Tajna borića bez korijena na krovu crkvice sv. Petra i Pavla u Nerežišću
Kako je iznikao ovdje? Kako je uspio opstati u ovim uvjetima? Koliko je star? Pitanja su to koja potiču maštu i podgrijavaju misterij, jer pouzdanih odgovora gotovo i nema. Nastojali smo ih barem donekle odgonetnuti
Visok je 170 centimetara, crn je i pravi borac u preživljavanju. Za njega kažu i da je najfotografiraniji na otoku Braču nakon Zlatnog rata. Njegova slika krasi brojne turističke prospekte, razglednice, ali i gotovo svaku nerežišku kuću.
Riječ je, naime, o “boriću na krovu crkvice sv. Petra i Pavla u Nerežišćima”. Latinski možemo dodati i Pinus nigricanis Host, jer riječ je o crnom boru, no od milja mu mještani najčešće tepaju – borić.
‘Nitko živ ne zna…’
Tepaju mu i “brački bonsai” jer je zbog vrlo loših životnih uvjeta, kakve već može pružiti krov malene apside šeststo godina stare crkvice, ostao kržljav i malen. Proglašen je stoga još 1969. godine spomenikom prirode, kao rijedak primjerak drveća.
Razlog je on zašto se autobusi puni turista zaustavljaju u Nerežišćima kako bi ga pobliže vidjeli. Ipak, o njemu se zna jako malo. Kako je iznikao ovdje? Kako je uspio opstati u ovim uvjetima? Koliko je star? Pitanja su to koja potiču maštu i podgrijavaju misterij, jer pouzdanih odgovora gotovo i nema.
Ipak, pokušali smo ih barem donekle odgonetnuti.
Priča, dakako, počinje i ostaje u Nerežišćima na Braču. Kako je “dospio” tu?
Odgovor na to pitanje tražimo kod Joška Nigoevića. Svojevrsni kroničar mjesta, ali i otoka, novinar je koji je kroz posao, ali i ljubav prema baštini, više puta obrađivao ovu temu. Valja, kaže, priču početi od same crkvice.
– Crkvica sv. Petra i Pavla sagrađena je 1413. godine. Sve su crikvice na Braču, pa i ova, zavjetne. Ljudi su onda bili pomalo fanatici u vjeri, čega je danas manje. Naime, naš plemić Vukoša, zapamtio sam to ime, udao je svojedobno unuku u Zadar, u obitelj De Fumatis. Valjda je bila dobra kao osoba, ka’ domaćica i ka’ majka, i oni su toliko bili zadovoljni njome da su joj u čast podigli ovu crkvicu. U to su vrijeme Nerežišća bila znatno manja, krasile su ih visoke plemićke kuće jer ih se od šezdeset otočnih plemićkih obitelji, njih trideset i tri stislo ovdje, pa je stoljećima crikvica bila usamljena na ledini, poljani u blizini mjesta koja se nazivala Rudina. Taj borić… ma, nitko živ ne zna kako je nastao! – završava naglo priču o povijesti Joško Nigoević.
Priču prati i njegov sin Andro koji nas i vodi do same crkvice. Danas se nalazi u centru mjesta. Pokraj crkvice je ploča na kojoj piše kako ovim spomenikom prirode upravlja Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Splitsko-dalmatinske županije “More i krš”. Ona je i postavila dvojezičnu poučnu ploču s bitnim informacijama o boriću.
Ipak, o tome kako se sjeme bora našlo na krovu možemo tek pretpostavljati. Vjerojatno ga je nanio vjetar. Ili ptica. Karakteristično je, pokazuje Andro prema nerežiškom polju, jer niže od ove točke crni bor je znatno rijeđi. Malo poviše Nerežišća je granica od 350 metara nadmorske visine i na većoj nadmorskoj visini se češće javljaju primjerci crnog bora po čijoj je šumi vrh Brača, na koncu, i poznat.
Kako je preživio?
Borić je kržljav i malen baš zbog loših uvjeta u kojima je iznikao. Naime, stari način gradnje prknjem, vrstom glinene zemlje pomiješane s vapnom kao vezivnim materijalom omogućio je da bor preživi jer se hrani isključivo vlagom i hranom koja se nalazi između ploča apside, ali i iz debelih zidova crkvice. Kad se crkvica renovirala prije petnaestak godina, apsida se nije dirala kako se borić ne bi ugrozio.
No, bacio se “japanj” na krov i borić se, učinilo se tada lokalnim mladićima, među kojima je bio i Andro, počeo sušiti.
– Zalivali smo ga vodom iz gustirne jer je riječ o kišnici. Bilo je lito i činili smo to kasno navečer. Uspeli bismo se priko mog auta, do krova i par večeri zalivali bor. I evo, rekupera se. I inače je čudo kako je preživio mediteranska vruća i suha lita, pa je pitanje postoji li korijen koji vodi do zemlje – priča Andro.
Korijeni
Pratimo ga stoga do samostana časnih sestara i tražimo ključ od crkvice. Za vidjeti postoji li korijen, valja nam ući u crkvicu. Časne sestre Andra već znaju, i bez značajnih problema dobivamo traženo.
– Evo! – pokazuje Andro unutarnji dio male apside.
Prolazimo iza malog oltara i kamenog reljefa iz 1578. godine čiji je majstor Postiranin Nikola Lazanić. No, ni iza reljefa, u apsidi, nema nikakvih tragova ni bora ni korijena. Misterij dakle, ostaje.
– Postoji, ipak, drugi faktor po pitanju opstanka koji valja ovdje spomenuti – napominje Andro i vodi nas do crkvice svetoga Roka, još jedne od jedanaest crkava koje postoje u Nerežišćima.
Dolazimo do nje, Andro se penje na krov, no ubrzo vraća nazad.
– Nema ga više, netko ga je posika. Vidiš, i na ovom je krovu resa mali borić, ali polagano je rastom šteti krovu. Možda sam mu i ja šteti jer sam se stalno penja gori povirivat ga. I to nas dovodi do još jednog misterija – kako je u jednemu kršćanskom mistu bor uspi opstat bez da ga se odsiče jer šteti krovu jedne crikvice? Mi sad vidimo da onaj borić i ni nani neku šćetu, ali kad je tek krenu rast, to se ni znalo. Moga je oštetit krov. Valjda od tih pustih plemići koji su živili u Nerežišća, ni bi niti jedan sposoban popet se i odrizat ga – smješka se Andro s krova.
Koliko je star?
No, je li borić uopće toliko star da je postojao u doba nerežiških plemića? Vraćamo se Jošku Nigoeviću po odgovor.
– O boriću ne zna niko ništa! Meni je jedan čovik, umro je pri desetak godin u devedeset i šestoj godini života, priča o tom boru za moj list “Glos sa škrop”. Priča je da je njemu njegov nono priča o tem boriću. Dakle, tu bi mogli imati jedan vremenski kontinuitet od 150 do 200 godina – kaže Nigoević stariji.
Slični podaci se pojavljuju i u literaturi. Službeno, govori se o oko 120 godina, no pravi se broj godina ne zna.
Unatoč nesebičnoj ljubavi i ponosu koju Nerežišćani gaje prema svom boriću, njima je on postao svakodnevan, svojevrsni slavni sumještanin. Prolaze mimo njega u svojim dnevnim ritualima i povremeno se zapitaju o njemu. No, kako je tu došao, kako preživljava i koliko je star pitanja su koja za sada, čini se, ostaju njegova privatna stvar.
PIŠE I SNIMILA IVANA GOSPODNETIĆ/MISIJA
