VJEKOSLAV KRSNIK: Hoće li pobjeda biti uvjerljiva ili relativna ovisi isključivo o Karamarku
Uoči početka službene izborne kampanje po dosadašnjim postupcima i učincima dviju vodećih stranaka, SDP-a i HDZ-a očito je da je oporbeni blok HDZ-ove Domoljubne koalicije u ofenzivi, dok je Kukuriku koalicija oslabljena rasipanjem dosadašnjih saveznika u defenzivi, što je i razumljivo.
Pri tome, ako se gleda koncepcijski, HDZ je već pobijedio SDP, jer je u pristupu sljedećim izborima angažiranjem bavarskog ekonomskog instituta ponudio široki gospodarsko-socijalni program, dok se Zoran Milanović angažiranjem američkog marketinškog stručnjaka Alexa Brauna usredotočio na podizanje osobnog rejtinga, a ne SDP-ove koalicije, pa ni samog SDP-a kao vodeće stranke. Doduše treba pričekati s SDP-ovim programom na čelu koalicije „Hrvatska raste“, ali taj program ni u kojem slučaju za birače ne može biti uvjerljiv, jer se u ove četiri godine SDP na čelu Kukuriku koalicije pokazao totalno nesposobnim da zemlju izvuče iz krize i usmjeri je u smjeru stvarnog oporavka. U postojećim uvjetima nikakvim spinovima i lažnim anketama Zoran Milanović na čelu koalicije „Hrvatska raste“ ne može uvjeriti birače da će se radikalno promijeniti.
U takvim okolnostima samo teoretski, a posebice ako ne bude velikih krađa, kao što je to bilo u posljednjim izbornim ciklusima, SDP na čelu svoje koalicije može pobijediti na idućim izborima. Prije svega hrvatski birači u prijelomnim izbornim razdobljima, kakvo je ovo, glasuju više „protiv“ nego „za“. Tako je bilo na izborima 2000. godine kad je HDZ nakon smrti predsjednika Tuđmana doživio uvjerljivi poraz, ali isto tako na izborima 2003. kad je Ivo Sanader uvjerljivo porazio Račanovu koaliciju, da bi se slično ponovilo 2011. godine kad je Zoran Milanović kao „dečko koji je mnogo obećavao“ deklasirao nesposobnu Jadranku Kosor.
Tomislavu Karamarku na čelu Domoljubne koalicije izborna pobjeda se nudi na pladnju i isključivo o njemu ovisi hoće li ta pobjeda biti uvjerljiva ili samo relativna, odnosno hoće li sam moći sastaviti Vladu, što znači da će u Hrvatskome saboru imati 76 zastupnika ili će morati pristajati na kompromise u postizbornoj koaliciji. Prije svega u HDZ-u i njegovoj koaliciji moraju biti svjesni da njihovi personalni kapaciteti, osim nekoliko vodećih dužnosnika, ne raspolažu s kvalitetnim političarima i osobama koje bi mogle privući onaj dio biračke baze koja ne pripada strankama. I HDZ i SDP imaju lojalnu stranačku izbornu bazu, ali ni jednoj ni drugoj stranci to nije dovoljno da bi osigurala uvjerljivu pobjedu. U HDZ-u se to već potvrdilo na europarlementarnim izborima kad je stranka pobijedila SDP, prije svega zahvaljujući preferencijalnim glasovima Ruže Tomašić. Značajna je novost da će na idućim saborskim izborima birači imati pravo na preferencijalni glas koji će pokazati koliko neke lažne veličine, kako u HDZ-u, tako i u SDP-u, u stvari imaju ugleda.
U tom smislu Tomislav Karamarko je učinio dobar potez najavom da će lider braniteljskog prosvjeda u Savskoj Đuro Glogoški biti na jednoj od kandidacijskih lista Domoljubne koalicije. Hrvatska politička scena puna je nestranačkih javnih osoba koje su se potvrdile na domoljubnoj platformi, pa bi Tomislav Karamarko učinio dobar potez da na kandidacijske liste uključi baš takve osobe. One imaju svakako veći ugled u javnosti nego cijela ekipa hadezeovaca naslijeđenih iz doba Ivića Pašalića, Ive Sanadera i Jadranke Kosor koja se uporno gura na kandidacijske liste. Takve nestranačke osobe, kad je u pitanju preferencijalno glasovanje, mogle bi za Domoljubnu koaliciju učiniti ono što je Ruža Tomašić učinila za HDZ na europarlamentarnim izborima. Kao primjer mogla bi poslužiti u Desetoj izbornoj jedinici Blanka Vlašić koja bi, kad bi joj HDZ ponudio mjesto na listi kao Đuri Glogoškom, u toj jedinici po svojoj popularnosti mogla donijeti puno više glasova nego neki dužnosnik HDZ-a. Što je još važnije time bi Tomislav Karamarko pokazao da snaga HDZ-a ne počiva samo na njegovom članstvu, nego da HDZ ima mnogo širu bazu u narodu za razliku od SDP-ove koalicije koja se izvan svoje stranačke baze može oslanjati jedino na antifašiste i novojugoslavene koje je vrijeme pregazilo.
Očito je međutim da predsjednik HDZ-a ima u samoj stranci velikih problema u sastavljanju kandidacijskih lista, pa je njegova obveza da se drži ranije datih obećanja kako će se i u samom HDZ-u provesti lustracija i kako će u novoj Vladi biti uključeni i stručnjaci, a ne isključivo stranački dužnosnici. To se naravno ne odnosi samo na HDZ, nego i na sve članice Domoljubne koalicije. Drugo je pitanje i sasvim posebna tema koliko je pozicija Tomislava Karamarka jaka da se odupre unutarstranačkim borbama naslijeđenim iz ranijeg razdoblja u kojima su vladali Ivić Pašalić, Ivo Sanader i Jadranka Kosor.
Autor: Vjekoslav Krsnik
