DUNAVE, . . DUNAVE, MUTNA VODO
EKVILIBRIJ RASCIJEPLJENE, SLOMLJENE BUDUĆNOSTI
„Tko će Vukovar iznijeti iz mraka.“ Zar još ne odjekuje glas ‘vapijućeg u pustinji’, neupitnog heroja Siniše Glavaševića?
Kaži,..reci, Dunave! Gdje su bačeni ubijeni,. .zaklani,..osakaćeni: starci, žene,..djeca? Gdje su bačeni, gdje zatrpani? Gdje su jame? Gdje su?? ‘Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade’.
A Dunav, još krvav, tiho, nijemo, tužno, teče dalje . . .
Uskratiti čovjeku njegovo pravo sigurno nije civilizacijski pomak naprijed. Donijeti odluku da njegovo pravo više ne postoji, da se ukida, zadire već u mrak pred zlodjelom- krimen. Ali ovdje su teze zamijenjene. Radi se ovdje o odgodi. Humanitet (ljudi kao određena cjelina) zahtijeva i nesumnjive elemente i karakteristike čovjeka kao humaniste, čovjekoljupca, filantropa. Osobito kad je u pitanju pijetet- duboko poštovanje (barem!) prema mrtvima!
Ćirilica jest i ostati će i dalje hrvatsko pismo! Dičimo se bogatstvom i na ovom- kulturi- obilnom području.
Je li netko dokinuo ili uskratio, obespravio, bilo kojeg državljanina, građanina, da Lijepu našu smatra svojom domajom? Ali to zahtijeva i doličan odnos spram nje! A znamo svi što se ‘događalo’ u nedavnoj prošlosti, i za ‘biljege’- i znamo kome!
Nabrajati sve narodnosti, nacionalne manjine, religije, svjetonazore, …., u Hrvatskoj bi potrajalo i nije cilj ovog napisa. Mnogo ih je, pa je i to dio bogatstva, obilja naše zemlje. Ali samo pripadnici jedne nacionalne manjine (mislim na ‘dobar’ dio) imaju ‘problema’ i ‘svim oružjima’ žele povratiti status quo (ante). Oni i dalje ‘uklizavaju’ domovini, domaji, a dodvoravaju se i tepaju otadžbini. Oni su ‘ugroženi’?! Počesto podgrijavaju pa i aktiviraju memorandumske ‘cijevi’.
Tko god ‘digne ruku’ na domovinu (bilo puškom, bilo olovkom): je li dostojan ikada više u njoj živjeti, ili spomenuti njeno ime?
Dogodio se užas, strahote! Sjetimo se: još se ne bi osušila tinta potpisanog (s-poraz-uma), a oni su već slali ‘poruke’, naravno, u topovskim granatama, .. Sličnom taktikom, i strategijom, ‘nastupaju’ i danas- samo je uobličena u drugačiji oblik, derivat: filozofija krstarećeg olovom okovanog (nepropusnog) istočno-bizantinskog ‘etičnog’ pravovjerja.
I religijska nota je poprilično ‘doprinijela’ ovom užasu. Kršćani na kršćane. Ali očito je da su i njihovi religijski radikali imali neku tamnu stranu, rupu ili mjesto, koju su željeli popuniti na račun susjeda kršćana. Može li se to zanemariti? Zaboraviti? Ne, ne može! Stoljetne pretenzije na ‘povijesne zemlje’ opet su propale. A kako su i mogle proći. ‘Jadni’ srpski narod je opet nasamaren. Uzaludna epifanija: pomoć njihovog istočnog ‘božanstva’ nije im donijela svjetlo, pa smisao rasvjetljavanja njihovog ‘djela’ ostaje i dalje u dubokoj tami. Pogotovo onih koji su opet slušali i služili načertanijaše i SANU-ovce. Je li moto bio i: „tko se ne osveti taj se ne posveti“?
Škrgut zubi, očaj, bol, beznadnost, puka budućnost, bijes. To se više ne može podnositi! Neka se upitaju što su učinili za Hrvatsku? A što protiv? Neka kažu ( oni koji su činili zločine), ali i oni koji znaju za njih, gdje su ubijali, klali, zakopali? Uzdignute glave šeću Vukovarom, Hrvatskom. Povremeno se, prigodno, jave svojom ćirilicom: ‘ ovo je Srbija’. E nije, i neće nikada biti! Otvorite duše i srce! Hvale se i poštenjem: treba priznati, pokajati se- tek nakon toga može slijediti oprost! Bili su junaci kada su nahereni, brljom ohrabreni, u hordama, u transu, urlikali: „. . bit će mesa,. .“ I klali su, kao da su životinje. Sada više nisu tolike junačine. Kukavice? Bili su i ostali- zvijeri! Prljavi posao, uz njih, sada, odrađuju i domaći bizantinci, etnotrgovci, intelektualni eunusi, kao i zaplotnjački medijski polutani, plaćenici. Judi su škude došle glave.
A rušenja, pljačke, uništavanje, ekocid, kulturocid – posebna je priča. Razum sklon apokalipsi (apokaliptičnom) može na izvitoperen način potaknuti, pozdraviti, te konačno izazvati razaranja katastrofalnih razmjera. Ako je to na polju zakonodavstva, znanosti, gospodarstva, svjetonazora, ideologije to još više uništava društvo. Pa što onda, reći će taj umnik, čak i ako su u opasnosti životi ljudi! Važne su ‘vrijednosti’ za koje se um bori. Rane će kad-tad zacijeliti, umišlja umnik, a liječiti će ih i novim ‘djelima’. Takove ‘jeremijade’- zločinci nedjela proglašavaju svojim mesijanstvom; zlo vapi genijalnosti. U duši, svojoj jadnoj i praznoj duši, znati će i uživati kako se radilo u ‘korist’ sebi ideološko različitog okruženja. Ipak pokreću psihološke i ideologijske vojne protiv samoizmišljenih, ‘znanih’ neprijatelja, lov na vještice, ne shvaćajući da u konačnici postaju lovina, bauk, vještica. Politička paranoja, bolesni etos. Kada se raznorodne sastavnice duge povijesti spoje u kritičnu masu može doći do lančane reakcije neslućenih, naravno štetnih, razmjera. Radikalni duh (razum) tada poprima karakter beskompromisnosti i spremnosti na sve- žrtvovati sve, samo ne kapitulirati. Tada nikakva prilagodba ili nagodba ne dolazi u obzir. Te morbidne ideje, skovane u obeščašćivanje ljudske vrste, podržane krilaticama, parolama, steknu i vjernost suludih ‘vjernika’.
„Jer Hrvatsku ( i Vukovar) mi moju objesiše,
Ko lopova, . . . . . .“
Bezzavičajnost, izgleda, postaje neumitan slijed života ovih ‘junačina’- ili, njihova sudbina ostaje bez zavičaja. Morali bi se ozbiljno zamisliti: što zaista želimo? Potrebno je mnogo zrelog i razložnog povijesnog smisla jer im prijeti otuđenje od samih sebe. Klize niz brdo iako misle da se penju. Bude se u oblacima koje im ‘prostiru njihovi voždovi’. Ne shvaćaju da ih koriste, opet, još jednom(!), samo da sebi osiguraju sinekure, a zatim ostave na milost i nemilost vjetrovima koji ih, opet, još jednom(!) raznose, razbijaju!
Izaberite domovinu i cijenite je, ostavite snove. Ako se molite, molite da kiša padne i u Slavoniji, Istri,… , a ne samo u Šumadiji. Shvatite, konačno, varku, stranputicu, zabludu, bludnju. Započnite ‘razgovor’ sa sobom, dijalog sa susjedima a ‘komšije’ zanemarite. Teško će ići u početku ali naoružajte se strpljenjem. Obuzdajte odisejsko lutanje – nalazite se na Itaci. Ako pak shvatite da ne možete, krenite lijepo za svojom ‘sudbinom’, ima na svijetu mnogo zemalja. Naše suze neće poteći a vaša će vas otadžbina dostojno primiti.
Slomom čovještva nahrupe i krajnje bezbožničke želje. Prevlada mržnja, bezumnost – ludilo poprima masovne razmjere. Nastaje bestijalnost, tragedija, katastrofa. Propagandna mašina dezavuira stvarnost i istinu. Barbari postaju heroji, nacionalpolitičke zvijezde. Nastaje jednoznačno tumačenje povijesti, metafizika vječnih pobjednika, ili nihilizam? Posramljena božica Nika bi rado bila Protej? Besmisao patosa postaje vječni smisao umjesto da ga obuzda, nadvlada.
Kako oprostiti onima koji niti ne priznaju, ne pokaju se, a kamoli traže oprost. Nakon četvrt stoljeća možda računaju na amneziju naroda pa niti ne pokazuju namjeru pokajanja pojedinačno ni kolektivno. Istina bi sigurno iznjedrila način smirivanja napetosti i tenzija; ali što je istina ako se i djecu u školama uči suprotno- drugu istinu. Zar se time ne odgađaju svi procesi koji bi vremenom ‘poništili’ mržnju koja se ovako samo raspiruje. Ako vjerujemo da se čovjek rađa neporočan – tako i čitave nacije, narodi – zašto ga od poroka ‘istine’ ne sačuvati odmah. Zašto ga odmah učiti da je ugrožen kao manjina, te većini nametati stigmu da ga mrzi. Treba prestati robovati ideologiji svojih ‘narodnih heroja’ i njihovih istomišljenika prekodunavskih dobošara. Tako se vremenom potone u dragovoljnu getoizaciju.
Kada svi građani Vukovara, a pogotovo abolirani, budu ponosni da su žitelji simbola i svoje, naše Hrvatske, tada će i grobovi ‘mirnije snivati’, a preživjeli mučenici lakše podnositi svoju kalvariju.
Prošlo je četvrt stoljeća, Vukovarci: budite svi, jer to i jeste, državljani Hrvatske; pomognite svi što prije izliječiti do sada neizlječivu emocionalnu, političku, i gospodarsku dramu. To bi mogla biti i ‘terapija’ za početak razmrsivanja nacionalne i ideološke traume. Odbacite privide histerije, autoritete istočne provenijencije, samozvane glasove savjesti i razuma tipa nacional trgovaca. Vukovar će ponovno postati biser na Dunavu i uzvratiti zahvalnošću.
I pet tisućljetna starica, vučedolska golubica, će ‘podignuti’ tužne i umorne oči. Kao da još ne shvaća koliku je bol i strahote, pretrpio i proživio, ali i preživio njen Vukovar. Nijemo će pogledati prema Dunavu. Odgovor na pitanje ‘vapijućeg’ polako će krenuti niz rijeku!
Split,19.11. 2015.
Ante Luetić
