PSIHO ili što se krije iza retorike ”mi ili oni”?
Narcisoidni sadisti koriste različite vrste nasilja kako bi prisilili ljude iz svoje okoline da misle kao i oni. Za takve psihološke profile život je stalno bojno polje, stalni rat sa svakim tko se u potpunosti ne slaže s njima.
Narcisoidni sadisti nemaju osjećaja za realnost društvenog života u kojem svaki pojedinac ima dostojanstvo koje se treba poštivati i koje se ne smije gaziti. Za narcisoidne sadiste postoji samo crno-bijela slika svijeta, ”mi ili oni”. ”Mi” smo ti koji smo ispravni, a ”oni” su ti koje treba diskreditirati i pomesti s političke pozornice. Takve ljude ćemo prepoznati po manjku demokratičnosti, provođenju čistki i frustracijskoj agresivnosti. Totalitarna retorika ”mi” ili ”oni” poziva na linč, a zanimljivo je da se upravo upravo oni koji je zagovaraju najviše boje lustracije. S razlogom.
Takva politika u korijenu je destruktivna, jer ona ne poziva na obračun s korupcijom, kriminalom i stvarnim problemima u društvu nego poziva na obračun s ideološkim neistomišljenicima. Za razliku od takvih političkih ekstremista koji proizvode kaos istinski reformisti pozivaju nas na zajedništvo što je logično, jer ako želite provesti bilo kakvu društvenu reformu mirnim putem, a ne diktaturom, tražit ćete ono što ljude može u kriznim vremenima ujediniti a ne podijeliti. Pravi reformisti mogu biti samo pojedinci koji znaju staviti opće interese iznad pojedinačnih, a to se ne tiče programskih koncepcija nego moralne svijesti i odgovornosti.
Politika ”tko nije za mene, taj je protiv mene” vodi raslojavanju i stalnim sukobima. U Hrvatskoj se nije dogodila evangelizacija političkog i društvenog života. Još uvijek se bojimo imenovati stvari pravim imenom. Bojimo se zamjeriti ovome i onome. Intelektualci su zakazali i zbog toga sve manje čujemo glas razuma u javnom diskursu, a sve više glasove niskih pobuda, zavisti i osuda. Totalitarna retorika ”mi ili oni” ne želi drugome dati nikakvu šansu. To je retorika ”zatvorenog uma”. Onog ”drugog”, a to su svi koji ne misle kao despotski vođa, nastoji se omalovažiti. Tog ”drugog” je potrebno na sve načine demonizirati i gurnuti u blato laži. Politički ekstremizam karakterizira fanatična uvjerenost u ispravnost vlastite dogme.
To je politika isključivosti, netolerancije i lažnog patriotizma. Tako će nas premijer ”slučajne države” Zoran Milanović uvjeravati da je njegova partija ekskluzivni protagonist liberalne svijesti i naprednosti u hrvatskom društvu. Uvjeravat će nas da Hrvatska raste, iako mi svaki dan vidimo da moralno i materijalno tone. Ne tako davno, retorikom ”mi ili oni” koristili su se protagonisti velikosrpske ideologije. Takvoj ekstremističkoj politici potrebno je stvoriti neprijatelja kako bi se nagomilano nezadovoljstvo zajednice usmjerilo na ”drugoga”. A tog ”drugog” se mora pribiti na križ srama. Mora mu se reći da je zaostao, rigidan, netolerantan, nekompetentan.
Takav nasilni model komunikacije otkriva nam mržnju i patološki strah od gubitka položaja i moći. Jedan od indikatora da se nismo oslobodili totalitarne svijesti je odnos prema totalitarnim režimima. Jasenovac ili Bleiburg? Još uvijek se žrtve dijele na ”naše” i ”vaše”. Dokle ćemo tako? Nacizam, fašizam i komunizam su najveće ideologije zla u 20 st. Zato je govoriti da smo u bivšoj državi imali komunizam s humanim licem posve deplasirano. Negiranje komunističkih zločina je prihvaćanje politike ”cilj opravdava sredstvo”.
Ako prihvatimo makijavelijevo načelo onda prihvaćamo da izvršitelji totalitarnih zločina ne bi trebali snositi nikakvu moralnu odgovornost. Kako možemo znati da su se promijenili? Ako su zbilja postali demokratični, čemu otpor izručenju Josipa Perkovića njemačkom sudu? Čemu otkazi i progoni novinara na HRT-u? Ako su zbilja konvertirali u domoljube, čemu šutnja na laži i klevete srbijanskog predsjednika i četničkog vojvode Tomislava Nikolića izgovorene na račun kardinala Stepinca u Vatikanu?
Silvana Dragun
