JE LI TREĆI SVJETSKI RAT VEĆ POČEO?
Koliko današnji čovjek, uronjen u mutnu medijsku baruštinu, može dobiti relevantnih informacija na temelju kojih bi jasno mogao zaključiti što se uistinu događa u svijetu oko njega? U komunističkim su režimima mediji bili pod potpunom kontrolom vlasti, no nemojmo biti naivni pa misliti da je na zapadu bilo bitno drugačije. A nije ni danas. O tome je puno pisao Noam Chomsky, razobličujući ulogu zapadnih mainstream medija koji su uvijek u službi vladajuće imperijalističke politike.
Još u vrijeme Prvog svjetskog rata Britanci su osnovali tzv. Ministarstvo informacija. Bilo im je jako potrebno, jer su na bilo koji način morali Ameriku uvući u rat. Stoga je širilo užasne neistine poput onih o okrutnosti i zločinima njemačkih vojnika. I bilo je neobično uspješno. Amerika je stupila u rat, koji su Britanci upravo zbog te činjenice i dobili, piše Chomsky. U SAD-u je nešto kasnije stvorena kopija britanskog Ministarstva informacija. Kopija se zvala Odbor za javne informacije. Čelnici Odbora bili su zaprepašteni kad su shvatili kako lako mogu oblikovati i kontrolirati javno mnijenje.
Poznata je misao Edwarda Bernaysa, jednog od istaknutijih članova Odbora, da je moguće „ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice“. Walter Lippmann, još jedan istaknuti član Odbora, govorio je o tzv. proizvodnji pristanka, što se otprilike svodi na sljedeće: nije važno što živimo u demokraciji i što svaki čovjek ima pravo glasa, kad možemo proizvesti njegov pristanak i osigurati da njegov izbor i stavovi budu u skladu s onim što nama odgovara.
U kontekstu tih maglovitih medijsko-političkih zakulisnih igara zanima nas nekoliko stvari. Zanima nas, primjerice, zašto se hrvatski političari u ovoj posljednjoj krizi ponašaju na, u najmanju ruku, čudan način? Je li to tek njihovo puko nesnalaženje i nesposobnost ili taj izvanjski kaos ima dublju pozadinu? Zanima nas, također, što se događa na široj svjetskoj pozornici? Kako se odjednom pojavio veliki problem s izbjeglicama i zašto baš svi žele u Njemačku? Povijest je učiteljica života. Može li se, analizirajući neke povijesne događaje, razumjeti što se događa danas i na temelju toga zaključiti kuda nas to sve skupa vodi?
Pokušavajući odgovoriti na ova pitanja vratimo se nekoliko godina unazad. Prisjetimo se kako je započelo tzv. Arapsko proljeće u kojem je redom, od Zapadne Sahare i Mauretanije u Africi, do Omana i Kuvajta na Arapskom poluotoku, dolazilo do prosvjeda manjeg ili većeg intenziteta, a u Tunisu, Libiji, Egiptu i Džibutiju srušene su tadašnje i postavljene nove vlasti. Kulminacija se dogodila oružanim rušenjem Gadafija u Libiji.
Libija je u to vrijeme, uz Južnoafričku Republiku, bila najbogatija i najuređenija afrička zemlja i jedan od motora cijelog kontinenta. Danas je, u ime tzv. demokracije, do temelja porušena, opustošena i do kosti opljačkana. Sljedeća i ovoga puta znatno ozbiljnija prepreka (i pravi cilj) na listi za odstrel bila je Sirija. U njoj je izazvan teški građanski rat. No, prije nego se kratko dotaknemo ove bliskoistočne zemlje vratimo se još malo dalje u povijest.
Europa je u 20. stoljeću prošla kroz dva svjetska rata, a oba je puta u središtu bila Njemačka. Zašto? Jer je bila industrijski najsnažnija i najrazvijenija država toga vremena i kao takva, glavna smetnja britanskim imperijalističkim interesima. Stoga je Britancima u jednom trenutku postalo nužno, u interesu očuvanja vlastite dominacije svijetom, Njemačku poraziti u ratu. A rat je trebalo izmisliti. U tu svrhu odlično je poslužila mala državica koja nije bila pod utjecajem snažne Njemačke. Radilo se o Srbiji. Uslijedio je atentat u Sarajevu, a nakon njega Prvi svjetski rat.
Sve se ovo događalo u vrijeme kad se postupno dolazilo do spoznaje da je nafta kao gorivo mnogo praktičnija i kvalitetnija od do tada gotovo isključivo korištenog ugljena. Englezi su prvi shvatili njezin potencijal, a znali su da je na Bliskom istoku ima u golemim količinama. Negdje u to vrijeme moćna je Njemačka započela gradnju kolosalne pruge Berlin-Bagdad. Britanci su taj projekt morali zaustaviti jer bi njegovim dovršetkom bili potpuno istisnuti iz tog strateški iznimno bitnog i naftom bogatog dijela svijeta. Njihova bi moć, dakle, u bliskoj perspektivi bila znatno oslabljena.
Zato se odnekuda pojavio nekakav Gavrilo Princip čiji je čin praktično označio početak velikog rata. Lako je zamisliti svu nevjerojatnost činjenice da jedna beznačajna državica poput Srbije započne svjetski rat, ako iza toga nije stajao tajnoviti interes neke od velikih svjetskih sila. O ovome potanko piše William Engdahl u svojoj poznatoj uspješnici ‘Stoljeće rata’. Engdahl je Amerikanac njemačkog podrijetla koji danas živi u blizini Frankfurta na Majni.
Zanimljivo se u ovom kontekstu prisjetiti i Oswalda Spenglera, još jednog velikog njemačkog autora koji je, što je posebno zanimljivo, jasno predvidio tri svjetska rata. Prvi je doživio, drugi se dogodio neposredno nakon njegove smrti (umro je 1936. godine), a treći je smjestio u naše vrijeme. Dva su bila usmjerena protiv Njemačke, istinskog motora kolijevke civilizacije – Europe. Treći bi, kako danas vidimo, trebao biti uperen protiv Rusije i Kine kao sila koje se naglo uspinju, s važnim usputnim stanicama Sirijom i Iranom (u toj funkciji događa se i rat u Ukrajini). U istom kontekstu radi se i na slabljenju Europe kao treće velike sile, i kao takve, prijetnje angloameričkoj svjetskoj dominaciji.
Gledajući u tom svjetlu postaje jasnije zašto izbjeglice redovito biraju Njemačku, a ne zanimaju ih druge, jednako bogate europske zemlje (nemojmo naivno misliti da je u pitanju samo izdašna Njemačka socijalna pomoć). Njemačka je privreda već odavno zdrava, a Njemačka je zemlja koja se najuspješnije oporavila od tzv. ekonomskih kriza. Njezino bankarstvo i industrijski rast opet su među najjačima na svijetu. Ako još uzmemo u obzir da, primjerice, američka ekonomija počiva na novcu kojega tiskaju privatne banke, a koji nema nikakvog realnog pokrića, lako je uočiti kako je Njemačka opet postala jaki i zdravi motor koji cijelu Europu vuče naprijed. A to nekima dugoročno nije u interesu.
Ako ovo nekome izgleda nevjerojatno, neka se još jednom prisjeti da smo nedavno imali dva svjetska rata, neka se prisjeti prosperitetnih i mirnih Libije i Sirije i neka ih pogleda danas, neka se prisjeti Ukrajine od prije nekoliko godina i danas, neka se prisjeti stalnog mača koji opasno visi nad Iranom te angloameričke politike prema Rusiji i Kini, i neka obrati pozornost da na istoku u turskim, libanonskim i jordanskim kampovima čuči oko pet milijuna muslimanskih izbjeglica koje samo čekaju mig pa da krenu put Europe koja je, usput kazano, odbacila svoje kršćanske korijene (što također nije nimalo slučajno).
Ništa se od ovoga nije dogodilo ni slučajno ni spontano. Iza svega stoji brižljivo razrađen plan! Zar ne bi, primjerice, ozbiljno trebalo razmisliti o činjenici da u bogatoj Saudijskoj Arabiji zjapi potpuno prazno izvanredno uređeno šatorsko naselje koje može primiti tri milijuna (?!) ljudi, a koje se otvara samo za muslimanske hodočasnike.
A što rade naši vladajući političari? Ostavljaju otvorena kukuruzišta za slobodan prolaz stotinama tisuća migranata prema – Njemačkoj (do ovoga trenutka u Hrvatsku je ušlo preko sto pedeset tisuća migranata, dakle nešto manje od cijelog jednog Splita, a stalno nadiru novi). Sjetimo se još jednom da je Milanović nedavno bio u Londonu, sjetimo se Josipović-Jović-Pusićkinih veza s tom prijestolnicom svjetskih problema i zakulisnih političkih igara.
Vratimo se još na trenutak Siriji i Iranu. Sirija je sve donedavno bila stabilna zemlja. Glavni krimen joj je što je strateški povezana s Iranom, a Iran je država koja se jasno i hrabro odupire angloameričko-cionističkoj kolonizatorskoj politici. Iran je bogat resursima i njegovo slamanje zadalo bi veliki udarac Kini koja dobrano ovisi baš o iranskim sirovinama. U tom slučaju ni Rusija ne bi prošla neokrznuta, jer bi praktično jednim udarcem ostala bez dva moćna saveznika.
I Rusi i Kinezi, naravno, znaju što se događa, a svjedoci smo da je Putin poslao jake snage u Siriju i da žestoko tuče po Isilovim položajima. Očito je procijenio da je postao dovoljno jak te da mora reagirati i zaštititi Asadov režim, a Siriju pretvoriti u čvrsto rusko uporište. No, sad se dolje direktno (oružjem) sudaraju interesi najvećih sila, a to znači da su vrata pakla već odškrinuta.
Inače, jako je zanimljivo da isilovci, dakle ultraekstremni muslimani, nemilice tamane kršćane. Međutim, oni ugrožavaju sve, uključujući i Arape, a u Europu su zasigurno među migrantima prošvercali određeni broj terorista. Na njihovom su direktnom ili indirektnom udaru svi osim – ovo je posebno zanimljivo – Izraela. A znamo što Izrael predstavlja bliskoistočnim muslimanima.
Ovdje se dobro na trenutak prisjetiti nastanka Isila i puteva kojima se financirao. Mnogo je dokaza koji vode do istog središta koje je bilo usko povezano s dva svjetska rata. A treći svjetski rat?
Zar nije već počeo?!
NIKOLA MILANOVIĆ
