i leži u tim vraškim knjigama, činovništvo i knjigovođe nikad nisu donosili blagostanje. Otkad je tog rasta pa napretka i softverski akceleriranog progresa na svim bojišnicama suvremene političke avangarde, koja danas bespoštedno rabi uznapredovalu tehnologiju s istim ciljem kao i one stare, klasične metode – narodu svjetlo na kraju tunela jednostavno odmiče. Unatoč sjajnim obećanjima i solidnoj statistici.
Naravno, sva je fizika u principu relativistička, počevši od trenutka kad ste bili prikovani unutar vlaka čekajući na polazak, pa bi vas zavarao neki drugi, prolazeći pored vas. Ako je išao u suprotnom smjeru, možda je to bio krivi put? Vaš se put oduvijek činio kao pravi, ali, možda nijesvaki put i završio tako kako bi trebao ili gdje bi vi to htjeli. Relativitet političke poruke, u našem, fizičkom svijetu, često ima pakleni efekt na svakodnevicu slučajnog birača. Američki je savjetnik, na primjer, našega dičnog i gordog političkoga predvodnika Zorana Milanovića, zacrtao (pred)izbornu kampanju na način koji jamči pobjedu na izborima, uz medijski užas kojim se ta programirano priželjkuje, sve dok je moćne ankete neposredno pred izbore i ne najave. A što ako sve, ipak, u posljednjem trenutku – propadne?
Relativitet leži (i) u tome da u ovom našem, domaćem ovozemaljskom paklu nitko ne zna hoće li to baš takozavršiti. Projekti su samo projekti. Amerikanac je, sa svoje strane, učinio što je mogao. Ispravno shvativši kako samo jedna od dvije opcije može dobiti izbore, postavio je stvari alla crescendo, gurajući promidžbu na način kako bi to bilo savršeno prikladno, shvatljivo i poželjno, negdje tamo, u Americi. Gdje su u igri zaista samo dvije opcije, i gdje je manevarski prostor – iako ogroman – relativno sužen. Spram bogatstva mogućnosti koje se ovdje, na hrvatskom tlu, otvaraju putem predizbornih i postizbornih igara bez granica, s trgovinama i dogovorima, koalicijama i listama, te medijskom arenom u kojoj je sve pripremljeno – za razliku od američkog slučaja – za pobjedu jedne od strana, daleko simpatičnije i neizmjerno prihvatljivije onima koji o svemu tome iscrpno, dosadno, apsolutno pristrano, izvješćuju.
Ali vrag leži u pojedinostima. Te su, na žalost Amerikanca i njegovoga hrvatskog megaklijenta, nekako zapretene u bespućima hrvatskih idiosinkratičnih osobitosti. U činjenicama koje život ne znače nužno, ali mogu ga, preko noći, stubokom promijeniti. Ako nemate baš ništa, naime, za ponuditi osim klevetanja svojih političkih oponenata [onih za koje u dubini srca, ili misli ako još uopće hladno možete na to sve gledati i distancirati se bar na trenutak, znate da su od vas realno bliži – pobjedi na izborima], onda morate biti vraški sigurni u igricu koja je računalno programirana kako biste uspjeli, sa statistički izglednim rezultatom koji opravdava sredstvo postigne li se cilj [a taj je uvijek i oduvijek bio i ostaje samo jedan jedini].
Omalovažavanje predsjednice
Zapravo, morate biti sigurni u nadmoć ovozemaljskog pakla nad za vas čisto transcendentalnom realnošću, i vjerovati kako ćete klevećući, vrijeđajući, izmišljajući, podmećući, napadajući, i uprežući sve što možete u kola koja će vas efektivno ostaviti na mjestu – poslije izbora moći počistiti, svo smeće koje ste putem posijali, sav razdor koji ste porazbacali, svu zlu krv koju ste ponudili, kako vašim tako i ”tuđim” biračima.
Cilj opravdava sredstvo. To je očigledna, razvidna deviza koja stoji iza sad već jednogodišnjeg omalovažavanja Predsjednice Republike Hrvatske, kao i (ne ulazeći u potankosti), većine biračkoga tijela kome se obraćate. Sjedinjene su Američke Države show za sebe. I kao država i kao države, i kao cjelina i kao pojedinci koji se u toj areni bore za svoje interese [uglavnom] ili za nešto što smatraju, još uvijek, dostižnim idealom ili vrijednim zauzimanja, iz ovog ili onog razloga. U Hrvatskoj, situacija je, ipak, ponešto više paklena. I ne svodi se na stabilnu, kapitalistički tradicionalnu konfrontaciju između dvije klasične opcije, koncepcije, ponude kojima birači trebaju presuditi, odnosno odabrati jednu od dvije, koja baš njima – navodno – najbolje odgovara.
Kako nedavno reče, još jednom i ponovno, Guste Santini, ”država koja ne brine o blagostanju svojih ljudi, nema smisla”. Čak i ako pernata koalicija koja nisko leti uspije uvjeriti birače kako je njihov program, daljinski koordiniran s nekim prekooceanskim računalom i vođen prema tko zna kakvom softverskom izračunu ovih ili onih parametara, relativistički točan, opravdan, poželjan i pogodan, postoje na hrvatskom političkom nebu pojedinosti koje će ga spriječiti da zaživi. Hrvatska je, naime, zemlja posve drukčijih ulaznih podataka, a izlazni su već samim time potpuno nepredvidivi. Unatoč svoj masi tih brojki koje podupiru pristup kakav bi trebao uroditi plodom, u korist ”hrvatske”, očerupane, političke peradi.
Ljudi koji su sklonili Amerikanca preko oceana kako bi mogli pljuvati po minhenskom institutu, mozgovi koji su uklonili ministricu vanjskih poslova kako bi mogla ne smetati ministru unutarnjih poslova pri topovskim udarima na legitimno izabranu predsjednicu, koja prima od režima i medijske kamarile nekulturne, civilizacijski primitivne i lenjinistički sračunate krošee i aperkate sa svih strana, kroz sve medije, preko etera i uhljebljenih usta svake vrste koje je ova vlast zbrinula tijekom svoje – nadajmo se prve i posljednje – četvorogodišnje ”političke” avanture, zacijelo računaju na mobilizaciju svih svojih umreženih snaga, kako bi se domogli pobjede za koju znaju da je moguća, ali isto tako – gotovo nemoguća.
Strategija beskonačnog bacanja loptice u dvorište svojih glavnih i – budimo iskreni – jedinih političkih oponenata, propast će baš zato. Prije svega jer se bavi samo i jedino njima, Karamarkom i HDZ-om, što ne da je odveć prozirno, nego je – osim što je prizemno, nedemokratski i komunistički karakteristično – ne može dovesti do pobjede na izborima. Ne bi smjela, u najmanju ruku. Ako ne bude izbornih ”sekundarnih” fenomena, pojava, događaja, i tko zna kakvih poteza, iza kulisa ili u ”backstage-u”, kako vole to izreći naši suvremeni političko-estradni radnici i djelatnici, oboružani zavidnim znanjem modernog anglohrvatskog.
Kao prvo, baviti se predsjednicom države koja im je, ruku na srce, i ljudski i politički apsolutno superiorna, totalno je besmisleno, i predstavlja politički bumerang koji će ih dokrajčiti. Kao drugo, nikakvom političkom alkemijom do 76 saborskih mjesta, neće moći stići. Hrvatski izbori ipak nisu – računalna igrica. Hrvatski glasači, podcijenjeni i omalovaženi, odavno su prepoznali igru koja se igra.
Dogodi li se ipak (za Hrvatsku) najgore, nekim ovozemaljskim čudom, biti će to potvrda da pakao nije negdje drugdje. Nego među nama. Mi u Hrvatskoj znamo to već odavno. Živući među nama, svjesni su toga već barem nekih sto godina. Na nama je da to promijenimo. Predstojeći izbori biti će, zapravo, baš boj protiv sila pakla. To nam je sudbina.
Dr. sc. Slaven Šuba/hkv.hr
